Kad je prije tri godine, tačnije 22. aprila 2021. godine, na pročelje beogradske “Palate Igumanov” poslije više od 70 godina vraćena 3,5 metara visoka bronzana statua - kompozicija “Sima Igumanov i siročići”, vijest je, iako medijski propraćena, prošla bez većeg odjeka u široj javnosti.

Tom prilikom nije organizovana nikakva posebna manifestacija, osim što su prisustvovali patrijarh srpski Porfirije, ministar Nikola Selaković i zamjenik gradonačelnika Goran Vesić. Tom prilikom je pomenuto da je ispravljena jedna istorijska nepravda od prije sedam decenija i da je Simo Andrejević Igumanov pripadao plejadi velikih srpskih dobrotvora.

Malo ko danas stvarno zna čime nas je to zadužio taj zadužbinar. O onome šta se u prošlosti stvarno desilo nije bilo mnogo govora, a činjenice govore sljedeće: tadašnji vlastodršci su 10. avgusta 1950. poslali svoje egzekutore da usred bijela dana, u srcu Beograda, na jednoj od najmarkantnijih terazijskih palata macolama i ćuskijama skrše u paramparčad pomenutu statuu. Ako mi danas baš i ne znamo dovoljno o kome se radi, tadašnji rušitelji su i te­ kako znali, jer je samo 12 godina ranije, 1938. godine na Terazijama podignuta impozantna palata, na čijoj fasadi je pisalo “Zadužbina Sime Andrejevića Igumanova Prizrenca”. U to vrijeme teško da je postojao neko u prestonici, pa i u cijeloj Srbiji, a da nije znao čijom zaslugom i u koju svrhu je podignuta ova veleljepna zgrada. Tada je bilo opštepoznato da je Igumanov svojim dugogodišnjim nesebičnim dobrotvornim radom, trošeći stotine hiljada svojih dukata, stvorio uslove da se od polovine 19. do polovine 20. vijeka odškoluje na stotine učitelja i pravoslavnih sveštenika, da bi oni potom opismenili i obrazovali desetine i stotine hiljada srpske djece u Staroj Srbiji, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, a koje su tavorile u osmanskom mraku.

Ako se tome doda da se on ni po čemu nije mogao zamjeriti komunističkom poretku jer se upokojio 68 godina prije tog bezumnog čina, onda se taj postupak stvarno graniči sa zdravim razumom. Neki mediji lani su rečeni vandalizam krstili eufemizmom “uklanjanje”, koje počiniše skojevci, onako, u velikom revolucionarnom zanosu. Oni malo stariji znaju da je tadašnji totalitarni režim morao biti upućen u akciju ovog obima protiv “klasnog neprijatelja” i ona se nigdje nije mogla izvesti bez blagoslova sa “najvišeg mjesta”, a kamoli usred Beograda, pod nosom Broza i njegovih skutonoša.

Naravno, odgovorni nikad nisu javno prokazani, a kamoli osuđeni, ali čudi današnja nespremnost da se neka nedjela nazovu pravim imenom. E onda ne treba ni da nas čudi kad nam se to zlo ciklično ponavlja, samo pod drugom firmom. Nasljednici tadašnjih crvenih rušitelja danas su razni “građanisti”, presvučene liberalne demokrate, nabijeđeni humanisti i mondijalisti. Cilj je ostao isti, srušiti srpsku duhovnu i nacionalnu vertikalu. Koliko juče, nemali broj njih je poručivao da će porušiti tek podignuti spomenik Stefanu Nemanji ili ga “svaliti” u Marinkovu baru, tobože zbog estetskih, umjetničkih i urbanističkih razloga. Međutim, odala ih je mržnja koju su danima bljuvali po raznim medijima i društvenim mrežama. Pri tome im je silno smetalo i vraćanje grba Kraljevine Srbije na pročelje stare željezničke stanice u sklopu projekta rekonstrukcije autentične fasade. Davno je već prošlo vrijeme kada je trebalo da se otvoreno suočimo sa ovim društvenim i nacionalnim problemom ne bismo li našli odgovor na pitanje ko je, kako i zašto među nas posijao to ljuto sjeme autošovinizma i autodestrukcije. Tako nešto ne postoji kod nama susjednih naroda, no to pitanje traži ozbiljno razmatranje nespornih moralnih i naučnih autoriteta. A mi ćemo u nastavku ovog teksta dužnu pažnju posvetiti humanisti i filantropu, čovjeku koji je svakako zaslužio da mu Srbi izgovaraju ime s velikim poštovanjem, ali i ponosom.

Ko to bješe Simo Andrejević Igumanov?

