Vesna i Marinko Radujković, sa njihovo petoro djece, žive od majčine platice, nešto dječijeg dodatka i onoga što otac zaradi radeći teške fizičke poslove.

To ni približno nije dovoljno da se zakrpe sve rupe u njihovom skromnom kućnom budžetu, ali Radujkovići se ne žale.

Kažu da je najvažnije da su im Tea (14), David (12), Milica (8), Aleksa (7) i Tina (5) zdravi i da su dobra i vaspitana djeca.

Iako su prisiljeni da svaku marku tri puta prebace preko ruke, prije no što je potroše, ističu da im je danas još dobro, u odnosu na period od prije godinu i po dana.

– Tada nisam bila zaposlena, a živjeli smo kao podstanari. Djeci treba svašta nešto, a para malo, premalo. Radila sam ja i tada, ali sve su to bili povremeni poslovi kojih nekad ima, a nekad nema. Čistila sam tuđe kuće, brala jabuke, sređivala ženama nokte. Muž je isto radio kad ima bilo kakvog posla, ali sve je to bilo, nekako, nesigurno – priča majka Vesna.

Onda su od Vlade dobili kuću na korištenje u banjalučkom naselju Ramići, koju su prethodni stanari ostavili u katastrofalnom stanju.

– Uspjeli smo da sve dovedemo u kakav-takav red, a ja sam i međuvremenu dobila posao u banjalučkom Gerontološkom centru, gdje radim kao sobarica, za platu od 540 KM. Nije nešto, ali bar se ne sekiramo za račune. Ono što muž zaradi ide na hranu, tako da nekako sastavljamo od prvog do prvog – ističe Vesna.

Milorad kaže da ne bira posao, da bi djeci obezbijedio koliko-toliko normalno djetinjstvo.

– Imam cjepač, pa uglavnom ljudima cijepam drva, ali radim i sve druge poslove za koje se ukaže prilika. Nemam izbora, jer djeca moraju jesti. Za odjeću se snalazimo, a pomažu nam i u Udruženju roditelja „Četiri plus“. Najveći problem nam je kad se približi škola, jer djeci tada treba svega i svačega, ali prebrodimo i to nekako, pa idemo dalje – priča Milorad.

Priznaje da je, iako u nabavku idu svake sedmice, frižider često prazan.

– Mnogi je dece i dok svako nešto uzme, to je to. A mi nemamo toliko para da možemo da kupujemo naveliko. Trudimo se da djeca ne oskudijevaju bar u hranu, a ostalo može i da čeka neka bolja vremena – isitiče Milorad.

Velika pomoć im je to što Vesnina majka živi na selu, pa im uhrani svinju, piliće, a od nje donose i mlijeko, mliječne proizvode, voće i povrće.

– Da nam nije toga, bogami bi nam bilo teško za hranu. Ovako, ako neka marka od naših primanja pretekne, kupimo djeci i neke druge stvari koje bi, bez majčine pomoći, za naše domaćinstvo bile pravi luksuz – kaže Vesna.

Od države, kako ističu radujkovići, nikad nisu dobili nikakvu, pa ni onu najmanju novčanu pomoć. Jednom jesu tražili, ali, kako naglašavaju, nisu dobili nikakav odgovor niti je iko došao da vide kako žive.

Zato im je, kad su napravili nepunih 130 KM duga za struju, ekspresno stigla ekipa električara, sa sve korpom.

– Krenuli su da nam isključe struju, pa smo odmah morali da pozajmimo pare i platimo. Otišli su, tek kada smo pokazali uplatnicu. Jasno nam je da je dug-dug, ali nam nije jasno kako i zašto ne isključuju struju onima koji duguju hiljade i hiljade KM – pita se Vesna.

Radujkovićima nije jasno i da država ne može da obezbijedi dodatak za svako dijete, što bi, naglašavaju, bila dobra pomoć višečlanim porodicama.

– Mi imamo petoro djece, a primamo ukupno 258 KM, za troje njih. Svi pričaju o natalitetu, a malo šta se radi na tome da se roditelji stimulišu da proširuju porodice – poručuju Radujkovići.