Među hiljadama nedužnih srpskih civila koji su doživjeli strašne torture u sarajevskim logorima, samo zbog toga što su Srbi, bilo je mnogo žena i djece, a jedna od njih je Ljubica Šarenac /65/ iz sela Lokve u opštini Hadžići, koja danas živi u Bratuncu.

Ona je u maju 1992. godine sa djecom i svekrvom bila u kući u selu, a suprug Savo je radio u Tehničkom remontu u Hadžićima. Ostali su razdvojeni kada je došlo do blokade, odnosno onemogućavanja kretanja srpskom stanovništvu i uspostavljanja linije razdvajanja zaraćenih strana.

Oni su sa velikim brojem Srba u hadžićkim mjesnim zajednicama Tarčin i Pazarić ostali pod muslimanskom kontrolom.

Ljubica priča da je odmah po izbijanju sukoba u BiH počelo maltretiranje Srba na području ove dvije mjesne zajednice.

-Formirali su vojni štab u seoskoj školi na 50 metara od moje kuće i pratili su moje kretanje. Imala sam stoku i stalno su pratili kada sam išla u štalu da hranim i napojim stoku. Plašila sam se tih naoružanih ljudi i nakon nekoliko dana otišli smo kod muževog strica Blagoja i strine Lene Šarenac, čija je kuća bila u gornjem dijelu sela, udaljenija od škole, smatrajući da će nam tu biti bezbjednije- iznosi svoje sjećanje Ljubica.

Ona navodi da je nekoliko jutara išla rano da položi kravama i počisti štalu, te da je jedno jutro viđela da su odvaljena kućna vrata i poklopac za prolazak na tavan.

Dok su namirivali stoku, naoružani vojnici su blokirali štalu.

-Bila su sedmorica. Počeli su nas ispitivati, pretresli su kuću tražeći naoružanje, koje nisam imala- objašnjava ova žena.

Vojnici su ih maltretirali zbog dječijeg pištolja-igračke.

-Nisu našli oružje, ali su naredili da moram ostati u svojoj kući. Nisam smjela tu ostati i kada su se oni udaljili, ponovo sam otišla kod strica i strine, čijeg su sina Gavru već bili odveli u logor. Od tada više nisam išla da hranim krave i ne znam šta je s njima bilo, a od tri krave dvije su trebale da se otele za nekoliko dana- priča Ljubica.

Ljubica ističe da su jedan dan braća Hurem i Rasim Šehić došli i prijeteći i psujući pucali u prozore na spratu kuće, čije se staklo sručilo na nju i njenog sina. Rekli su da će ih sve poklati.

-Te večeri, nas petnaestoro pobjeglo je iz sela u šumu. Među nama bio je starac Vaso Šarenac /82/, koji je ostao na rubu šume jer nije mogao da ide zbog bolesti, a zbjeg sa nas četrnaestoro ušao je dublje u šumu i pošao u neizvjesnost, nadajući se da će se negdje domoći slobode- pojašnjava Ljubica.

Ona ističe da je krenula muslimanska vojska za njima, da su dozivali Blagoja, vičući da se vrate i da su pucali po šumi.

-Vaso se vratio, zatvorili su ga u Silos, gdje je tučen i umro pod optužbom da je skrivao radio-stanicu, saznali smo kasnije- priča Ljubica.

Idući kroz šumu izašli su na Igman.

Cijelu noć padala je hladna kiša. Tumarali su mokri i gladni i noćili u šumi.

-Uz jaku grmljavinu, dezorijentisani, ujutro smo nastavili kretanje i prešli put na Malom Polju na Igmanu. Odnekud se čula galama. Išli smo napamet i došli do nekih drvenih koliba. Tu smo susreli nekog čovjeka, koji nas je pitao ko smo i kuda idemo i rekao da smo na Hrasničkom Stanu- objašnjava ova žena.

Nastavili su pješačenje dok pred njih nisu istrčala dva naoružana vojnika i zaustavila ih. Ispitivali su ih i oni su ispričali ko su i zašto bježe od svojih kuća.

-Jedan je rekao da ide u Lokve da sve provjeri, a drugi je govorio da nas provede nekuda. Krenuli smo i opet su zvali da stanemo. Prišli su. Jedan je krenuo ispred, a drugi iza nas i nakon stotinjak metara naišli smo na naoružane stražare u maskirnim uniformama i šljemovima na glavama- govori Ljubica.

