Krajem decembra istekle godine obradovala nas je vijest da je na prijedlog Njegove Svetosti Patrijarha srpskog g. Porfirija, za novog glavnog i odgovornog urednika Pravoslavlja, novina Srpske Patrijaršije, Sveti Arhijerejski Sinod imenovao dosadašnjeg ko-urednika, gospođu Oliveru Jovanović. Gospođa Olivera je Sokočanka koja potiče iz poznate svešteničke porodice Ljubinac, a ovo je bio povod da ekskluzivno za „Info centar“ Sokolac sa njom razgovaramo o mnogim temama, o kojima govori razborito, dubokoumno i sa kompetencijama koje su za svako poštovanje.

Vođena mišlju, da sve što je u nas satkano, svoj korijen nalazi u djetinjstvu, pitaću Vas kako opisujete taj period života? Šta Vas najviše sjeća na Romaniju i Sokolac? Vaš otac, pokojni prota Milorad, kao vjeroučitelj, bio je otac vjernoj Hristovoj djeci. Kako je Vas vaspitavao i šta je najupečatljivi dar koji Vam je ostavio?

– Hvala vam na pažnji koju ste mi ukazali, a pažnja svakom čovjeku znači mnogo. Mi smo se, zbog očeve parohijske službe, doselili na Sokolac 1976. godine iz Višegrada gdje smo brat i ja rođeni. Prve uspomene na Sokolac su ljudi, naše komšije koji su nas dočekali s osmjehom i pažnjom. Djevojčica koja mi je prišla da se upoznamo je bila Vesna Pilindavić s kojom me danas vežu kumstvo i cjeloživotno prijateljstvo. Zanimljivo je da smo se doselili o Pokrovu presvete Bogorodice. O Pokrovu je, na saboru kod sokolačke crkve na Gradcu, naš djed Gojko iz Rogatice, dvadesetih godina prošloga vijeka, vjerio našu babu Jovanku. O Pokrovu se i moj otac oprostio od aktivnog parohijskog života u Sokocu.

Djetinjstvo pamtim po igri u porti crkve, na Humkama, Talinama… Gradac nam je ipak bio omiljeno mjesto. Pamtim zime koje su bile čarobne… sankanje i skijanje. Brat je savršeno skijao, a ja sam nekoliko puta oštetila skije pa sam se više držala sanki. Sjećam se sniježnih smetova i kuvane rakije kojom su otac i majka častili komšije u hladnim danima što je uvijek izazivalo dobro raspoloženje i smijeh njih odraslih, čemu smo se mi djeca čudili dok je otac davao instrukcije kako se pije kuvana rakija. Sjećam se nošnje naših romanijskih domaćina i domaćica, kada bi o saboru došli crkvi pa se razmilili po porti nudeći gurabije. Naša kuća je bila otvorena za sve, a roditelji su svakoga dočekivali s osmjehom i pažnjom, baš onako kako smo i mi dočekani te davne 1976. godine. Otac Milorad i majka Mirjana su uvijek imali razumijevanje prema ljudima i to je najvrednije što smo ponijeli iz naše kuće, obzir prema ljudima.

Moj pokojni otac je znao svaku kuću u svojoj parohiji ali i svaku bol. Parohijani su dolazili kod njega po savjet i utjehu i on je često obilazio svoje parohijane. Danas, kada otac počiva na sokolačkom Gradcu, gdje su se vjerili njegovi roditelji, ostajući i u smrti vjenčan sa svojom parohijom, znači mi puno što na pomen njegovog imena ljudi nerijetko i zaplaču pričajući kako im je pomogao, ne samo riječima nego i djelima. Danas je legendaran snimak iz februara 1996. godine, iz vremena Sarajevskog egzodusa, kada otac na minus dvadeset po noći, ponovo sahranjuje ekshumirane sa svoje djedovine. Otac nije samo sahranjivao, nego je rame uz rame sa narodom i kopao grobove na Malom Zejtinliku, današnjem Novom Zejtinliku. O tome kako sveštenik i njegov sin kopaju grobove na minus dvadeset stepeni romanijske zime, svojevremeno je pisala beogradska Duga.

Kakve uspomene nosite iz osnovne škole koju ste pohađali u Sokocu? Kako je dalje tekao tok Vašeg obrazovanja i sazrijevanja?

