Na poslu provedem od 14 do 16 sati. Ulazim u zgradu, pa u tunel za dekontaminaciju. Zatim idem u “zelenu zonu”, pa liftom do petog sprata, koji je bezbjedan prostor, priča za Blic dr Miloš Stević iz Kliničkog centra Niš.

Dok se vozite liftom, ne može se dogoditi da on stane na nekom od spratova jer je zaključano, a razlog je taj da pacijenti ne bi ušli u “zeleni lift”, ili da ljekar slučajno ne zaluta u “crvenu zonu”, što znači da se tamo nalaze zaraženi koronom. U zgradi je sve čisto, uredno i nema mjesta za pravljenje grešaka. Svako od osoblja zna šta treba da radi i kako da se ponaša, disciplina je jasna.

– Na petom spratu nalaze se prostorije za presvlačenje, tu se pripremamo za ulazak u Covid zonu, kasnije kada izlazimo odatle, tu je i prostor za dekontaminaciju i povratak u “zelenu”, bezbjednu zonu. Tu ručamo, odmaramo se, ovdje nema infekcije i tu ste na bezbjednom – objašnjava dr Miloš Stević iz Kliničkog centra Niš, inače specijalista nuklearne medicine.

Nakon raporta, slijedi priprema za ulazak kod zaraženih pacijenata, a to podrazumijeva presvlačenje. Do ulaska treba obaviti sve što je potrebno, bilo da je u pitanju doručak, odlazak u toalet ili uzimanje vode. Kada ljekar obuče zaštitnu opremu, najmanje četiri sata će provesti u njoj, a dešava se da to potraje i duže.

– Oblačim dvije zaštitne hirurške kape, masku, tri para zaštitnih kaljača, tri para rukavica, zaštitne naočare, kombinezon sa kapuljačom i preko kombinezona stavljam zaštitni vizir. Kada to obavim, spreman sam da uđem u crvenu zonu – objašnjava dr Miloš, koji zajedno sa svojom ekipom u novoj zgradi Kliničkog centra spasava ljudske živote.

– Tjeskobno je u odjelu, malo klaustofobično, imate osjećaj kao da ste u tunelu, malo je i suženo vidno polje, te naočare zaštitne, one pritiskaju lice, nos, imamo žuljeve na nosu i na čelu, ali su neophodne jer nas štite – priča dr Miloš.

Kada se završi smjena od najmanje četiri časa, ljekari kreću nazad u bezbjednu zonu, ali da bi do nje stigli, moraju da prođu proceduru kako bi uspješno prošli dekontaminaciju.

– Prilikom izlaska iz crvene zone, sredstvom za dezinfekciju prska se prvi par rukavica, nakon toga se skidaju, zatim se prska i drugi par, a onda skidamo jedno po jedno od opreme. Prilikom svakog dodira prskaju se ruke, tako da ono što ste prvo stavili skidate posljednje, a to je maska. Nakon toga gazimo u rastvor hlora kako bismo dezinfikovali obuću, dok medicinska sestra prska one koji izlaze od glave do pete sredstvom za dezinfekciju na bazi alkohola. Iza toga se opet dezinfikuju ruke, ponovo se stavlja maska, druga naravno, i onda ulazimo ponovo u bezbjednu zonu – priča dr Miloš.

Put od zelene do crvene, pa nazad do zelene zone zahtjeva oprez. Nema žurbe, niko ne smije da žuri jer je svaki pokret važan i bitan za zaštitu ljudi. U grupi dr Miloša nema nijednog zaraženog.

– Uvijek im govorim da nema žurbe, pa makar skidali opremu i sat vremena. Sve zavisi od utreniranosti, ja sve to završim sada od pet do sedam minuta. Ruke dezinfikujem/operem od 80 do 100 puta. Dr Goran Stanojević i ja smo svakoga dana ovdje od 14 do 16 sati, moja ekipa je podijeljena u šihte, rade 12 sati dnevno, pa odrade i noćnu 12 sati, a onda su slobodni dva ili tri dana. Pa opet sve iznova. Ručamo kad stignemo, u pitanju je suva hrana, tako je praktičnije – priča dr Miloš.

Kada prođe cijeli dan, ka povratku kući ista je procedura, samo obrnuto. Dezinfekcija, prolazak kroz tunel, pa kući. Potpuno bezbjedni, naši heroji idu na odmor da bi se ponovo vratili sutra da spasavaju ljudske živote.

U crvenoj zoni nema toaleta, vode, hrane…

Heroji u skafanderima provode sate sa pacijentima, a ako je potrebno, svako od njih spreman je da ostane i duže. Nema odlaska u toalet, nema vode, nema jela, dok ne izađu na sigurno.

– Mi znamo svoj posao i ne razmišljamo ni o čemu, nekako smo navikli na cijelu tu opremu koja nije prijatna. Vruće je, ali jednostavno ne postoji drugi način da osiguramo sebe, pa i ne razmišljamo da li nas nešto žulja, naš zadatak je da spasavamo ljude – priča dr Miloš.