Što smo vašu mladost ugradili u rovove i grudobrane. Što smo od vaših mrtvih tijela podigli vojnička groblja, a od otkinutih udova granice srpske pravili. Što smo vašom krvlju poškropili svetu zemlju pradjedova i što smo vas zaboravili. Što smo vaša imena uklesali na spomenike koje ne oblazimo. Što smo preživjeli tamo gdje ste vi zauvijek pali.

Što smo dozvolili da nas pobjede izdajnici i dezerteri. Što smo pustili da nas gori od nas kupuju za male pare, a onda da prodaju i rasprodaju sve što je srpsko. Što više vjerujemo ratnim profiterima nego svojim očima. Što se kunemo u neljude, dupeuvlakače i sjecikese. Što postojimo ovakvi kakvi smo na zemlji koju ste vi stvorili. Što se klanjamo fukarama vjerujući da su bolji od nas. Što se sklanjamo s puta gnjidama i vaškama i kunemo se u njih za bijednu koru hljeba. Što smo dozvolili da nas pokradu i naprave od nas sirotinju. Što smo postali ovakvi nikakvi.

Praštajte majke jedinaka

Što su vaši sinovi svojim tijelima i krvlju nahranili ovu prokletu zemlju na kojoj više nije sveto Srbin biti. Što ih se sjećamo samo kad nama treba i što ste ostale same u svijetu vucibatina i neljudi koji su njihove živote dobrano unovčili. Što im na groblje dovodimo švercere o Vidovdanu i što ih oplakujemo samo kad ih se vi sjetite. Praštajte nama koji smo ostali živi i koji sve to gledamo i ne govorimo ništa. Što ćutimo pred nepismenima i sklanjamo se pred lopovima. Što mirno posmatramo kako krčme i ovo malo što je ostalo krsteći se tek o krsnoj slavi. Što postojimo dok vaših sinova nema.

Praštajte srpski sinovi

Što smo vas uzidali u zaborav i što vas nikada neće biti u udžbenicima istorije. Što ste poginuli da bi živjeli oni koji obraza nemaju. Što u vaše ime lažu i kunu se samo kad to njima treba. Što su nas zajahali i ne silaze sa grbače, a mi im sve to dopuštamo. Što smo slabi, jadni i prestrašeni. Što se više bojimo srpskih glavešina nego vi metaka na koje ste jurišali. Što ste poginuli dva puta, jednom od metka a drugi put u našim uspomenama. Što smo vas izdali mi koji smo preživjeli i što smo se na vašim kostima opet i ponovo podijelili na naše i njihove. Što su nas zavadili oni koje ste branili da bi natrpali svoje duboke džepove. Praštajte i vi koji niste iza sebe ostavili nikoga i vi čiji potomci služe i kuluče kod fukara. Što vas nikada niko neće oplakati onako i onoliko koliko ste zaslužili. Što ste uzalud poginuli. Što ste vi to što jeste a mi ovo što jesmo.

Praštajte srpski sinovi jer Bog nam oprostiti neće.

Piše: Goran Vračar, književnik