Američki biznismen Isak Singer  je 1851. godine patentirao prvu šivaću mašinu. Potom je, zajedno sa  partnerom  – njujorškim advokatom Edvardom Klarkom, osnovao kompaniju I.M. Singer&CO.

Tako je počeo život čuveni šivaći stroj, u narodu  nazvan „singerica“. Ubrzo se  proizvodnja prenijela sa američkog kontineta u Evropu. U Parizu, Londonu, Glazgovu, nekim gradovima u Njemačkoj trgovci su kupcima  nudili, sada se može  slobodno reći, besmrtnu šivaću mašinu. „Singer“ je obustavio proizvodnju u toku Drugog svjetskog rata, kada se u proizvodnim halama ove  velike kompanije proizvodilo oružje. Singerice su bile prvi masovno prodavan industrijski proizvod na teritoriji bivše Jugoslavije, između Prvog i  Drugog svjetskog rata. O čudesnom šivaćem stroju pisao je i veliki Danilo Kiš u romanu „Bašta, pepeo“.

Singerica najpoznatijeg romanijskog krojača, devedesetdvogodišnjeg Vojina Petrušića, koji i danas radi svoj posao u radnji smještenoj u porodičnoj kući u Sokocu, u Ulici Gruja Novakovića, starija je od jednog vijeka. I danas prosto pjeva kada starina pritisne pedalu koja pokreće stroj od livenog gvožđa, ispisuje  željenu putanju po platnu. Kupljena je u jednom sarajevskom dućanu koji se nalazio na prostoru gdje je bila čuvena robna kuća „Sarajka“. Dogodilo se to u devetom oktobraskom danu daleke 1947. godine. Koštala je 8.614 dinara. U rukama majstora Vojina je nepunih sedam decenija, a skoro još toliko sa njom su se družili  nepoznati, davno upokojeni krojači u Njemačkoj i Engleskoj. Naravno, stigla je polovna u sarajevski dućan.

Čuveni krojač i danas u svojoj radnji prima mušterije, u osami razgovara sa singericom. Ona mu je, otkako živi sam, najvjerniji sagovornik. Lista starina uspomene, a na prvoj stranici sjećanja je Miholjdan 1938. godine, dan kada je  pošao u svijet iz svojih Vraneša, visokog sela ispod Devetak planine. Imao je samo 12 godina kada je krenuo u Vršac, grad sa tada 37.000 stanovnika, gdje će  krojački zanat izučavati u Školi za šegrte. Kada se Vojin rodio, 1925. godine,  njegov brat Đorđo je napustio Vraneše da bi u Beloj Crkvi postao čuveni krojač. U Beloj Crkvi je i Vojin dobio diplomu krojača, a desilo se to 14. septembra ratne 1943. godine. U ravnici ga i bolest bila načela - srce i pluća počeli da poboljevaju. Vratio se svojim Vranešima pred Trojčindan 1947, u vrijeme kada su „crveni dželati“ Sokoloviće zavili u crno, u prvim godinama mira ubijali nevine mladiće čiji su očevi i braća bili simaptizeri vojske pod komandom prvog gerilca Evrope - Draže Mihailovića. Vječna vedrina Vraneša i miris crnogorice odnesoše i bolesti koje su ga napale u banatskoj ravnici. Od tada se Vojin druži sa singericom, strojem koji ga, kako reče, nikada nije izdao.

Foto: opstinasokolac.net

Ubili na Romaniji partizani 1945. godine Živojina – Žića Pečenicu iz Vraneša. Iza njega ostala singerica koju je pred rat kupio. Bio je terzija, kako su u tim vremenima  nazivali krojače. Pozvao Žićov brat Vojko Vojina da raspakuje  stroj, da ga proba, pa da nešto uradi za gole i bose seljane u sokolovićkim selima. Učini to Vojin. Mašina nije imala čunka, ali taj  važan dio šivaćeg stroja pozajmiše mu u domaćinstvu Planinčića.

