U Sarajevu je od 1992. do 1995. godine, ubijeno i protjerano oko 460 srpskih ljekara. Veliki broj njih je mučen u sarajevskim logorima. Kroz logore je prošlo njih pedesetak a na desetine ih je izgubilo život. Među ubijenima je i ugledni sarajevski ljekar Milutin Najdanović, ubijen u avgustu 1992. godine, a vinovnici ovog zločina nikad nisu ni pronađeni ni procesuirani. Stradala je i doktorica Milica Gutović, ubijena prilikom pokušaja napuštanja Sarajeva. U Sarajevu, život je izgubila i doktorica Milica Lopandić, poginula pod do sada nerazjašnjenim okolnostima. Zatim, radiolog Živojin Savčić, ortoped Branko Stančić, internista dr Milorad Tomašević, dr Gojko Šurbat. 

Mnogi ugledni sarajevski ljekari prošli su torturu pakla u zidinama Centralnog zatvora, u kome je pet mjeseci robovao i prof. dr Marko Vuković, nekadašnji šef odjeljenja Traumatološke klinike u Sarajevu. Iz svoje kuće u Sarajevu, u Centralni zatvor Vuković je odveden 02.januara 1994.godine, u pola dva ujutro, bez ikakvog povoda i razloga. 

Spavao sam u kući i negdje oko pola dva noću čula se lupa na vratima i poziv – „Otvorite, policija!“. Otvorio sam. Ušla su petorica naoružanih muškaraca. Jedan mi je uperio svjetlo u lice, drugi oružje. Ostala trojica su se raletila po kući. Poveli su me u stan doktora Igora Sabljaka koji je Hrvat. Izveli su ga iz stana i u ista kola nas strpali i poveli na Drugu internu kliniku. Tražili su doktora Nemanju Veljkova. Doktora Dejana Kafeku su uhapsili na ulici na Dolac Malti, a doktora Medića, uhvatili su u kući – svjedoči doktor Vuković. 

Protiv doktora Vukovića podignuta je optužnica po kojoj se teretio za „genocid, slabljenje odbrambene moći RBiH, napuštanje vojne obaveze“. Dodaje da su sarajevski ljekari umirali pod nerazjašnjenim okolnostima, što je među Srbima izazivalo strah.

Doktor Vuković kaže da su sva ubistva, maltretiranja, mučenja i šikaniranja bila naručena i dobro isplanirana.

Vjerujem da su ove zločine izvršavali pripadnici muslimanske armije BiH, „Ševe“, zatim poznati predratni sarajevski kriminalci iz Sarajeva, Ćelo, Prazina, Caco i drugi. Imali su direktan prohod do vrhova muslimanske vlasti a naročito do Ejupa Ganića i Alije Izetbegovića.

Nikakva više nije tajna da je Sarajevo masovna Srpska grobnica za vrijeme rata. Mnogo je poubijanih posuto benzinom i spaljeno da se ne može izvršiti identifikacija.

Sarajevski ljekar Srđa Bulatović bio je sarajevski urolog specijalista u bolnici Koševo. Prema njegovoj izjavi, već se u martu 1992. godine, u Sarajevu, a prvenstveno u opštini Stari grad osjećala atmosfera rata koji dolazi.

Tada još nenaoružane grupe mlađih muslimana, a posebno taksisti, prate uglednije Srbe po gradu, prate im svaki korak od restorana u kojim su se tradicionalno sastajali, pa do javnih skupova i sve se notira.

Sarajevo je već tada postalo grad nadimaka. Malo kome se i tih kriminalnih grupica pominjalo pravo ime i prezime. Za Urološku kliniku je bio zadužen izvjesni Mema. Davao je sebi za pravo da kontroliše koga hoće i šta hoće i kako hoće.

Krajem aprila 1992. godine, svjedoči Vuković, krenulo je pljačkaško pretresanje srpskih stanova u Sarajevu.

