Ovo naše odbrojavanje još vrlo malo preostalih stanovnika što trenutno živi u Popovom polju više ima za cilj da novinarskom zabilješkom potvrdimo ili, bolje reći dokumentujemo, sve ono što smo pisali i predviđali za sudbinu naših sela nekoliko desetljeća unazad. Danas bi mogli, nakon četrdesetak godina, ili nakon jednog potpunog radnog vijeka, reći: E, to je to…

Sedlari, selo koje smo među prvim zabilježili i davno “prorokovali gašenje”, ulazi u jesen ove 2024. godine sa samo jednim svojim stanovnikom.

Jovo, Vojina, Medar je jedan i jedini Sedlarac koji je gospojinske kiše dočekao u ovom selu sa sakupljenom ljetinom i obranim vinogradima. Ovim posljednjim stanovnicima svojih sela još prije par godina dali smo ime “ključari svoga sela”, a njih je zapala sudbina da zatvore svoja i seoska vrata i ugase svjetlo u selu koga više nema.

Kao i svaki put, kada smo željeli da saznamo bilo šta iz života ovog sela, ovaj domaćin nam je izlazio u susret. Poželio nam je dobrodošlicu i pokazao dobru volju da pričamo o Sedlarima i danas i prije.

U sedmoj deceniji života Jovo je mnogo pojedinosti o životu sela od starijih čuo, ali i lično proživio. Zato ćemo ovu moju novinarsku priču početi jednom jutarnjom slikom koju nam je Jovo dočarao, kao da smo i mi oživjeli ovu tišinu jesenjeg jutra u ovom popovskom selu.

- Probudim se, priča Jovo, u neke sitne sate i osluškujem mirnu noć bez ijednog jedinog glasa. Ali kada se probudim ujutru i pređem ispred kuće ta tišina i mir koje ništa ne remeti djeluje uznemirujuće. Vikend ima ustaljen ritam dolazaka Sedlaraca i on se u mnogo čemu razlikuje od radnih dana. Dođu komšije i jave se. Progovori se pokoja… Zamota se cigar duvana i sazna ponešto. Već u ponedjeljak vraća se ponovo isti ritam života u selu. Samoća mi pada najteže u duge noći, ako nekud dalje ne odem…  Prazno gornje, a prazno i donje selo - poželio se Jovo.

- Reći ću vam jedan podatak koji sam ja lično zapamtio o brojnosti ove srednje mahale od prije pedesetak godina. Samo Medara, te 1975. bilo je trideset i šestoro, ili podatak da je selo Sedlari 1938. godine imalo trideset osam domaćinstava sa nekoliko stotina stanovnika.

Ovaj podatak o broju domaćinstava je vezan za izgradnju mlina Sedlarića te 1938. godine. Zapisano je da je naš novi mlin  radio poznati građevinski proto iz Dubrovnika, Milan Medar porijeklom iz našeg sela. S majstorima je gradio dvije godine, a mlin je pogođen u parama 38 hiljada. Po jednoj kući plaćeno je po hiljadu mada je inflacija u toj godini povećala cijenu izgradnje na 40.000, a to je bilo u vrijednosti 40 volova.

NEKA I SEDLARIĆ SLUŽI TURIZMU

"Kada smo već kod našeg mlina, ja ću da vam predložim da se i ovaj mlin uvrsti među one koji bi se mogli za vrlo malo novca ponovo pokrenuti. Čuo sam da se pričalo o namjerama opštinskih vlasti da se u turističke svrhe adaptiraju mlinovi i da se ozbiljno radi na zaštiti geografskog porijekla našeg kukuruza Popovca-stodanca. Dobra je to ideja sa kukuruzom i mlinom i nema Popovca koji se ne bi radovao realizaciji tih projekata.”

KORONA NAM JE POSLALA PORUKU

U vrijeme korone, prije nekoliko godina, posjetili smo Sedlare i tada smo zabilježili jednu novinarsku priču u kući Milana Jovina Kovačine, unuka starog Milana Lucanova.

