Kad pas nema više ideju kako da dođe do željenog cilja, onda čovjeku gleda ravno u oči. I to umiljatim pogledom. S malo podignutim obrvama i malo ukošenom glavom. Vlasnicima pasa je to dobro poznato, a i ostalima je to nekako logično: umiljat pogled mnoga vrata otvara.

Ali, zašto vuk, koji je najbliži živi srodnik psa, nema takav pogled?

Prema istraživanjima je direktni kontakt očima između čovjeka i psa presudan za socijalnu interakciju. Uz to se čovjeku sviđa sposobnost psa da podigne obrve. Još 2013. je jedna studija, provedena u utočištima za nezbrinute pse, pokazala da psi koji češće dižu obrve brže nađu udomitelje.

Nova studija, koju su proveli djelimično isti naučnici, dolazi do zaključka da je pas tu sposobnost razvio tokom pripitomljavanja. Pretpostavlja se da je pas takav pogled razvio jer je primijetio da to djeluje na čovjeka. To tvrde naučnici pod vođstvom Juliane Kaminski sa Univerziteta Portsmut u Velikoj Britaniji koji su rezultate svog istraživanja objavili u stručnom časopisu “Proceedings” američke Nacionalne akademije nauka (PNAS).

Naučnici su u istraživanju uporedili mišiće lica četiri vuka i šest pasa. Utvrdili su da su oni uglavnom jednaki – osim na područjima oko očiju. Mišić koji podiže unutrašnji dio obrve kod pasa je bio vrlo razvijen, dok su se kod vukova na tom mjestu nalazila samo slaba mišićna vlakna.

Kada su naučnici pse ili vukove doveli u kontakt s čovjekom, psi su često koristili mišiće oko očiju, dok su vukovi to rijetko činili. Posebno često podizanje obrva naučnici su utvrdili samo kod pasa.

Podizanjem unutrašnjeg dijela obrve, koje se u stručnim krugovima naziva AU101, oči psa izgledaju veće, a lice psa izgleda djetinjastije, pišu naučnici. Osim toga, takav pseći pogled sličan je pogledu tužnog čovjeka – što kod vlasnika vjerovatno podstiče refleks da se više brine o psu.

Naučnici pretpostavljaju da su se mišići lica kod pasa promijenili tokom pripitomljavanja. Vjerovatno su ljudi – svjesno ili nesvjesno – više pažnje poklanjali psima koji su podizali obrve. S vremenom je ta osobina sve više dolazila do izražaja. Ostali mišići lica kod psa i vuka nisu se bitno promijenili kroz oko 33.000 godina odvojenog razvoja, kažu naučnici.