- Krenulo je masovno hapšenje Srba, oduzimanje vrijednih stvari, pa čak i čitavih stanova, radi smještanja nekih njihovih boraca koji su dolazili iz Sandžaka i sa Kosova. Silovanja i ubistva Srba postali su svakodnevnica. Do izražaja dolazedelinkventi, sve sami ološ isplivava na površinu. Najveći kriminalac na Koševu – Jasko, stanovao u ulici Hasana Brkića, zatim Hamo Poplata, vlasnik restorana „Fazan“, poznati sarajevski kriminalac Đale, zajedno je sa Poplatama zaklao Jovana Milušića, zvanog Maks, koji im je bio komšija – svjedoči dr Bulatović.

Zloglasna Jukina raja, u Domu za gluhonijemu djecu „Nemanja Vlatković“ u Sarajevu postavila je policijsku stanicu, čiji komandir je bio izvjesni Trta, ranije zaposlen kao konobar u piceriji „Dandi“.

Doktor Milutin Najdanović, jedan je u nizu od stradalih Sarajevskih ljekara. Doktora Najdanovića ubili su u avgustu, na samom početku rata, 1992.godine. U sarajevskoj „oazi pravosuđa“ slučaj „Najdanović“ je uredno zaveden u sudske spise, ali ni do dana današnjeg od nalogodavca i egzekutora ni traga ni glasa. 

Sarajevskim egzekutorima bijelih mantila, nije bilo strano unovčavanje žrtve. Naime, doktor Slavko Marković, specijalista za kontrolu lijekova, i njegova supruga Milica, psihijatar, dali su 4 000 maraka, muslimanskom vojniku koji ih je trebao, auzvrat, izvesti van Sarajeva. Na putu do „izbavljenja“, dr Slavko je teško ranjen a njegova supruga Milica ubijena.

Još jedan slučaj iz ratne 1993.g odine, prema svjedočenju dr Marka Vukovića, izazvao je jezu i strah među srpskim življem u Sarajevu.

- Bilo je to negdje krajem avgusta, početkom septembra – prisjeća se dr Vuković. 

- Pred starom hiruškom klinikom sreo sam doktoricu Milicu Lopandić. Ona je bila prvi dječiji hirurg u BiH. Na hirurškoj klinici provjela je cijeli radni vijek i zaradila peniju. Muž joj je bio teško bolestan. Nije bilo vode i došla je na kliniku sa kanisterom da traži tri četiri litra vode. Istjerale su je i izvrijeđale sestre sa kojima je radila cijeli radni vijek. Kada sam je sreo ispred klinike, tresla se od plača. Negdje poslije dva mjeseca sam čuo da se, navodno, bacila sa prozora stana. Govorilo se da to nije istina, i da je bačena. Istini niko nikada neće saznati - svjedoči dr Vuković.

Bivši upravnik Vojne bolnice u Sarajevu dr Tomislav Taušan ističe da odnos ratnog Sarajeva prema ljekarima srpske nacionalnosti nema nikakve veze sa humanimom, etikom, Hipokratovom zakletvom. Prisjeća se da je iz Vojne bolnice od drugog aprila 1992. godine, do evakuacije iz Sarajeva, 10. maja 1992. godine, izašao svega dva puta.

- Imao sam stan na Vracama, na samoj liniji ratnog razgraničenja u blizini Jevrejskog groblja. Kada sam pošao do stana gađao me snajper ispred kuće. Vidjeli su vojno voilo i gađali snajperom – kaže dr Taušan, i nastavlja – kada smo napustili bolnicu, stomatolog Mladen Purković, koji je ostao iza nas u Sarajevu, završio je u logoru Viktor Bubanj. Tamo je odležao pet – šest mjeseci. Bio je osuđen. Koliko sam čuo, neki od njegovih najbližih kolega prijavili su ga da je navodno imao snajper.

Doktor Tomislav Taušan, sjeća se i Dobrovoljačke i ločina nad vojnicima Jugoslovenske narodne armije.

- Kada se desio zločin u Dobrovoljačkoj ulici nad vojnicima JNA, dovezeni su nam ljudi koje smo znali, pobijeni u sanitetskom vozilu. Teško mi je to padalo i opominjalo me. S obzirom na to da sam i osnovnu školu završio u Sarajevu, znao sam svu sarajevsku „raju“ i „bagru“.

Bolnica „Žica“ posljednja šansa

Opšta bolnica „Žica Blažuj“ na Ilidži u ratu je postala utočište mnogim ljekarima koji su bježali iz ratom razorenog Sarajeva. U „Žici“ je operisan dr Slavko Marković, teško ranjen u Miljacki, pokušavajući da izađe iz grada. Njegova supruga dr Milica Gurović – Marković, tada je ubijena. Svjedoči o ovom zločinu dr Milan Pejić.

