Promocija knjige „Reci ćaći da traži kamion“ koja sadrži priče više autora na temu egzodusa sarajevskih Srba, održana je večeras u sali opštine Istočna Ilidža.

Knjiga predstavlja važno svjedočanstvo o strašnom, istorijskom trenutku koji je zadesio Srbe u Sarajevu, a na promociji su govorili prof. dr Saša Knežević, Branko Pjević i prof. dr Darko Đogo.

Profesor na Filozofskom fakultetu u Palama i urednik publikacije Saša Knežević naveo je da je egzodus najznačajniji istorijski događaj po identitet Srba u Republici Srpskoj i kao takav trebalo bi da ima mnogo značajnije mjesto u kulturi pamćenja.

Prema njegovim riječima, kultura pamćenja ne vrijedi ako se javno ne iznosi.

- O njoj se treba govoriti na javnim okupljanjima i o njoj treba objavljivati knjige jer su one čuvari pamćenja ovog naroda – rekao je on.

Govoreći o knjizu, Knežević je istakao da su iz unutrašnje perspektive pokušali ispričati priču o egzodusu.

- Jedan od autora je u majčinom stomaku izašao iz rodne kuće. Neki od autora su dječaci koji čitav život nose to breme na plećima. Potpuno smo promijenili priču koja je uobičajna i govorili o ličnim pričama kojih, zasiguno, ima još 1000 i u kojima bi se ljudi vrlo lako prepoznali – rekao je on.

Profesor na Bogoslovskom fakultetu u Foči Darko Đogo naveo je da egzodus predstavlja grčko-latinski naziv knjige koji poznajemo kao „Izlazak“ i metafora egzodusa i izlaska je ukorijenjena u starozavjetnom kazivanju o Jevrejima koji izlaze iz Egipta u slobodnu zemlju.

- Jevreji izlaze iz jedne bogate civilizacije koja želi da ih porobi da bi bili slobodni makar i u pustinji – rekao je on.

Prema njegovim riječim, ponekad se čini da ta žrtva srpskog naroda nije cijenjena jer sudbina sarajevski Srba se raspršila poput njih samih.

- Neko je otišao u Bijeljinu, neko u Bratunac, Beograd, Melburn, Kalgari i čini se da se naša priča razbila na 150.000 pojedinačnih priča od kojih nijedna nema tu snagu da ispriča ono što kolektiv treba da pamti – istakao je Đogo.

Kako je istakao, Srbi ne traže status heroja već da dijete u Derventi, Bijeljini ili Leskovcu i Nikšiću zna da je opstanak srpskog naroda i sloboda u Republici Srpskoj plaćena sa užasnom žrtvom,  životima boraca, ali i ostavljenim životima i istorijom sarajevskih Srba, koja je žrtvovana da bi sada živjeli slobodno i dostojanstveno.

Načelnik opštine Istočna Ilidža Marinko Božović, koja je i pomogla štampanje ove publikacije, rekao je da su za stvaranje Republike Srpske sarajevski Srbi dali živote, dijelove tijela, ali i ognjišta.

U martu 1996. godine, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Srbi su morali napustiti svoja ognjišta u sarajevskim naseljima Ilidža, Ilijaš, Hadžići, Grbavica, Vraca, Rajlovac i Vogošća. Osim toga što su srpski civili morali da spakuju najnužnije stvari i krenu u neizvjesnost, mnogi su otkopali posmrtne ostatke svojih najmilijih ne želeći da muslimanski vandali skrnave njihove grobove.

Prema Božovićevim riječima, minulih godina se o tome jako malo pričalo i znalo, a i onaj ko je o tome govorio, govorio je šaputajući.

- U ovom periodu se sjećamo i obilježavamo egzodus, a ove godine je opštinska uprava dala svoj doprinos i pomogla štampanju ove publikacije – rekao je on.

Dušan Pejić, koji je egzodus preživio u majčinom stomaku, rekao je da je u tekstu koji je uvršten u publikaciju ispričao kako je bilo odrastati jednom izbjegličkom djetetu u  Srebrenici.

Bojan Vegara iz Hadžića, po čijoj priči je i publikacija dobila ime, pojasnio je da je rukopis nastao u decembru 1995. godine kada je došao kod babe.

- Baba je navaljivala da tata nađe kamion, da sve bude spremno za odlazak, kako ne bi ostali i doživjeli ono što je njena porodica doživjela poslije Drugog svjetskog rata, kada je sve zaboravljeno i poništeno. To je ono što sam spojio u ovoj priči - naglasio je Vegara, dodajući da je u vrijeme egzodusa imao 16 godina, te da ga je put odnio u Bratunac, kao i mnoge sarajevske Srbe.

Izdavač publikacije je Udruženje guslara i epskih pjesnika RS - 2013.