Bivši logoraš Ilija Ivanović iz sela Ćosići, koji je 16. januara 1993. godine ranjen u napadu muslimanskih snaga, a potom i zarobljen, kaže da je preživio strahovitu torturu u srebreničkim logorima u kojima je preminula polovina od 30 zarobljenih Srba iz Skelana i okoline.

- Popio sam više mokraće nego što sam pojeo hrane dok sam bio u logoru... Ja sam preživio, a polovina od 30 zarobljenih nije. Za ta mučenja i zločin niko nije odgovarao. To pokazuje kakvo je pravosuđe BiH i da takav sud nije potreban ukoliko će štiti zločince iz jednog naroda - rekao je Ivanović.

Prema njegovim riječima, pravosuđe je ogledalo BiH i zemlja sa takvim odnosom prema građanima, ne treba da postoji.

Ivanović je podsjetio da su muslimanske jedinice pod komandom Nasera Orića napale njegovo selo Ćosići kod Skelana oko 6.00 časova.

- Noć je još bila. Upadali su u srpske kuće, ubijali i palili. Poginulo je 12 mještana, a mene su ranjenog zarobili - prisjetio se Ivanović.

Predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Srebrenice Branimir Kojić rekao je da ubistva srpskih civila - djece, žena i staraca u Skelanima i okolnim selima 16. januara 1993. godine pokazuju da su muslimanske snage imale jasnu genocidnu namjeru da unište sve što je srpsko.

- Napadi na Kravicu, na Božić, 7. januara, i na Skelane, 16. januara 1993. godine bili su smišljeni i cilj muslimanske vlasti u Srebrenici bio je potpuni progon i uništenje svega što je srpsko. Za ta dva dana ubijeno je 118 Srba i 245 ranjeno. Dvije trećine bili su civili i niko do danas nije procesuiran za te zločine. Za ubistva srpske djece i žena Haški tribunal i /vanustavni/ Sud BiH ne izriču kazne. Valjda je to po njihovim kriterijumima i shvatanju međunarodne zajednice normalno dok ćute više 30 godina i ništa ne preduzimaju da se zločinci kazne - istakao je Kojić.

Prema njegovim riječima, protiv Srba se radi svugdje gdje su umiješani predstavnici takozvane međunarodne zajednice, odnosno Zapada.

On kaže da svi mostovi na svijetu simbolizuju život i spajaju ljude, ali da je most na Drini između Skelana i Bajine Bašte 16. januara 1993. godine bio most smrti, jer su ga muslimanski napadači držali pod snajperskom i mitraljeskom paljbom ubijajući civile koji su pokušali da se spasu bjekstvom u susjednu Srbiju, piše u knjizi "Svjedočanstvo o nekažnjenom zločinu nad Srbima u Podrinju".

- Između ostalih, na mostu su ubili Gordanu Sekulić koja je u naručju nosila četvorogodišnjeg sina Đorđa, koji je srećom preživio. Tog dana ubijeno je četvoro djece i 15 žena, ubijena su maloljetna braća Dimitrijević. Aleksandar je imao samo četiri godine - rekao je Kojić.

On je istakao da je za osudu odnos i opstrukcija pravosuđa BiH prema srpskim žrtvama i otvoreno odugovlačenje podnošenja optužnica protiv počinilaca masovnih ubistava srpskih civila u Podrinju.

Kojić je naveo da Srbi nikada neće odustati od pravde i istine o ratnim dešavanjima na ovim prostorima u Odbrambeno-otadžbinskom ratu niti prihvatiti narativ, prema kojem stranci i bošnjački politički lideri žele da piše lažnu istoriju BiH.

Kod Centralnog spomenika srpskim civilima i vojnicima u Skelanima kod Srebrenice svake godine sredinom januara služi se parastos za 305 nastradalih Srba iz ovog mjesta i okolnih sela u proteklom ratu, od kojih je 69 ubijeno 16. januara 1993. godine. Više od polovine ubijenih bili su civili - žene, djece i starci.

Napad u zoru na srpska sela Kušiće, Ćosiće, Kalimaniće, a zatim i na Skelane izvršile su sinhronizovano jake muslimanske snage iz Srebrenice sa nekoliko hiljada vojnika pod komandom Nasera Orića. Oni su ubijali, pljačkali i palili sve što je srpsko.

U napadu je ubijeno 69 stanovnika ovog kraja, a ranjeno 165. Od 30 zarobljenih polovina nije preživjela mučenja u srebreničkim kazamatima, a njih četvoro još se vode kao nestali.

Nastaviće se.