Kada je prije par godina na Jahorini snimana popularna emisija „Šarenica“, koju nedjeljom ujutro gleda cijela Srbija i Srpska, uzdao sam se u muzičkog urednika RTS-a, da će sem kola konačno biti i jedna guslarska pjesma, jer su gusle i kolo zaštićena kulturna baština srpskog naroda.
Foto: S. Kovačević
Ide emisija, kolo uljepšava nekoliko puta Jahorinu i „Šarenicu“, a gusle opet zaboravljene... I još sevdalinka, „Zvjezda tjera Mjeseca“. Pjeva Ibro, potpuno otvorio usta i srce kako to samo znaju vrsni izvođači sevdalinke i baš, po baksuzluku, upade mu pčela u grlo i ujede ga.
Zakašlja se, usred pjesme. Jedva ga u hitnoj spasiše. Malo mi žao Ibre, ali mi baš drago zbog urednika RTS-a i svih Srba koji se stide gusala. Na tu temu sjetih se jedne naše kulturne razmjene sa Herceg Novim i prijatnog iznenađenja na Lalovini iznad Meljina. Tu našu kulturnu razmjenu je započeo glumac Željko Vavić sa svojom dječijom predstvom „Zubobolja“ koju su naša djeca izuzetno prihvaćala i pamtila.
Nakon nastupa u Institutu „Simo Milošević“ i u kući Andrića, djevojke iz „Javorine“ mole da idu na plažu, a naš domaćin, Olja, izuzetno sposobna organizatorka, književnica i inženjerka, insisistira da nam pokaže Hercegnovljansku istoriju i kulturnu baštinu, koju je započeo osnivač Tvrtko Kotromanić.
Foto: S. Kovačević
Svi volimo taj grad skalina i sunca, ali, uglavnom, kao i "Javorinke" žurimo ka obali i plaži, da se ispečemo i osolimo. Poslije obilaska Kanli kule, Španjole, Ruske crkve, Manastira Savine, dolazimo u atelje skulptora Koste Kilibarde, izuzetnog samoukog vajara, koji od auspuha, napravi pticu, od bicikla jarca, od opruga Švabu, od limene kante Crnogorku u suknji.
Izuzetnu umjetničku imaginaciju posebno izražava u figurama od drveta. Kaže da nema jedno plućno krilo (rak) i ne zna koliko će još, ali je veseliji i pozitivniji od svih nas. Srbuje, ne voli Đukanovića: "Mogu ja da rečem da je lopov, ja sam im zet".
Foto: S. Kovačević
Supruga Nada, djevojački Đukanovićka, se smije. Napravila i sipa domaću kafu kao da smo im rod rođeni. Kosta donosi gusle i pokazuje ih, gudi, uz pitanje i moje iznenađenje: "Šta radi Kosta Plakalović? Bio sam kod njega na Vučijoj Luci, nekoliko puta na slavi. Pozdravi mi Kostu."
Nevjerovatan je osjećaj da te, usred Boke Kotorske, gdje su vladali Mlečani, Španci, Turci, Rusi, gdje ljudi imaju specifičan govor, pun italijanizama, koji često ne razumijemo, ugosti veliki umjetnik, koji me podsjeća na mog oca i likom, i figurom, i energijom, i ljubavlju prema drevnim srpskim guslama. Sjećam se kako su otac i majka nedjeljom ujutro slušali radio emisiju „Guslarsko jutro“, a otac je u epskolirskim raspletima plakao, posebno kad bi guslao tada popularni Perović.
I mene je, za jednom guslarskom večerom, ganuo Boško Vujačić sa pjesmom „Razbolje se Vojvoda dojčile u Solunu gradu bijelome...“ koju sam naučio od majke još prije polaska u školu. Ljepše su te opuštene guslarske večeri od koncerata. Gusle su nas zadajale. A i srpska narodna poezija i sada neobično tumači i pamti život srpskog naroda od kule Jankovića Stojana, preko Skadra na Bojani, do Solona grada bijeloga.
Foto: S. Kovačević
Kosta Kilibarda, umjetnik koji je izlagao svoje skulpture širom svijeta i dobijao izuzetne nagrade, je nažalost domalo umro (2009.), a ja sam potpuno zaboravio da pozdravim našeg guslara Kostu jer ga nisam baš ni sretao. Do neki dan.
Izlazi (Kosta Plakalović) iz frizerskog salona. Ništa mu ne mogu godine. Zategnut, uspravan, rumenog preplanulog lica, bijele talasaste kose. Podsjeća me na rimske vojskovođe.
"Znam, da je umro (Kilibarda), čovječe... Bio te 2009. na groblju... Ostavio oporuku da mu ja guslam na sahrani. Slobo, kako mi je tada bilo teško".
Srpsko kolo i srpske gusle ipak, preko Vuka Karadžića i svjetske kulturne baštine i dalje spajaju "rasejani" srpski narod.
Ne volim baš putovanja, naročito, ona duža, ali puno volim naš Herceg Novi. Da se može svaki vikend bih otišao do tog grada na toplom kamenu, naročito ovako s proljeća, kada snjegovi s Jahorine ne daju proljeću prije maja.
Piše: Slobo Kovačević
