Zaista se nameće pitanje kako jedna ličnost može zauzeti takvo mjesto u istoriji i biću jednog naroda kao što je to u našem narodu uspio Sveti Sava. Veliki broj teoloških, kanonskih, istorijskih, političkih, diplomatskih, kulturnih, književnih i drugih analiza jasno poručuju da Sveti Sava s razlogom zauzima tako uzvišenu poziciju u srpskom trajanju.

Nalazeći se u ozračju veličanstvenog jubileja, osamstogodišnjice samostalnosti Srpske Pravoslavne Crkve, opominjemo se činjenice da, izdejstvovavši autokefalnost za svoju Crkvu, Sveti Sava nije odmetnuo srpsku Arhiepiskopiju u neku njenu samoživost i samodovoljnost. Naprotiv, on ju je  utvrdio, uredio i kao takvu pridružio drevnim Crkvama Istoka koje egzistiraju sabornošću. Samim ti on ju je umivenu prinio punoti Crkve.

Osvrćući se na Savinu čudesnu ličnost, dobro bi bilo da njemu samom i Svetosavlju kao fenomenu, pristupimo na način koji na trenutak ostavlja po strani sentimentalizam, mitologiju i Savinu legendarnost kao takvu.

Šta je to konkretno čime nas je ovaj čovjek tako zadužio i za šta bismo ga danas mogli pozvati u pomoć? Odgovor bi možda mogao biti sljedeći: Iz sveukupne njegove harizme i djela učimo sve ono što je napredno i vizionarsko. Sve ono za šta nas on nadahnjuje jeste podvig ili izlazak iz prirodne ograničenosti sopstva i iz ograničenosti svih naših pokreta ka Drugom (Bogu), drugima i dugačijima.

Od njega danas, i pored vremenske distance koja nas od njega dijeli, možemo učiti kako se: pravi sinteza između Istoka i Zapada, između tradicionalnog i modernog, kako se Jednom Istom Bogu prinosi visoki asketizam i svakodnevni parohijski liturgijski život u svijetu, kako se mogu pomiriti i biti svrsishodni moral i politika, strogost i snishodljivost, očinstvo i sinovstvo.

Sveti Sava kao istinski genijalac i svetitelj našeg roda, kako svedoče umni poznavaoci njegovog lika i djela, vezao je ono uzvišeno vizantijsko za srpsku supstancu, a preko vizantizma prenio je srpsku kulturu u nasljeđe antike, integrišući nas u one, istorijski nam nedostupne periode. Otuda helensko i vizantijsko postaje neodvojivi dio našeg trajanja. Zato, ne bez razloga njega možemo nazvati najljepšim srpskim djetetom i našim imenom i prezimenom.

Ako bismo morali dati kratak i jasan odgovor na pitanje: Kojom je snagom Sveti Sava ostvario (poznate nam) uspjehe dramatičnih razmjera? Kako je postao srpska istorijska prekretnica? Rekli bismo prosto: Hristom - tom kosmičkom prekretnicom! Hristom i svojom dubokom liturgijskom sviješću iz koje izvire i u koju uvire svako Savino djelo. Trajanje i sila njegovog djela jeste sila Duha Svetoga kojim je jedino moguće premostiti vijekove, sila Duha Svetoga koja je konstitutivni element liturgijskog življenja i oprisutnjenje bezvremenog Carstva Nebeskog na zemlji vremenoj.

Osvećen Hristom sa Kojim se susreo oči u oči, ohrabren Njime da u oči gleda ljude i svu tvorevinu i da ih osvaja, naš Sava je sve čega se dotakao učinio osvećenim, nadvremenim, svevremenim, a samim tim i ovovremenim.

Neka je blagosloven Hristos Bog Koji je proslavio srpskog Apostola Savu Nemanjića i nas, rod njegov, spasava u sabranju Tijela i Krvi svoje.

Autor: protojerej Danilo Dangubić,

paroh dortmundski.