Korona je pokrenula niz nesvakidašnjih odluka, kao što je povratak na djedovinu ovog domaćina, kada smo zabilježili tada jednu optimističnu priču.

Milan i supruga Mirjana obnovili su domaćinstvo, kupili živo u svinjce i torove, zasadili bašte i vrtove. Na prvi utisak i naše saznanje izgledalo je uvjerljivo. Bili smo ubijeđeni da će početi neki novi život sa povratnicima na svoje pradjedovsko domaćinstvo.

Danas nam je jasno da je to opaka epidemija, samo za kratko, mnogim otvorila oči i pokazala alternativu za utočište i mirnu i bezbjednu luku kada se nađemo u nevolji. Taj kratki put bježanja iz prenaseljenih gradova za mnoge je bio utočište od bezizlazne situacije i prijeteće katastrofe, ali za mnoge je to i nauk da se prave velike greške kada se zapuštaju naša sela. Milan Kovačina, unuk Milana Kovačine Lucanova nam je tada te 2020-te bio dobar primjer kako za kratko vrijeme nađemo sigurnost na svojoj đedovini, ali isto tako, da je potrebno i dosta žrtve, odricanja i investicija a se pokrene napušteno domaćinstvo.

Jova Medara, a našeg današnjeg domaćina, kuća nije zatvarana, čak, ni u ratu pošto je Jovo period od četiri godine proveo braneći svoje selo. Otac Vojin nije napuštao ni dana porodičnu kuću, mada je svakodnevno bio izložen riziku da izgubi glavu.

Gornje i donje selo nisu povezani kolskim putem mada je postojala ideja da se kroz Medare izgradi put i da to bude kao kružno kretanje. Radije sam se odlučio da autom dođem da u gornje selo, u Zaglavicu, i da sa ovog panoramskog uzvišenja napravim nekoliko fotografija.

Sa uzvišenja Glavica gdje se nalazi Crkva sv. Ilije seže pogled do desetak kilometra prema Hutovu, ali isto tako i istočno uz Trebinjsku šumu do Dobromana. Samo mali dio polja u ovom vidokrugu od dvadesetak kilometara je kultivisan i obradiv. Ovaj ogroman prostor, što čini dva dijela Popova polja, je zarastao u travu pustopolju, draču, kupinu, smreku i grabovinu. Sa ovog mjesta, uz sve ljepote zelenila koje odmara oči, svaki rođeni Popovac će pomisliti na pustoš i gašenje sela od koje te negdje duboko u srcu hvata zima. Ovo je definitivno napušten kraj. Povratak u bolje dane ne vidi niko, pa ni današnji sagovornik.

- Nekoliko godina poslije rata, nastavlja Jovo, izgledalo je da će se nešto bitno promijeniti u produžetku popovskog sela što se pokazalo kao velika iluzija. Došla je i tehnička voda na naše njive ali se malo ko odlučio da razore veće površine i počne raditi zemlju. Više smo pričali šta bi trebali, nego smo lično preduzimali i radili. Rezultat svih naših želja i velikih planova za Popovo je ovo malo obrađenih površina voćnjaka i vinograda koje radi gazda Milović. Što se tiče privatne zemlje iz godine u godinu taj prostor vidno, naočigled osvaja pustoš i šuma.

Na zajedničku konstataciju da divljina lagano osvaja sve prostore gdje je živio čovjek i gradio pitominu, a da se sada sve to pred našim očima događa kao neizbježan proces, Jovo je ponudio nekoliko činjenica i podataka da se u potpunosti potvrđuje ova konstatacija.

- Nestaje velikih stada ovaca koje su brabonjkom i zubom pravile pitominu. Do prije par godina nekoliko domaćina iz Poljica imali su preko 2000 ovaca. Ne znam ima li sada ukupno 500 u nekoliko sela koje imaju ispašu u ovom dijelu polja. Đe ne dođe ovca, raste pustopolja i divlja vegetacija koja ne odgovara ni pčelama. Gdje nema ljudi osvajaju divlje životinje.

