Naiđe tako neko vrijeme i neki životni metež, u nama i oko nas, kada sumnja zamijeni svaku našu namjeru i pokret. To su oni periodi u životu kada najviše i najtemeljnije lažemo i tražimo izgovore. Obmanjujemo sebe i druge i treće, pa onda opet sebe i sve tako u krug. Zatvorimo se u svoj začarani krug i oslanjamo se na svoje (ne)moći iako znamo da su nas baš te (ne)moći i dovele do patnje.
Prva i najveća, najteža i najbolnija blokada tada jeste ona prema Životodavcu. Njemu ne dozvoljavamo da priđe, a na sva zvona od Njega tražimo pomoć. Ne samo pomoć, tražimo i očekujemo priznanja za naš trajan doprinos pravdi na kosmičkom planu.
Ustvari, mi ne tražimo od Njega prosto pomoć i nagradu, mi "zahtjevamo" da On odmah ostavi svoje planove i promisle i hitno se angažuje na poslu koji smo mi započeli i planirali, a sve po poretku koji smo mi odredili i ustanovili i u ciljevima koje smo mi nebu i zemlji postavili.
U tim situacijama "najteže je biti Bog". Najteže je biti otac, ono biće koje "ne može" da ne voli, a koje jasno vidi hipertrofiju nereda u egzistenciji jednog Njegovog stvora u koga je On ispovijedio vjeru prilikom "privođenja iz nebića u biće".
Agonija raste, demoni se poigravaju, ratovi se otvaraju na sve strane, beznađe i nepravda odasvud, a SMIRENjA ni u fragmentima. A baš SMIRENjE, u pretpostavci za Božiji desant u naš život, nosi više poena nego svaki metak i naš pretrajani bol. Sve što smo pretrpjeli i iznijeli ustvari se izražava i mjeri jedinicom zvanom SMIRENjE.
Ako se ne smirimo, Onaj koji voli, Onaj koji jedini može da interveniše na dobro, bez Koga "ništa ne možemo činiti" (Jn.15,5) "onesposobljen" je jer u nama nema osobine koja nosi Njegove crte Lica. Kako da se umiješa u borbu, i to na našoj strani, kad nema gdje u našim srcima "glavu skloniti", kad nema "radnu vizu" za ulazak u zonu nemira, sujete i samoproklamovanog herojstva.
On po svojoj svemoći vjerovatno ima bezbroj načina i šansi da reaguje, ali On želi da sačuva dostojanstvo slobode svoga malog "izranavljenog vojnika".
- U funkciji našeg iscjeljenja i u svrhu čuvanja našeg dostojanstva Otac nam daje novo iskušenje.
U to duboko vjerujem. Tada daje iskušenje koje toliko zaprepašćuje nas "pravednike", da se sva odlikovanja i epolete kojima smo se prethodno okitili, munjevitom brzinom moraju pretopiti u municiju za rat sa do sad najmoćnijim neprijateljem.
Ako mi, "sinovi Božiji" kojim slučajem vidimo, čujemo, osjetimo i spoznamo da je ovo najnovije što nas je snašlo ustvari volja i rukopis "nemoćnog Oca", Dobrog Vaspitača, onda će sve sumnje, svi nespokoji i besmisli, sve nepravde i "zli ljudi", sve laži i "briga za mnogo" (Lk.10,41), postati prašina po putu kojim hodimo krvavih stopala. Onda ćemo iz svakog kutka, unutar i oko sebe, čuti blagu vijest da je "samo jedno potrebno" (Lk.10,42) i da za to jedno očigledno nikad nije kasno!
Autor: Danilo Dangubić, protojerej