Ističe da je tu počelo maltretiranje, omalovažavanje i provociranje.

Pitali su što ih nisu pobili i doveli su ih do neke česme, gdje su se oprali, a iz obližnjih kuća dobacivale su neke žene i psovale im majku četničku, pitajući što ne idu Mladiću i što ih ne poubijaju.

Odveli su ih u Hrasnicu i proveli ih ulicama. Slušali su razna dobacivanja prepuna mržnje i prijetnji sve dok ih nisu uveli u devastiranu Osnovnu školu “Aleksa Šantić” i zatvorili u jednu prostoriju.

Ljubica se prisjeća da ih je jedan policajac obezbjeđivao, a drugi ih pitao da li su gladni. Ispričali su kako su pobjegli iz sela i dali su im da jedu makarone u školskom hodniku. Uplašena djeca nisu mogla da jedu.

-Psovali su i vrijeđali nas, a kasnije su njihovi naoružani vojnici svakodnevno dolazili i zastrašivali djecu. Dolazile su i neke muslimanke koje su navodno izbjegle iz Foče, provocirale i prijetile. Jedan dan došao je policajac i naredio da dvije žene krenu da nešto čiste. Pošle smo Nada Tešić i ja. Čistile smo neke prostorije, a kada smo završile dobile smo po četvrtinu hljeba i konzervu ribe, što smo donijele djeci i to ih je obradovalo kao da smo donijele pečeno jagnje- priča Ljubica.

Ispitivanja i provociranja bila su svakodnevna. Pitali su za muškarce. Gdje su im muževi i sinovi.

-Nešto se tih dana desilo i dolazi vojnik i kaže nam da u Hadžićima više nema niko živ. Naredio je da se poskidaju prozori sa ćelije, a meni je rekao da mi je muž nađen mrtav na pragu u Hadžićima. Kasnije je došao drugi vojnik i pitao da li imamo šta da jedemo. Ispričali smo mu sve i naredio je da u našu prostoriju više niko ne smije da ulazi- ističe Ljubica.

Prema njenim riječima, niko ih nije tukao, ali su čuli jauke i tuču u drugim prostorijama, posebno noću.

Ona kaže da su u njihovu ćeliju doveli pretučenog čovjeka sa polomljene obje ruke koji nije mogao da stoji.

U logoru u Hrasnici proveli su mjesec dana. Hrane nije bilo. Jedna muslimanka im je ponekad donosila po čašu masti i šećera, što im je slala neka Srpkinja koja je ostala u Hrasnici.

Ljubica se prisjeća da im je ponovo došao policajac koji je ranije naredio da ih ne smiju tući i popisao podatke o njima. Sljedeći dan su opet njih dvije izveli da ribaju hodnik, ali se pojavio onaj isti policajac i rekao da to ostave i da idu na razmjenu.

-Nismo vjerovali. Ništa nam nije bilo jasno. Sa nama je u ćeliji bila Mara Turuntaš, koju su tražili sinovi iz policije na Ilidži. Kada je pošla u razmjenu dali smo joj broj telefona da javi gdje se nalazimo jer smo pretpostavljali da niko za nas ne zna- kazuje Ljubica.

Ta poruka je izazvala reakcije i ubrzo je organizovana razmjena, ali je nekoliko dana odgađana zbog traženja podataka o onima za koje ih razmjenjuju.

-Dovezli su nas u Sokolović koloniju, a u tom automobilu bila je sestra tadašnjeg ministra Momčila Mandića. Mi smo bili preplašeni, a ona se smijala i rekla da joj je to treći pokušaj – treća sreća. Rekla je: Čekaće nas moj brat. Djeca su plakala. Mislili smo da za nas niko ne zna i prešli smo liniju razdvajanja- priča Ljubica.

Ona kaže da je njen sin ugledao tetka Đorđu Poparića, skočio mu u zagrljaj pitajući: “Tetak, je li živ moj tata?”.

-Otišli smo kod zeta Đorđa i zaova nije mogla da nas prepozna koliko smo se promijenili za mjesec dana. Bili smo prljavi, zapušteni i mršavi, ali ipak živi- uzdiše Ljubica i napominje da niko nije odgovarao za njihovo progonstvo, maltretiranje, zastrašivanje, uništavanje imovine, ali i za tuču i ubistva zarobljenika u logoru u Hrasnici.