– Moj učitelj je bio čuveni Milan Bašić. Prvi časovi su bili u maloj školi kako smo je zvali. Razredni starješina je bio Nedeljko Srdić. Svi naši učitelji i nastavnici su na prvom mjestu bili dobri ljudi, ljudi sa stavom. Mnogo su pažnje posvećivali ne samo edukaciji nego pedagodiji odgoja što je ključno za razvoj ličnosti. Bila sam u Ligi mladih lingvista kod nastavnice Duške Arsenijević. Imali smo, pored sjajnih nastavnika i divnu pedagogicu Momirku Borovčanin, a ja sam najviše voljela engleski jezik što je prepoznala nastavnica Dragica, s kojom sam se družila i poslije osnovne škole kada sam upisala Prvu gimnaziju u Sarajevu koja je važila za dobru školu stranih jezika.

Odlazak iz Sokoca mi je teško pao, jer su svi moji drugari upisali srednju školu u Sokocu i ostali zajedno. Poslije Prve gimnazije upisala sam Pravni fakultet u Sarajevu. Iz predispita iz Rimskog prava sam dobila desetku i bila srećna jer mi je to bio znak da sam dobro izabrala fakultet, ali je tog proljeća počeo rat i prava su mi, u trenutku rušenja države, izgledala daleko pa sam se odlučila za Bogoslovski institut i bila u prvoj generaciji žena na istom.

Sarajevo sam napustila s ratom. Bila sam tamo kada je ubijen Nikola Gardović i zato me boli kada danas čujem da su Srbi sve znali i spremali se. Očeva majka je takođe bila u Sarajevu kada je počeo rat. U Sarajevu su bili ostali mnogi članovi naše porodice o kojima dugo nismo znali ništa.

Kako sam pronašla, Vaš prvi tekst objavljen je u Pravoslavlju 1996. godine. Opišite mi put koji ste prešli od tad, pa do današnjeg imenovanja na mjesto glavnog i odgovornog urednika?

– Moj prvi tekst je objavljen u Pravoslavlju preporukom Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija kod kojeg sam položila Katihetiku. Od tada do moga postavljenja na mjesto glavnog i odgovornog urednika Pravoslavlja prošlo je skoro tri decenije u kojima sam sticala iskustvo na mnogim dužnostima koje mi je povjerila naša Crkva – kako na ovim prostorima tako i širom svijeta, što je opredijelilo Njegovu Svetost Patrijarha srpskog g. Porfirija da me predloži što je Sveti Arhijerski Sinod naše Crkve i prihvatio. Meni je ukazana velika čast i radost, jer sam prva žena na tom mjestu i trudiću se da opravdam ukazano povjerenje.

Novine Srpske Patrijaršije Pravoslavlje imaju posebno mjesto u životu moje porodice. Pravoslavlje je često bilo jedina adresa gdje se mogao uputiti vapaj široj javnosti o svemu što je tištilo crkvene ljude. Moj otac je u Pravoslavlju pisao kada su vlasti, povodom izgradnje crkve u Sokolovićima, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, privodili na saslušanje odbornike koji su sakupljali prilog za gradnju. Nakon takve objave, koja je naravno bila upraćena, otac je bio privođen i saslušavan.

Mala digresija- jedne godine je otac stao na kapiju sokolačke crkve kada je bio sabor i rekao policiji da će narod igrati kolo koliko hoće da igra. Sutradan je priveden! Nisu to bila laka vremena, mada se danas mnogi osmjele da paušalno iznose sud, ali mi smo svjedoci i znamo kako je bilo. Iza oca su ostali rukopisi koje je ostavio u amanet unucima da ih slože i objave. On je volio Romaniju, istraživao gromile i stećke i prvi pretpostavio, što će se kasnije potvrditi arheološkim iskopavanjima, da je na Glasincu bila srednjovjekovna crkva. Negdje sam pročitala istraživanje da su od Drugog svjetskog rata pa do osamdesetih godina prošlog vijeka u BiH od temelja napravljene samo dvije pravoslavne crkve. Jedna od te dvije je crkva u Sokolovićima koju je sa svojim Sokolovićanima izgradio moj otac, o čemu je tada pisalo Pravoslavlje. Tada se te 1984. godine na osvećenju crkve Svetog Đorđa u Sokolovićima, okupilo preko deset hiljada ljudi! Neko kaže i petnaest hiljada. Ja se sjećam da je bilo veličanstveno i da su svi bili ponosni i srećni što su dočekali taj dan i da je vrijedilo proći sva poniženja i doći do cilja! A kad sam već spomenula sabor i kolo moram da kažem da sam obožavala igrati u kolu, posebno s roditeljima kod naše crkve – Romanijske Lazarice.

