Postoje ljudi koji pišu da bi ostavili ime, a postoje i oni koji pišu zato što osjećaju da ne smiju dozvoliti da ime njihovog naroda, njegova istorija i pamćenje potonu u zaborav. Među takvima je epski pjesnik Predrag Janičić, stvaralac čije je pjesničko opredjeljenje duboko vezano za srpsku istoriju, narodno predanje, zavičaj i duhovno nasljeđe.
On pripada onom krugu stvaralaca koji u epskom pjesništvu prepoznaju jedan od najvažnijih stubova srpskog kulturnog i duhovnog identiteta. Oslanjajući se na bogatu tradiciju narodnih pjevača i guslara, na istorijske događaje i ličnosti koje su obilježile sudbinu srpskog naroda, on nastavlja put kojim su vijekovima hodili narodni pjesnici – put istine, pamćenja i zavjeta.
Kao epski pjesnik, Janičić posebnu pažnju posvećuje istorijskim ličnostima, srpskim vojnicima, junacima i stradalnicima, ali i mjestima na kojima je ispisana sudbina srpskog naroda.
Obilazio je brojna mjesta srpskog stradanja, poklanjao se sjenima predaka i pojedine istorijske teme oživljavao kroz stih.
Posebnu simboliku ima njegov odlazak na Kajmakčalan, na godišnjicu jedne od najznačajnijih bitaka srpske vojske u Prvom svjetskom ratu. Pred grobovima srpskih vojnika, na planini koja je u nacionalnom pamćenju ostala upisana kao Kapija slobode, našao se ne samo kao pjesnik već i kao potomak naroda koji pamti svoju golgotu i svoju pobjedu.
Njegov rad nije ograničen samo na pjesničko stvaralaštvo. Bio je član žirija brojnih festivala guslara, čime je učestvovao i u vrednovanju i očuvanju jedne od najznačajnijih formi srpske usmene kulture. Kao režiser i tekstopisac filma „Božić u Hercegovini“, pokazao je interesovanje i za druge oblike kulturnog stvaralaštva, nastojeći da tradiciju i duhovno nasljeđe približi savremenom čovjeku.
U vremenu u kojem se sve brže živi, a sve lakše zaboravlja, čuvanje epske pjesme predstavlja posebnu vrstu kulturne odgovornosti. Gusle su vijekovima prenosile ono što nije bilo zapisano u zvaničnim hronikama. U njihovom zvuku sačuvani su glasovi predaka, imena junaka, sjećanja na bitke, stradanja i zavjete.
Zato je očuvanje epskog pjesništva mnogo više od njegovanja jedne stare umjetničke forme. To je čuvanje kontinuiteta narodne kulture i svijesti o sopstvenom porijeklu.
U njegovom stvaralačkom opredjeljenju prepoznaje se potreba da se istorijski događaji ne prepuste ravnodušnosti, da se zavičaj ne svede na geografsku odrednicu i da se narodna tradicija ne posmatra kao ostatak prošlosti.
Njegov pjesnički svijet počiva na uvjerenju da narod koji zaboravi svoje pretke gubi dio sopstvenog identiteta, a da riječ koja ne nosi nikakvu odgovornost brzo gubi svoju težinu.
Upravo zbog toga njegovo stvaralaštvo treba posmatrati i u širem kontekstu savremene srpske epske tradicije.
Janičić nije samo pjesnik koji se vraća prošlosti, on nastoji da prošlost učini prisutnom, da njene poruke prenese u sadašnjost i da ih ostavi budućnosti. U tome se ogleda smisao njegovog stvaralačkog puta.
Srpska epska tradicija traje zahvaljujući onima koji su imali sluha da čuju njen glas i snage da ga prenesu dalje.