U Vojinovim sjećanjima posebno mjesto zauzima ono što je  proživio u  jednoj poratnoj noći u svom rodnom selu. Sišli iz  dubine Devetaka u Vraneše četnici što se skrivaše od gonilaca – Veso Arbinja,  Lekso Planinčić, Arsen Petrušić,  Jovan Mačar i neki Janković iz Rogatice. Pokucali na  vrata kuće Kojove, oca Vojinova. Čuli za šnajdera da se vratio u zavičaj. Donijeli platno da im sašije pantalone. Srce sišlo u pete, strahuje  majstor da ga  ko ne otkuca  novim vlastima. Ako se to desi, ode glava na pazar. Uzeo mjeru Vojin, sašio pantalone  komitama, a brat Grujo ih u planinu odnio u vreći. Stavio ih u ječam namijenjen za  zapregu koja je izvlačila balvane i pošiljka  stigla do zemunice. Naravno,  četnici pošteno platili uslugu. I danas, kako veli, ta noć mu u snove dolazi, ali i dan kada su mladog četnika Vitomira iz Džimrija ubili  krvnici u visovima Devetaka. I njemu je Vojin sašio pantalone, ukrasio ih dugmadima. Mogao je u njima i  pred kralja stati.

Okupili se zlikovci i slave  ubistvo, a jedan će od njih: „Ljudi, na Vitomiru, majku mu njegovu, pantalone nove. Na nagovicama po tridesetoro dugmadi. Sjaje se ko da su zlatna. Samo da  nam je znati ko mu ih saši, vidio bi on svog boga“. Našao se Vojin u blizini. Slušao siktavi glas  nikogovića, vješto se povukao, srećan što se u tom trenutku niko od gospodara života i smrti nije sjetio njegovog imena. U tim  teškim vremenima Vojina je vjerno pratila singerica.

Učinila je mnogo za narod singerica u Vranešima pod komandom Vojina Petrušića, ona što je pozajmi od Pečenica. Dolazile mušterije čak iz Rogatice, Han Pijeska, Pala, Mokrog…

U Sokocu partizanska vlast formirala  zadruge, traže zanatlije. Vojin već ima mašinu kupljenu u Sarajevu. Ćirom stigla u Mesiće, a potom zaprežnim kolima do Rogatice, gdje je godinu dana bila, kako Vojin reče, u ilegali, u kući  majke poznatog atletičara Milada Petrušića. Vojinov otac Kojo ju je u Vraneše dopremio na zapregi.

Ozna sve dozna, pa i da je  Vojinu stigla  šivaća mašina. Došli  bahati vlastodršci da  ga  natjeraju da  uđe u zadrugu. On neće, pokušava izvrdati, ali sila boga ne moli. Plaču roditelji, ali ni to ne pomaže. I jednog dana, Vojin i njegova singerica nađoše se  na  konjskim kolima, na putu koji vodi u Sokolac.

Radilo se udarnički u zadruzi. Radilo, a bogami i zarađivalo. Singerica je pjevala svoju pjesmu, ništa je nije moglo zaustaviti. Sjeća se Vojin da je tada imao platu 10.130 dinara, što je  čak za hiljadu  dinara bilo više  od onog što je mogao da zaradi tadašnji predsjednik Sreza Sokolac Slavko Cvijetić, koji mu je u jednoj prilici rekao: „Eto, Vojine, mi te  natjerasmo da uđeš u zadrugu, a ti  imaš platu višu nego ja. Tako i treba.  Zaradio si je“.

Dvije su godine samo živjele zadruge. Vojin potom ulazi u privatni biznis, što je  tada bilo rijetkost i velika hrabrost. Otvara radnju, sve se odvija kako je  majstor želio. Radi za sebe, ali ni državi nikada nije ostao dužan.

I danas je svakodnevno u radnji. Razgovara s rijetkim mušterijama i svojim strojevima. Radi svoj posao, ali nema skoro ništa od onog što bi ga ispunilo negdašnjim zadovoljstvom. Ostala su sjećanja .