Bili ste angažovani na istraživanju čuvenih srpskih porodica koje su ostavile istorijski pečat u Sarajevu, kao i u procesima popisa i povratka imovine Srpske Pravoslavne Crkve. Do kakvih saznanja ste došli? Gdje se danas nalazi pitanje povratka crkvene imovine?

– Kada su u pitanju čuvene srpske porodice u Sarajevu to je bio entuzijazam moga supruga Vanje i mene. Imali smo sreću da upoznamo i provedemo jedno vrijeme sa Milojkom Ceković, poslednjim potomkom čuvenih Cekovića, velikih dobrotvora naše Crkve. Kroz nju smo se zaljubili u istoriju Srba Sarajlija i zaronili u nestvaran svijet naše kulture. Suprug je učestvovao u pregovorima za vraćanje Crkvi zaostavštine porodice Hadži –Damjanovića i otkrivanju imovine, ne samo Srpske Pravoslavne Crkve, nego Srba uopšte. Pronašli smo potomke čuvenih Jeftanovića u Čileu. Prije dvije godine smo upoznali Andreu Jeftanović, sa čijim smo ocem Predragom vodili prepisku prije petnaest godina. Odnijela sam u Jerusalim darove naših sarajevskih parohijana davne 1999. godine i saznala u Jerusalimskoj Patrijaršiji da su Srbi Sarajlije, kroz istoriju srpskog naroda, bili najbrojniji hodočasnici Svetom gradu.

Još za života mitropolita Nikolaja pokušali smo da vratimo natpis na kuću Despića, koji su gradu Sarajevu zavještali svoju imovinu, ali nažalost bezuspješno. Tu je, amanetom Despića, pisalo: Stara srpska trgovačka kuća. Dobro se sjećam tog natpisa prije rata. Kako reče jedan prijatelj, Sarajevo je nekada imalo srpski Vol Strit! Srpska imovina uopšte u Sarajevu je ogromna i naravno skoro ništa od toga nije vraćeno! Nema ni Zakona o denacionalizaciji, a u dobroj volji je bilo sporadičnih pokušaja koji su se završili tužbama prema Crkvi, što je očigledan primjer politike, a ne prava.

Od zgrade Bogoslovije, koju je u Sarajevu završio patrijarh Pavle, vraćeno je samo nešto prostora u prizemlju zgrade, iako je Bogoslovija pro bono, da bi se ispravila nepravda prema Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, vraćena pred početak posljednjeg rata, ali se ni do dan danas nije ušlo u posjed. Priča o srpskoj imovini generalno je teška i tužna priča koja, kad bih je pričala, ne bi stala ni u deset intervjua, ali se nadam da će stati u knjigu.

Na poziv Mitropolita dabrobosanskog Nikolaja, 1998. godine iz Beograda se vraćate u Sarajevo. Šta je obilježilo taj period?

– Poslije završetka Bogoslovskog instituta počela sam da radim u banci u Beogradu. Još 1996. godine mitropolit dabrobosanski Nikolaj je predložio da se vratim, jer sam često za Mitropolita ali i druge strukture u ratu – bolnicu na primjer, prevodila sa engleskog jezika, kada je bila u pitanju humanitarna pomoć. To je, uz teološko znanje, mitropolit Nikolaj prepoznao, kao dobru osnovu da radim za Crkvu u Sarajevu. Poslušala sam Mitropolita i početkom 1998. godine sam se vratila. Period povratka, pa sve do ponovnog preseljenja u Beograd, bio je ogromno iskustvo ali i angažman, kako mene, tako i moga supruga paroha sarajevskog o. Vanje.

Mnogo smo saznali i kanim napisati, kako već nagovijestih, Bože zdravlja, knjigu o životu u poratnom Sarajevu. Od kada smo napustili Sarajevo, po reakcijama ljudi svih nacija i vjera, a koji nam se svakodnevno obraćaju, stičem utisak da smo bili na pravom mjestu u pravo vrijeme, što svjedoči da je mitropolit Nikolaj imao dobru viziju kada nas je pozvao u Sarajevo.

Radili ste u Međureligijskom vijeću Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Sarajevu. Kakva iskustva nosite?

