Unuk romanijskog travara Jove Mijatovića – Delivoje /64/ nastavlja posao poznatog djeda i koristeći njegove recepte za čajeve, napitke i meleme pomaže oboljelima od različitih bolesti.

Delivoje se vratio zanatu djeda Jove

Nakon što je ostao bez posla u sokolačkom preduzeću “Nova Romanija“, odlučio je da se sa suprugom Stojom vrati u svoje selo i rodnu kuću u zaseoku Zagajevi u selu Ozerkovići, kod Sokoca, u kojoj je porodica njegovog oca Milije živjela sa djedom Jovom Mijatovićem, nadaleko čuvenim romanijskim travarom.

- Uz redovne poljoprivredne poslove na imanju, počeo sam da pomažem oboljelim ljudima koji ovdje često dolaze po recepte za ljekovite trave, iako je selo udaljeno od Sokoca 18 kilometara - priča za "Srnu" Mijatović.

Naslijedio je i sačuvao, kako kaže, veliki broj originalnih recepata od poznatog travara Jove, koji se ne nalaze ni u jednoj izdatoj knjizi o travaru sa Romanije i ne krije zadovoljstvo što tako pomaže ljudima.

Delivoje sa ponosom ističe da ima neke recepte “zabilježene u glavi” iz razgovora sa djedom koga je često u mladosti pratio na dužim putovanjima po bivšoj Jugoslaviji i da najčešće baš oni pomažu u liječenju oboljelima.

- To je i jedan vid naslijeđenog porodičnog umijeća, jedno veliko bogatstvo i iskustvo sačuvano iz ljubavi prema djedu humanisti, koji je liječio i izliječio mnogo poznatih ljudi i van granica bivše Jugoslavije - navodi Mijatović.

Djed Jovo Mijatović je bio poznat baš po tome da je pomogao u liječenju oboljelih od karcinoma i drugih opakih bolesti.

Delivije poručuje da svi ljudi kojima je potrebna pomoć i savjet u liječenju travama, čajevima, napicima i drugim prirodnim sredstvima, prema receptima poznatog romanijskog travara, mogu da ga pozovu na broj 066-485-850.

Njegova supruga Stoja u iščekivanju penzije proizvodi “mrs” – tradiconalne mliječne prerađevine, pavlaku, “zajednicu”, sve vrste mekih sireva obogaćenih peršunom, bijelim lukom, maslinama i tako ulazi u svijet “zdrave hrane”.

Svjesni da samo radom mogu obezbijediti sigurnost sebi i djeci, ne stižu, kako kažu, ni da se požale na vrijeme u kome su ljudi kao njih dvoje, od struke i iskustva, ostali bez posla u sokolačkoj drvnoj industriji “Romanija” u trci novih vlasnika preduzeća za većim profitom.

Jovo liječio Niksonovog sina

Unuk travara Jove iz ranog djetinjstva pamti da su ljude dovozili i donosili do njihove kuće u udaljenom selu, do kojeg se i danas stiže makadamom 4,5 kilometra od dionice magistralnog puta Sokolac-Rogatica, i da su potom stizala pisma u kojima su se porodice zahvaljivale za spas njihovih najbližih.

Delivoje čuva novinske natpise prema kojima je Jovo išao u Ameriku da liječi teško oboljelog sina američkog predsjednika Ričarda Niksona i fotografije koje svjedoče da su kod njega dolazile mnoge poznate ličnosti i ljekari iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije.

On pamti i priču u svom kraju, prema kojoj je njegov djed rođen sa posebnim darom za liječenje travama i drugim prirodnim sredstvima, te da je kao već odrastao dječak preporučio travu za ranu na nozi i spasio život svom učitelju u susjednom selu Stjenice, za koga kažu, da je bio prvi pacijent Jove Mijatovića.

U Prvom svjetskom ratu, ističe unuk, kao bolničar u austrougarskoj vojsci, u koju je mobilisan, njegov djed je previjao i vidao ranjenike, te dodatno proširio svoje znanje.

Unuk travara pominje i situacije u kojima je Jovo liječio ljude od ujeda otrovnih zmija, isijecanjem tkiva oko rane i čajevima koji su čistili organizam od otrova, bez doze seruma.

Prisjeća se Delivoje i dana kada zvanična medicina i socijalistička vlast u tadašnjoj Jugoslaviji nije blagonaklono gledala na travara i njegove uspjehe i to je ono što želi da zaboravi.

Prema njegovim riječima Jovo Mijatović nije brao trave, jer nije imao vremena za to, ali svaku je mogao prepoznati po mirisu i “sa povezom preko očiju”.

On podsjeća da je travar sa Romanije imao svoje sakupljače ljekobilja, da ih je često kontrolisao i da su se mogli uvijek naći na Kalinića pijaci u Beogradu i na Baščaršiji u Sarajevu.

Delivoje ističe da danas trave na paninskim livadama bere samo za ličnu upotrebu, baš kao što je radio i njegov djeda Jovo, ali rado preporučuje koje treba kupiti i u kom omjeru pripravljati čaj, napitke ili meleme.

Knjige o Jovi

Unuk romanijskog travara sa žaljenjem kaže da danas neki ljudi pišu knjige o Jovi Mijatoviću, a da se ne čuju sa njegovim potomcima i da koriste njegove recepte pod različitim izgovorima.

On tvrdi da je došao do podatka da je Jovo rođen 1892. godine, da je u knjigama u Rogatici kao godina rođenja upisana 1887. godina, te da je umro 1986. godine, ali da on i danas koriste njegove recepte pomoću kojih se liječe oboljeli.