U novembarskom danu 2016, nošen novinarskom znatiželjom, svratio sam u radnju Vojinovu. Zatekao ga  kako pije kafu, u osami. Opirao se mojim pitanjima, nije želio da govori, ispunjen razočarenjem, za što ne krivi svoje pozne godine, već  nečasnu ulogu čovjeka u vremenu kada, kako pjesnik reče, „voda stane  a mulj teče“. Molio sam ga da mi nešto kaže o svojoj singerici, neuništvom stroju s kojim je  decenijama  hranio porodicu.  I, u tom trenu, zasjaše oči starog majstora, krenu kao plima iz njega neka neopisiva vedrina, riječi same poletješe, prestižu jedna drugu, a pogled ne silazi sa singerice.

– Imam još dvije mašine, ali nijedna  ne može što uradi singerica. Evo,  vidiš je, ima  136 godina, a izderala bi još deset Vojina. Kod nje se samo  od silnog rada može  čunak izlizati. Nikada me nije izdala. Šesnaest je  učenica  na  njoj  zanat izučilo. Koliko je samo  ispod njene igle i kroz moje ruke prošlo platna,  mogla bi se  pokriti staza odavde do Ljubljane. Može samo da radi dvije operacije, ali to  čini perfektno, tako  savršeno da to nijedan moderan stroj  ne može. Savremene mašine rade pet-šest operacija, ali imaju desetorostruko kraći vijek od singerice. Ova moja miljenica radi od 1948. godine bez prestanka. Samo se  odmarala  trinaest puta po deset  dana  kada sam sa suprugom  boravio u Vrnjačkoj banji. Na  igli, ali ponajviše zahvaljujući singerici,  zaradio sam toliko da sam mogao dobro  da živim, da imam ono što je potrebno mojoj prodici, da školujem djecu  – kćerku Jelenu i sina Nenada. U toku 1962. godine  moja singerica mi je  donijela zaradu „tešku“ 3.500.000 dinara. Otišao sam u Beograd i za te pare kupio dvije prizemne kuće. Moj brat Grujo i ja, 1952. godine,  gradili smo kuću u našem rodnom selu, u Vranešima.  Veći dio novca za izgradnju  je „zaradila“ singerica. Tako je bilo i kada sam  gradio kuću u Sokocu. Nešto je  bilo zarade  i od prodaje meda, jer sam nekada bio jedan od  poznatijih pčelara na Romaniji – priča Vojin.

Foto: opstinasokolac.net

Tako kazuje Vojin o svojoj singerici i minulim vremenima. Sjetno, iz srca,  govori o godinama  kada se  zanat poštovao, kada je poštenje bilo iznad svega, a u  njegovoj priči je razočarenje zbog vremena u kojem je čojstvo doživjelo sunovrat. Tihuje u svom domu. Samoću liječi u  krojačkoj radnji, uz šivaće strojeve i platno. I danas,  u desetoj deceniji života, vjerovali ili ne, kadar je uraditi ono što mušterije od njega traže. Radi za svoju dušu. Rastuži ga susret sa ljudima koji, pritisnuti finansijskim beznađem, prodaju šivaće mašine poznate marke  za samo 60 maraka. Svako jutro odlazi do najudaljenije prodavnice u gradu  da kupi što mu je  potrebno za domaćinstvo. Dugom šetnjom testira staračke noge i  zdravlje. Možda mu je život u ritmu njegove  singerice omogućio  dugovječnost i začuđujuću bistrinu uma. Tiho provodi dane legendarni romanijski krojač, tužan što čuvene šivaće strojeve pokriva prašina na tavanima i što potomke djece koja su u snove tonula uz zvuke singerice uspavljuju jezivi crtani filmovi.

Ovu priču, poštovani čitaoci, zabilježio sam u jedanaestom danu novembra 2016, ne sluteći da ću se posljednji put sresti i razgovarti sa starinom Vojinom, legendarnim romanijskim krojačem. Sudbina je htjela da u vječnost ne ode nakon prirodne smrti. U Ulici „Gruja Novakovića“ je sagradio porodičnu kuću i, na istoj ulici, našao se, prilikom redovne večernje šetnje, pod točkovima putničkog automobila. Povrede su bile kobne. Premunio je 28. novambra u Bolnici Kasindo, a sahranjen posljednjeg dana novembra na groblju „Gradac“. Ova moja skromna novinska priča je umjesto nekrologa plemenitom Romanijcu Vojinu.

Piše: Velemir Elez

Objavljeno17. decembar 2016. godine