– Međureligijsko vijeće jeste nešto u šta smo se moj suprug i ja utkali iskreno i čestito kao i u sve što smo radili. Prvi impuls da radimo dobro smo, pored našeg Mitropolita Nikolaja, dobili od Episkopa bačkog g. Irineja, inače našeg profesora, kada nam je rekao da smo dobar primjer kako treba predstavljati našu Crkvu. To nam je bio veliki podstrek za dalje, jer je vladika Irinej još od studija nama veliki autoritet.

Osjetljivo je raditi na polju međureligijskog dijaloga. To je posao u kojem se mora imati obzira, ali i znanja o drugome. Mislim da smo se mi iz Srpske Pravoslavne Crkve sve vrijeme trudili da imamo obzira i da učimo i naučimo o drugima.

Međureligijsko vijeće sam napustila iz više razloga, o čemu ću pisati, jer mislim da je važno.

U posjedu ste licence za izvođenje planetarno poznate pozorišne predstave Sedam – protiv nasilja nad ženama, izvođene u mnogim gradovima širom Bosne i Hercegovine. Sa kakvim ste se pričama susreli i koliko je danas važno govoriti o ovoj temi? Koliko je položaj žene ugrožen, bez obzira na religijsku i vjersku pripadnost? Kako prevenirati ovu pojavu?

– Predstava Sedam je jedan u nizu projekata koji sam radila u Međureligijskom vijeću. Dobila sam licencu zahvaljujući konceptu koji sam osmislila: da se crkve i vjerske zajednice institucionalno uključe u prevenciju nasilja nad ženama. Predstava sadrži sedam istinitih priča iz cijelog svijeta i sve priče su podsticajne jer, bez obzira na nasilje koje su preživjele, ovih sedam žena su iz nasilja izašle kao pobjednice. Predstava je izvođena širom svijeta, ali je ovaj koncept na kojem sam radila, pohvalila produkcija Heda iz Švedske, vlasnik licence, kao i samu scenu koju je osmislio o. Vanja. Danas smo nažalost svjedoci nasilja generalno, a posebno nad ženama u cijelom regionu. Crkve i vjerske zajednice ne smiju biti nijeme na to o čemu je jasno govorio naš patrijarh Porfirije, upravo o tome da ne smijemo biti samo svjedoci nego i djelovati protiv nasilja nad ženama.

Radili ste na različitim poslovima i pozicijama. Šta Vi smatrate da je najznačajnije, što bi naši čitaoci trebali da znaju?

– Nisu važne pozicije nego odnos koji gradite s ljudima. Biti čovjek, imati obzira prema drugima i imati stav je važno. Za svaku preporuku je da se pročita Testament hadži Maksa Despića, Srbina Sarajlije. Tu se vidi šta na zalasku života kaže ostvareni čovjek – šta je kroz život važno. Kada se osvrnem, pamtim samo ljude i iz tog aspekta smatram se bogatom ženom, jer svuda imam prijatelje, ne nominalno, nego suštinski, dokazano – kroz težak period, kada se suprug bio razbolio bili su tu. Danas se zajedno s njima, koji su bili uz nas, veselimo njegovom oporavku.

Majka ste trojice dječaka- Vasilija, Matije i Zorana. Ne sumnjam da u duhu pravoslavlja i zdravih uvjerenja odgajate svoju djecu. Kakvi su danas izazovi roditeljstva i na čemu insistirate da je neizostavno u njihom odgoju?

– Dječaci su sada već odrasli. Najmlađi je u gimnaziji, a dvojica studiraju. Rođeni su u Istočnom Sarajevu, a odrastali na Baščaršiji, Romaniji, u Banja Luci… Sviđa mi se što vole ljude i što imaju osmijeh, jer nekako nam toga najviše fali. Trudili smo se da ih vaspitamo onako kako su nas vaspitavali roditelji, da imaju obzira prema ljudima. Izazova i iskušenja ima mnogo, ali sve je to život. Nismo ih nikad ružili zbog slabe ocjene, jer nam se činilo da je to nebitno u odnosu na život. Ali po receptu moga oca, ne bih da ih hvalim. To treba drugi ljudi da primijete ako je za hvalu.

Šta su Vaši ciljevi i stremljenja kada je riječ o planovima i putevima na mjestu novog urednika Pravoslavlja, novina Srpske Patrijaršije?

– Trudiću se da opravdam povjerenje i održim kvalitet novina koje su važne u životu naše Crkve i to je jedini plan.

Poruka našim čitaocima…

– Da živimo u miru sa sobom i ljudima oko nas, da širimo radost, da razumijemo druge i da se trudimo da drugi razumiju nas.

Autor: Bojana Marković