Sigurno se u Staroj Srbiji početkom 19. vijeka, cijeneći po srpstvu i rodoljublju, moglo naći dosta porodica kao što je porodica Sime Andrejevića Igumanova, ali teško srpskija i patriotskija od njegove. Sve što su imali i mogli, uključujući i glave na ramenima, založili su za oslobođenje od turskog ropstva. Baš te 1804. godine, kada je Crni Đorđije sigurnom rukom podigao Srbiju i snažno zaljuljao već klimavu osmansku državnu građevinu, u kući uglednog prizrenskog trgovca Andrije Đorđevića, na praznik Sveta Tri jerarha, rodio se četvrti po redu sin Simo. Andrija uskoro svu svoju ušteđevinu preda voždu za ustaničku “hranu i džebanu”, a potom mu pod zastavu posla i dva sina: stariji Kraguj postade kapetan, a Petra vožd pismeno pohvali za hrabrost. Najstariji sin Apostol, u monaštvu narečeni Aksentije, već je bio jeromonah u prizrenskom manastiru Svetog Marka. Turci doznadoše za Andrijine veze s Karađorđem, pa ga zatočiše i podvrgoše torturi, od čega i podleže. Ubrzo od tuge za njim preminu mu i žena Jana, pa malog Simu uze sebi u manastir brat Aksentije, koji uskoro posta i iguman. Mlađanog đaka, koji je tu prilježno učio školu, svi po bratu prozvaše Simo - igumanov i on to poslije usvoji kao drugo prezime uz ono patronimsko Andrejević. Kada navrši 18 godina, brat ga dade da uči zanat u prizrenskoj fabrici burmuta. Preduzimljiv i bistar, on tu dosta brzo od učenika postaje suvlasnik firme sa Đorđem Murićem, no Turci fabriku uskoro zatvoriše. Isti posao započe i u Aleksincu, al' i tu mu Turci stadoše na put i tako izgubi svu uloženu ušteđevinu. No promućurni i poletni Simo nije se pokolebao. Svi su zinuli od čuda kada pod zakup uze jezera i bare kod Bitolja i organizova sakupljanje pijavica, koje poče liferovati u Evropu kao vrlo skupo i traženo sredstvo u tadašnjoj medicini.

Bitoljski paša Ahmet Ćosja baca oko na ovu brzu zaradu i Simo uskoro posta žrtva montiranog suđenja po onoj gdje kadija i sudi i tuži, pa opljačkan završi u zindanu stambolske tamnice. Tokom polugodišnjeg robijanja brine se o bolesnom utamničenom Kurteš-agi iz Prizrena, što nastavlja činiti i poslije puštanja na slobodu. Aga prepoznaje razboritost i poštenje ovog mladog čovjeka, ali i njegov poslovni entuzijazam, pa mu za novi posao povjerava svojih skrivenih 1.000 dukata, koje će mu vratiti sa dijelom profita. To je bio prelomni trenutak u Siminoj karijeri, poslije kojeg ga je i nebo pogledalo. U Odesi otvara fabriku i trgovinu duvanom, sa filijalama u Kijevu, Carigradu i Beogradu. Posao napreduje pa se uskoro dukati počeše slivati u njegove džepove. Porodicu umorenog Kurteš-age bogato je obeštetio, brinući se o njima do kraja života. Kapital kojim je raspolagao nimalo ga nije promijenio, i dalje je ostao onakav kakav je vaspitan u manastiru: pobožan, marljiv, strpljiv, čuvaran, tih i skroman, gotovo asketa. U srcu je nosio neugasli plamen ljubavi za Hrista i za svoj ugnjeteni narod, zato i ne čudi njegova odluka da svoj novac daruje na pomoć slabima i nevoljnima, pomaže crkve, sirotišta, pjevačka društva. Prvenstveno podupire škole, đačke domove i čitaonice, s ciljem narodnog prosvjećivanja i nacionalnog osvješćenja kao uslova za zbacivanje turskog jarma. Kolika je važnost prosvjete za preporod i podizanje jednog naroda, on je spoznao živeći u Rusiji i putujući trgovačkim poslom po raznim državama. Zbog toga je već na početku njegovog djelovanja školstvo dobilo dominantno mjesto.

Godine 1833. Simo se ženi Sultanom Drvarević iz Orahovca, koja poslije četiri godine umire, rodivši mu prethodno kćer Magu i sina Manojla. Nesreći tu ne bješe kraj, uskoro umire i Maga. Predano se posvećuje podizanju sina, pri čemu ne zanemaruje poslove i dobrotvorni rad. Koliko god je njegova ruka čvrsto i štedljivo držala svaku aspru, groš ili rublju da ne odu na stranu, toliko je ta ruka bila široka i izdašno darivala tamo gdje je bilo najpotrebnije. Još dok je vodio poslove u Carigradu i Odesi, izdvajao je značajne sume novca za blagodejanija (stipendije) mladim Srbima iz Turske, koji se u Rusiji i Srbiji spremaju za učiteljski i sveštenički poziv.