Doktora Pejića rat je zadesio na mjesu šefa Klinike ORL u bolnici Koševo, a potom je bio načelnik ratne bolnice „Žica“. Poslednju dežuru na klinici, doktor Pejić dežurao je  7. na 8. maj 1992. godine. Tog osmog maja zaustavljen je autobus koji je ljekare dovodio u bolnicu i zatraženo je da iz njega izađu Srbi. Pedijatar Utvo Hodžić, nije dozvolio da se ljudi dijele i vratio je smjenu. Svakim danom situacija se sve više i više komplikovala, sjeća se dr Pejić.

Bolnica „Žica“ postala je ratno utočište mnogih ljekara koji su bježali iz Sarajeva. Tako su u Žicu došli specijalista maksiofacijalne hirurgije dr Drago Grubar, koji danas živi u Australiji, te anesteiolog dr Dragormi Vujičić. Došao je i dr Nedeljko Popović, dr Brčević, sa dr Popovićem izašla je i njegova supruga Dubravka, specijalista ORL, dr Vjeran Saratlić, dr Olivera Majkić, psihijatar Ilija Čalić.

U Žicu je došao i dr Nemanja Veljkov 20. juna 1994. godine, dr Tatjana Ivetić, dr Siniša Vuković, dr Milan Vidović, dr Aleksandar Semiz. 

U ratnoj bolnici Žica, radilo je 160 ljudi da bi po Dejtonu bolnica bila iseljena. Doktor Milan Pejić zajedno sa još 45 ljekara Žice prešli su u bolnicu Kasindo. Neki su otišli u Foču i Bijeljinu, treći u Zvornik, Brčko ili Trebinje. 

Tortura u Koševskoj bolnici

Ni u Koševskoj bolnici ništa bolja situacija nije bila. Ljekari su maltreirani, kontrolisani, praćeni. Grupe lica naoružanih sa pišroljima i kalašnjikovim (automatima) maltretirali su ljekare u krugu bolnice „Koševo“. 

- Dočekivali su nas pred kapijom prilikom dolaska na posao, legitimisali na ulazu u bolnicu i pratili do radnog mjesta, a sve je to bilo nenormalno, suprotno Zakonu o humanizmu – prisjeća se ratnih dešavanja prof. dr Slavko Ždrale, čuveni hirurg bolnice Kasindo.

Sjeća se da su se i prije samog početka rata u krugu bolnice Koševo pojavljivale grupe naoružanih lica, koji ni po čemu tu nisu pripadali, a koji su i prije bilo kakvih ratnih dejstava maltretirali ljekare.

- Dočekivali su nas na kapiji i pratili nas do radnog mjesta, i do Traumatologije, gdje je ležao ranjeni Juka Prazina. I sam sam doživio torturu na Koševu – prisjeća se dr Ždrale.

Tokom dežurstva 3. i 4. aprila 1992.godine, u hodniku klinike pojavilo se više naoružanih ljudi. Bili su naoružani kalašnjikovim i pištoljima i kao da nisam bio član kolektiva, ispitivali su me ko sam, šta sam, gdje idem. Četiri dana posle toga, na kliniku upadaju tri naoružana lica sa puškama i pištoljima. Jedan od njih uperio je pištolj prema meni i pitao me odakle se daju signali četnicima iz bolnice – svjedoči dr Ždrale, i dodaje – niti sam znao za bilo kakve signale niti je takvog čega bilo. Prvo su me gurali prema sobi kolege čija je kćerka bila ranjena i operisana, potom su me gurali hodnikom, prema operacionom bloku, sa uperenim pištoljem – prisjeća se dr Ždrale ratne torture. 

Doktor Ždrale svojedoči da mu je život bio u milosti i nemilosti sarajevskih jalijaša i kriminalaca.

- U jednom trenutku, pored mene je stajala medicinska sestra Vitomira, kada je jedan od naoružanih rekao – „Daj završi s njim!“, sestra je tom prilikom naoružanog uhvatila za ruku i, hrabro, odgurnula u stranu. Sve se na sreću dobro završilo – kazuje dr Ždrale.

