Srpska vojska se u Prvom svjetskom ratu ponosila najmlađim vojnikom, kasnije narednikom, Momčilom Gavrićem. Kada je stupio u vojsku imao je osam godina, a doživio 87. Najmlađi stradali borac Vojske Republike Srpske bio je Spomenko Gostić. Poginuo je 1993, a imao je samo 15 godina.

Sinoć je, u Predsjedništvu Srbije, posthumno odlikovan medaljom za hrabrost "Miloš Obilić". Ovo je priča o Spomenku – malom dječak i velikom heroju. Ne postoji priča o herojima da ne budi ponos, i da iza nje ne stoji teška životna priča. Takva je i priča dječaka Spomenka Gostića iz sela Jovići kraj Maglaja.

Imao je samo 15 godina. Početkom rata preminula mu je majka. Ostao je sa bakom koja je poginula u tim ratnim danima.

Stariji su ga nagovarali da ode u Beograd, da mu nađu smještaj i nastavi školu, ali i da se skloni iz pakla, koji tih godina nije bio ni za odrasle, a kamoli dijete.

Danas, kažu, nije se rodio taj koji je Spomenka mogao da ubijedi da ostavi selo i svoj Ozren.

Put u vojsku

Želio je u vojsku. Međutim, nije bilo vojnika, a ni komandanta, koji je Spomenka želio u jedinici, iako se stalno vraćao. Kažu, posustali su, jer kako otjerati dijete koje vam kaže da nema nikoga osim vojske i svojih saboraca.

I tako je ostao. Nosio je hranu i municiju, izvlačio ranjene vojnike i sve to sa svojim konjima koje je obožavao.

Kako je tada govorio Spomenko Gostić, u vojsku se javio dobrovoljno.

- Da pomognem svom narodu da se oslobodimo od neprijatelja - isticao je.

Sjećanja na Spomenka

Zvali su ga mali Vuk. Bio je dijete cijelog sela. Kažu, veseo – sve ga je interesovalo. Stariji pričaju da nije mirovao, a njegovi saborci i drugovi da je bio odrastao čovjek u tijelu djeteta.

Njegov drug iz djetinjstva Dalibor Tripić kaže da je Gostić bio dobar i vrijedan vojnik.

- On je u taj rat išao da pomogne. Nije bio ideološki zatrovan – da je nekoga mrzio ili išao da puca i ubija. Jednostavno je bio vrijedan, nosio municiju, ranjenike i hranu. Bio je dobar za pomoći, a tako je bilo i prije rata. Ko god da je nešto radio, Spomenko je uvijek prilazio i pomagao - prisjeća se Tripić.

Ostaviti dijete u vojsci danas izgleda nepromišljeno. U ta vremena, djeca su proživljavala sve što i odrasli. Nije bilo načina da ih zaštite i poštede.

Strah, bježanje, ubistva, pa i djece. To je bila njihova svakodnevnica.

Sam Spomenko Gostić objašnjavao je u tim vremenima kako mu je bilo u vojsci.

- Imao sam slučajeva da sam nagazio na minu. Naišao sam i odbio mi se točak. Ovo mi je druga rana i tu me je geler okrznuo. Ali, opet se sve to savlada. Tukli su me mecima. Morao sam puzati kroz kanal, ali i to sam izdržao. I kažem da mi je dobro i fino. Sarađujem sa vojskom, spavam. Nemam oca i majku - govorio je Gostić.

Njegovi saborci danas pričaju da nije odmicao od vojske. Kako je koja jedinica dolazila, pokazivao im je rovove, nosio hranu i pitao šta još treba. I svi su mu, kažu, pričali da postoji bolji život, da treba da ode.

- Dok rat traje ja odavde neću. Ja ovo ne mogu da napustim dok god se ne oslobodimo - isticao je mladi Gostić.

Nije želio da napusti Ozren

Dijete vojnik i heroj. Nikada nije otišao sa Ozrena. Tu se rodio i pogunuo.

Tog dana kad je poginuo, kažu, bilo je mirno. Spomenko se šalio sa vojnicima, smijali su se, i onda je pala granata.

Njegov saborac Brano Milivojević kaže da mu je teško i da se prisjeti tih scena.

- Što se kaže, volio bih da to nikad nisam vidio, bilo mi je teško u tom trenutku. Požalio sam što nisam ja umjesto njega -  rekao je Milivojević.

Ostalo je zapisano i da je jedan novinar pitao Spomenka šta će raditi kad poraste. Odgovorio je: Daće mi vojska moje konje i kočiju i pomagaću ljudima.