Na današnji dan 1868. rođen je Aleksa Šantić, najveći srpski pjesnik "po duši i srcu", autor antologijskih pjesama “Ostajte ovdje”, “Emina”, “Veče na školju”.
Rođen u Mostaru, Šantić je zauvijek sebe vezao za taj grad u kom je živio veći dio života. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kojem je i sam pripadao. Njegovi stihovi nisu nastajali u izdvojenosti, već iz samog pulsa grada, iz pogleda preko avlija, iz šuma Neretve, iz susreta i tišina, iz ljubavi i rastanaka.
Trajno vezan za rodnu grudu i ognjište, stihovi nekih od Šantićevih rodoljubivih i najpotresnijih pjesama govore o patnji onih koji zauvijek napuštaju otadžbinu i odlaze u tuđinu.
Aleksa Šantić preminuo je 1924. godine od tuberkuloze u svom Mostaru. Svoj vječni mir našao je na pravoslavnom groblju Bjelušine, gdje i danas počiva u tišini koja više govori nego mnoge riječi.
„Nijedan pisac nije toliko ličio na svoje književno delo koliko Aleksa Šantić. Ovaj pesnik je bio najveće dete u našoj književnosti“, govorio je Jovan Dučić o Šantiću.
Što te nema
Kad na mlado poljsko cv’jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l’jeće:
„Što te nema, što te nema?“
Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
„Što te nema, što te nema?“
Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
„Što te nema, što te nema?“
I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
„Što te nema, što te nema“…
1897.