Prema svjedočenju dr Ždrala, situacija se iz dana u dan komplikovala. Nakon što je kliniku preuzeo Faruk Konjhodžić, na posao nije bilo preporučljivo ni ići, kaže Ždrale. Ljekari su konstantno maltretirani i odvođeni na informativne ragovore u novoformiranu upravu bolnice. 

Šestog maja 1992. godine, sa dvojicom ljudi, u papučama, bez igdje išta, dr Ždrale je prešao u bolnicu Žica, gdje se pridružio dr Milanu Pejiću i ostalim kolegama. Sjeća se da su povrijeđene i ranjene slali sanitetom preko aerodromske piste do Lukavice. U kasarni JNA „Slobodan Princip Seljo“, postojao je sanitet, odakle su ranjene prebacivali dalje, makadamskim putem preko Tilave i Tvrdimića prema Palama u novoformiranu bolnicu „Koran“, ili dalje, na Sokolac, ili ka beogradskim klinikama, zavisno od težine povreda.

Doktor Slavko Ždrale se sjeća slučaja „Ljekara bez granica“.

- Čini mi se da su bili iz Francuske. Ponašanje im je bilo poprilično sumnjivo. Kada su ih naši policajci pretresli, u kolima su im našli šest pancira, šest toki – voki stanica i neki drugi ratni materijal, koji nema nikakve veze sa medicinom. Sve su to pokušali da unesu u Sarajevo koje je bilo pod muslinanskom kontrolom. To je bilo u maju 1992.godine. Ko zna koliko su u Sarajevo, pod plaštom humanizma, unijeli ratnog materijala – pita se dr Ždrale.

Dva puta ubili Hipokrata

Ni u bližoj ni u daljoj prošlosti u Sarajevu nije zabilježena veća golgota od ove u proteklom ratu. Od više od 450 ljekara koji su napustili Sarajevo, poslije rata vratilo se svega njih nekoliko. Uz sami početak rata u Saraejvu je stvarana atmosfera u kojoj su Srbi bez povoda bili sumnjivi, krivi bez krivice, strano tijelo, neprijatelji.

Pokušaj ubistva dekana Medicinkog fakulteta dr Boriše Starovića, ubistvo dr Milana Najdanovića, primarijus dr Gojka Šurbata, ranjavanje prof. dr Žarka Mijatovića, događaji su koji su nagovještavali sarajevsku ratnu golgotu. U krugu bolnice ubijen je i dr Miladin Čuković, njegov kolega dr Vladimir Bilenki, ubijen je na radnom mjestu, na Klinici za očne bolesti.

U zatovoru, bez suđenja, zbog fingiranih djela, igotovo šest mjeseci tamnovali su i prof. dr Marko Vuković, prim. dr Marko Veljkov, dr Dejan Kafka, dr Rajko Medenica i mnogi drugi. Ubistvo doktora Milana Najdanovića, priajtelja najpoznatijih sarajevskih intelektualaca, bio je poslednji čin u sarajevskoj drami, razlog da se Sarajevo napusti. Njegovo ubistvo bilo je poruka svim Srbima da im mjesta u Sarajevu nema.

Iako je bio na spisku za likvidaciju, više „vojničke“ sreće imao je dr Radomir Elez, nekada zaposlen u Domu zdravlja na Otoci. Doktoru Elezu i njegovoj supruzi Nadi Elez Krunić, pedijatru, i njihovoj djeci, život je spasio dr Srećko Šimić, hrvat, ljekar koji je ostao dosljedan Hipokratovoj zakletvi. Šimić je Eleza upoorio da „na vrijeme napusti Sarajevo“ ako želi da preživi.

Srpski ljekari u ratnom Sarajevu prošli su golgotu i iz grada su bježali da spasu život. 

U Sarajevu je od 1992. do 1996. godine, ubijeno i iz tog grada protjerano oko 460 srpskih ljekara. Veliki broj njih mučen je u sarajevskim logorima. Spisak sarajevskih mučenika pripremio je Strahinja Živak, i sam prošavši sarajevsku golgotu i mučilište Viktor Bubnja. 

Feljton preuzet iz Glasa Srpske, objavljen 2013. godine