Gospojinsko jutro. Sarajevo, njegova desna pretkomora, desna strana srca i u njemu u kamenu sačuvana jedna od najljepših i najstarijih svetinja koju imamo, Stara pravoslavna crkva, obgrljena krilima svojih imenosilaca Svetih Arhanđela Mihaila i Gavrila. Miriše tamjan, miriše mir izmoljen vijekovnim molitvama čiji eho kao da i jutros čuh.

U redu za ispovjest stajala je baka sjede kose. Njene umorne noge strpljivo su stajale ispred mene. Razmišljam da joj pružim ruku... ili ipak ne. Možda uvrijedim tu upornost i žrtvu koju je pripremila da podari današnjem prazniku. Pažljivo je prišla i celivala ikone, a zatim krst i ruku sveštenika Tomislava, našeg Toma, Sokočanina. To lice bilo je umiveno od svakog grijeha, a ja u sebi pomislih- „Bože, daj mi ovakvu starost. Da i sijede kose stanem pred Tebe i pokorno kažem šta mi je na duši, a da se ne postidim“.

„Vjerujem u jednoga Boga Oca“... nadglašavalo je zvuk tramvaja, a mi okupljeni, sjedinjeni u molitvi dočekasmo pričešće. „Na zdravlje i spasenje!“

Nakon liturgije, sveštenik Tomo predstavio nam je svaki kutak ovog jedinstvenog zdanja. Pored toga što potiče još iz srednjeg vijeka, ovaj hram riznica je brojnih božijih blagodeti podarenih srpskom rodu. Reče da je na osnovu carigradskih spisa iz 1485. i 1489. godine ustanovljeno da je u to vrijeme postojala crkva u Sarajevu. Da su nabrojane 42 muslimanske kuće, 103 hrišćanske i osam dubrovačkih, a u spisima je pomenut i popovski sin Đuro, što je ukaz da je pravoslavni svijet i u to doba na ovom prostoru imao svoju bogomolju.

Foto: Ustupljene fotografije

Iz XVI vijeka dostupno nam je više pisanih tragova, pa nalazimo i spise o sveštenstvu i crkvenom životu. U XVII vijeku crkva je tri puta stradala u požarima, nakon kojih joj je 1656. godine poklonjen polijelej, dva kamena svjećnjaka pred oltarom i novi drveni ikonostas, izrezbaren pa utopljen u zlato.

Kroz istoriju, gorjelo je ovo sveto zdanje i u XVIII vijeku, 1724. i 1788. godine, ali se iznova obnavljalo i bivalo ljepše i plemenitije. Prilikom jedne obnove hram je podjeljen na gornji i donji dio, a u obnovi 1730. godine postavljena su vrata u ženskom dijelu crkve, kako bi žene i djeca u nevolji lakše pobjegli od čestih turskih upada. O nevoljama hrišćanskog življa svjedoče i danas drvena vrata, na koja su vješani pravoslavni hrišćani, ne odričući se svoje vjere.

U Staroj crkvi počiva časna desna ruka prvomučenice Svete Tekle, kojoj je posvećen čitav kompleks. Tu se ponizno klanjamo moštima Svetog Jakova Persijanca, Svetog mučenika Trifuna, Svete Makrine, sestre Svetog Vasilija Velikog i moštima Svetog i čudotvornog Pantelejmona.

Posebnu brižnost imaju mošti mladenca, muškog djeteta, koje se nalaze u drvenom kovčegu na spratu južnog dijela hrama. Njima se često klanjaju bolesni i žene nerotkinje svih vjera, ali i ostali vjerni narod koji se moli za zdravlje, spasenje i napredak. Predanje kaže da je zla maćeha bacila dijete niz stepenice, a zatim na smeće. Srpski trgovci su ga našli, odnijeli u hram, nakon čega se njegovo beživotno tijelo posvetilo. Mnoge molitve besporodnih uslišene su nakon prolaska ispod ovih svetih moštiju.

„Neka vam je na zdravlje i spasenje današnja molitva!“ I neka je, u čast slavnih predaka i onih čije su molitve nadglašavale buku vijekovima. Vidimo se u Staroj crkvi na Baščaršiji, na praznik Svete Tekle, 7. oktobra. Kapije su otvorene.

Na praznik Uspenja Presvete Bogorodice, u Sarajevu, 2024. godine.

Piše: Bojana Marković