Bosna u to avnojevsko vrijeme bijaše mirna, ućutkana i uljuljkana u avnojevskom gnijezdu, zakrpljena, ali čista i ispeglana udbaškom peglom kao islužena vjenčanica. Pjesnik bi to drugačije rekao: “Dobre duše, kad joj rebra puču!“ Ali, nećemo sada o tome. Ovdje je veselija tema i puna uzbuđenja, čega se najradije sjećaju žitelji prigradskih naselja.

- Jedno vrijeme najviše čuda dešavalo se na cirkus-placu u Sarajevu - prisjeća se Aleksa Kosmajac. To je utrina, livada, ledina, zapadno od Marijin Dvora (na jednom dijelu je sada hotel „Holidej In““). Preko tog prostora saobraćao je tramvaj „jedinica“ prema Novoj Željezničkoj stanici. Kasnije su izgrađene nove visoke stambene zgrade, a preko puta i zgrada Izvršnog Vijeća, te do nje zgrada Skupštine BiH i Filozofski fakultet.

Na toj livadi, s vremena na vrijeme, rasturane su cirkuske šatre, ringišpil, lunapark, kuća zabave i strave. Bilo je  skokova na trapezu bez zaštitne mreže. To je bio zabavni centar, sarajevski „Diznilend“, ili „Las Vegas“. Tih davnih 70-tih godina 20. vijeka cirkus je dolazio dva do tri puta godišnje. Najprije dođu kamioni čiji su šatori išarani lavovima, slonovima, žirafama - sve to u žarkim bojama i velikih dimenzija.

Mi Hrešani i stanovnici Bioska napuštali smo poljske radove. Sinove, kćeri, unuke, bake, djedove za ruke, spustimo se niz ove strane do Baščaršije, a odatle ko li tramvajem, a ko li šetnjom, uz razgledanje izloga, pa na Marijin Dvor. Pred šatrom uzmemo karte i uđemo unutra, gdje su sjedišta postavljena u obliku polumjeseca.

Na visokoj šatri bilo je mnogo konopaca, svjetiljki. Svjetlost se podešavala prema pojedinim tačkama: gutači vatre, letači na trapezu, hvatači ruke u zraku, stavljanje glave u zjale lavova, prolazak lavova i majmuna kroz obruč, stajanje slonova na zadnje noge i na postolje. Prije toga, pojedine tačke mogle su se vidjeti na reklamnim panoima, svuda po gradu i njegovoj okolini.

Foto: M.Đerković

Danas se na te table lijepe portreti političara pred izbore, a prije njih golišave pjevačice na kojima se obavezno vidi dio kravate za prve i duboki dekolte za druge. Oni su na tim tablama ostajali dok ih vrijeme ne uništi.

Na predstave se dolazilo i iz brojnih naselja iz Istočne i Srednje Bosne. Zato su ponavljane i po nekoliko puta  u toku dana. Raznovrsna publika doživljavala ih je na različite načine: vriskom, plačem, drhtanjem, izbezumljenim očima. Bilo je i bjekstava iz šatre, naročito mlađeg svijeta. Stariji svijet se ustručavao i gušio strah u sebi pred mlađim naraštajem. Hrešani i žitelji Bioska imali su temu razgovora poslije toga mjesecima. Pri tom je svako imao svoju priču, koja mu je najduže ostala u sjećanju...

Tekst preuzet iz knjige Mojsija Đerkovića - Istočni Stari Grad.

Za Kateru priredio Goran Karišik.