Istovremeno tijesno sarađuje sa ruskim ambasadorom u Carigradu Ignjatijevom, te sa prizrenskim konzulom Jastrebovom oko zaštite našeg naroda, koji je stradavao između arbanaškog čekića i turskog nakovnja. Njegova revnost u narodnim poslovima primijećena je i na ruskom dvoru, pa ga car Aleksandar II imenuje počasnim građaninom prestonog Petrograda. Na veliku nesreću, 1865. umire mu i sin Manojle, poslije čega se Igumanov potpuno okreće ostvarenju svojih visoko postavljenih patriotskih ciljeva. O svom trošku školuje sve veći broj učitelja i sveštenika za rad u srpskim sredinama pod turskom upravom. Uviđajući kolike su novčane potrebe za ovu akciju, on još revnosnije umnožava svoj kapital, ali ne kao cilj ličnog bogaćenja, već kao sredstvo da pomogne svom unesrećenom narodu. Konačno pristupa i ostvarenju svog odavno zacrtanog i osmišljenog plana za otvaranje učiteljsko-bogoslovske škole u Staroj Srbiji. Uz pomoć ruske diplomatije, kao njihov podanik isposlova da mu turske vlasti, mada nevoljko, napišu sve potrebne dozvole. U tu svrhu poklanja svoju kuću u Prizrenu i daje 10.000 dukata samo za kupovinu placa. Vrlo moderan školski objekat izgradiće takođe svojim sredstvima za svega godinu dana. I tako 1. oktobra 1871. svečano poče sa radom “Bogoslovsko-učiteljska škola”, najbolja te vrste u cijeloj turskoj carevini, prva na srpskom jeziku, sa izuzetno bogatom bibliotekom.

No, po zamisli vizionara Igumanova, školi je bilo potrebno obezbijediti i dugovječno i izdašno finansiranje, pa on u Beogradu formira svoju zadužbinu od novca i nekretnina u vrijednosti tada ogromnih šest miliona dinara. Mudri Simo 1. novembra 1880. svojim testamentom za upravitelja zadužbine određuje najstarijeg u srpskoj crkvenoj jerarhiji (patrijarha), a vrhovno tutorstvo nad Bogoslovijom povjerava Ruskom poslanstvu u Beogradu. Ovu školu, kasnije nazvanu Prizrenska bogoslovija, za 150 godina postojanja završila su 2.143 učitelja i sveštena lica, a još najmanje toliko ih je pohađalo, ali nije došlo do završnog ispita. Bila je pravi rasadnik prosvjetnih kadrova i u njoj su predavali skoro svi srpski patrijarsi, a četvorica od njih su bili i njeni učenici. Uprava Zadužbine je, slijedeći njegovu zamisao, 1938. na Terazijama, po projektu braće Krstić, sagradila veleljepnu palatu, na čijem krovnom pročelju je postavljena pomenuta skulptura sa početka ovog teksta. Palata je od zakupa ubirala velika sredstva kojima su finansirane ogromne prosvjetne i kulturne potrebe i ciljevi. Zadužbinu je poslije rata oduzela država, a zalaganjem patrijarha Pavla 1991. vraćena je SPC.

Od tada ponovo vrši svoju funkciju finansiranja Prizrenske bogoslovije i stipendiranja 300 đaka i studenata godišnje sa Kosova i Metohije. Sam Andrejević je bio čovjek tih i krajnje skroman, pa se za života nije puno eksponirao i tražio zahvalnost i počasti. Odlikovan je ordenima Takovskog krsta i Danila I. Ovaj veliki crkveno-prosvjetni dobrotvor upokojio se 24. februara 1882, prije punih 140 godina, i sahranjen je u skromnoj grobnici koju je za sebe uredio u manastiru Svetog Marka. Slava imenu njegovom dovijeka!

Spomenici

Zašto je srušena skulptura - spomenik plemenitom i nesebičnom dobrotvoru Simu Igumanovu, dok u Brozovo vrijeme, primjera radi, ni govora nije moglo biti o rušenju spomenika biskupu Štrosmajeru ili Stjepanu Radiću, hrvatskim političarima koji nisu baš čisti i nevini pred istorijom? Posebna priča su netaknuti spomenici Ante Starčevića, začetnika ideje velike Hrvatske od Alpa do Timoka i duhovnog oca ustaštva, koji je govorio da su Srbi “nakot nedostojan sjekire, sužanjska pasmina, smeće i najgnusniji okot koji se mora istrijebiti”. Veliki Brozov intimni prijatelj Krleža divio se tom Starčeviću, govoreći da je “najlucidnija hrvatska glava”. Pa valjda tu treba i tražiti odgovor na gore postavljeno pitanje. Na kraju, i to je neka pravda što spomenik Igumanovu nije imao isti tretman kao i pomenute gospode. Jer naš narod danas hvali i slavi one čije su knjige, ali i mošti silnici spaljivali.

Autor: Dragan Mijović