Prije nekoliko godina Dragan Vukojević se sreo sa vukom u selu… Ja sam neke godine o Vaskrsu ubio lisicu u kapiji pred kućom… A za rubriku vjerovali ili ne ispričaću vam priču kako sam gledao medvjeda, tu, u bašti kako se valja pod jabukom… Ovo su vam pravi znakovi da prostor koji napušta čovjek popunjavaju zvijeri - zaključio je Jovo i ispričao nam priču o susretu sa medvjedom.

O svom porodičnom domaćinstvu i nizu poslova koje jedva stiže, Jovo nam kaže: “Postoje udarni poslovi u poljoprivredi koji zahtijevaju veći broj radnika što se događa i na mom imanju. Poslovi oko vinograda i oko pčela nekako se poklope u isto vrijeme tako da mi jedino preostaje da angažujem radnike u plijevidbi loze i branju grožđa. Održavam vinograd od 2000 loza i imam ljanik pčela oko stotinjak. Zasadim bašte luka i krtole nešto i duhana za sebe. Ogromni je to posao, a ja sam sam, i postoje dani u proljeće da ni pet vrijednih ljudi na mom imanju ne bi sve stigli. Prije godinu i po dana ostao sam sam poslije smrti supruge Danice, koja je bila izuzetno vrijedna žena. Nastavio sam život na imanju ne želeći ni jednog posla da se odreknem koji smo zajednički radili. Stvorili smo i tržište i kupce za naš prepoznatljiva vina sovinjon i vranac, te rakiju travaricu – i sada pokušavam da to sve održim i sačuvam kupce.

“ČETIRI HERCEGOVAČKE IKONE”

Obilazeći sa ovim domaćinom podrume i prostrane izbe gdje god smo zastali da vidimo ili oprobamo neke od Jovinih proizvoda, on je svaki put isticao dostignuti kvalitet proizvoda i sigurnu prodaju za dobar domaći proizvod i dodao: "Med, vino, pršut i duvan su četiri ikone hercegovačke i sve što sam u svojoj kući od ovih proizvoda proizvodio čekali su kupci da ih kupe. Duhan, pršut i vino nikada nisam prodao bez odgovarajućeg zrenja da bi dostigli odgovarajući kvalitet. To konzumenti prepoznaju… Došlo je vrijeme u proizvodnji pogotovo hrane i pića, da su se odvojili loši i dobri proizvodi: kupac je prepoznao kvalitetan proizvod i to je ključ uspjeha svakog poljoprivrednog proizvođača”, zaključio je Jovo.

 ČETRDESET GODINA POSLIJE…!

Ovo je moj treći novinarski dolazak u ovo selo za period od skoro četerdeset godina. Na sofi u gornjem selu te daleke 1985. godine zabilježio sam priču i fotografisao nekoliko starih Sedlaraca koji su mi tada “prorokovali” ovo što me je zateklo danas. Od mjesta gdje su sjedali vremešni starci i na ovom malom seoskom raskršću na sve strane kuda se okreneš nema nikoga i ne čuje se ništa. Pokaldrmljeni sokaci i uske ulice skoro su zarasle u travu i na prvi utisak pomislićete da nekim ulicama mjesecima nije prošao niko.

Prvo čega sam se sjetio kada sam došao na ovo mjesto od prije 40 godina je naslov pod kojim smo u “Glasu” objavili taj reportažni tekst… Toga dana, kada su ti starci ispričali o teškom životu popovskog seljaka i raseljavanju Popovog polja, na kraju su izvukli jedan zaključak koji je bio naslov tog novinarskog zapisa: “Napravite nam žensku fabriku”. To bi bio spas od nestanka sela u kojima se momci ne žene i ne zasnivaju porodice, bila je poruka jednog od staraca.

Danas, poslije toliko godina nema ni staraca ni ženske fabrike. Od onog lijepog hercegovačkog sela ostale su prelijepe kamene kuće zaključane i još samo jedna otvorena da joj se divimo, domaćina Jova Medara.

Piše: Manojlo Ćuk