Postoje neki datumi i događaji koji, svaki na svoj način, promijene život svakog čovjeka.

Ovo je moje viđenje jednog datuma i događaja koji su trajno urezani u moje pamćenje.

Rat je uveliko trajao, a da nam niko zvanično nije rekao ni da je počeo. Provodili smo dane u kasarni nadajući se da će se svi dozvati pameti i da će pucnjava i detonacije prestati, da Sarajevo neće postati grad stradanja kao što je to bio slučaj sa nekim drugim gradovima. U međuvremenu smo ostali bez struje, a vode smo imali taman toliko da zadovoljimo osnovne potrebe. Na kupanje i pranje veša smo mogli da zaboravimo. Mogli smo da zaboravimo i na kuvanu hranu, na čiji kvalitet smo se stalno žalili u mirnodopsko vrijeme. Dotadašnje porcije vojničkog pasulja, „drnča“ (vojničke verzije bosanskog lonca) i pekarskog krompira zamijenili smo paketima SDO-a, odnosno suvih dnevnih obroka koji su sadržali različite vrste konzervi i obavezni, kao kamen tvrdi, dvopek. Komfor vojničkih spavaona zamijenili smo prostorijama nekadašnjeg Vojnogeografskog instituta u krugu naše kasarne, a koji smo iselili nekoliko mjeseci ranije. Te nevelike kancelarije postale su prostor u kome se odvijao naš svakodnevni život onda kad nismo na dužnosti. U njima smo spavali, jeli, družili se, ali i branili kasarnu i gole živote onda kada je to bilo potrebno.

Za razliku od prethodna dva dana kada su u Sarajevu gorjeli i zemlja i nebo, ta noć je bila neuobičajeno mirna. Nije bilo detonacija i razmijene puščane i mitraljeske paljbe. Još jedna noćna smjena na položaju iznad prijavnice od dva do četiri sata ujutru. Najgore vrijeme, onda kada ti se najviše spava. Sa mnom na položaju desetar Zelić, iz okoline Donjeg Vakufa koga sam za vrijeme trajanja obuke zvao „gonič robova“. Često je znao da me kazni zbog mog dugačkog jezika i pametovanja, a ja sam mislio da me u stvari mrzi. U vremenu rata smo se zbližili i postali prijatelji. Njegova hladnokrvnost u situacijama u kojima čovjek ne može da bude hladnokrvan je bila zadivljujuća. Bio je, što bi se vojničkim žargonom reklo, vojnik po pe-esu. Mrkli je mrak, nigdje ni tračka svjetlosti. Naše oči i uši napregnute do krajnjih granica. Zelić i ja buljimo u tminu, osluškujemo ne bi li vidjeli ili čuli nešto sumnjivo. Situaciju nam dodatno otežava povjetarac pod čijim „naletima“ šušti lišće topola posađenih duž puta kojim se ulazi u kasarnu. „Motorola“ je uključena i utišana, jedva da čujemo prepucavanja dojučerašnjih komšija i braće. Javljaju se i „četnici“ i „balije“, časte jedni druge psovkama uz nezaobilazno pominjanje članova uže i šire familije. Za ove prve sam mislio da su izginuli još na snimanju „Bitke na Neretvi“, a za ove druge sam čuo da postoje tek prije par mjeseci. Slušamo sve to, a ja ostajem zaprepašćen količinom mržnje i pitam se kako je to što čujem moguće. Da li je tek nastala ili smo je decenijama vješto prikrivali pa je sad dočekala svojih pet minuta da se pokaže u pravom svjetlu? U tom razmišljanju prekida me glasno hrkanje koje dopire iz jedne od prostorija iza nas. Neko od februaraca spava kao da je kod kuće. Zelić i ja se smijemo i u tom nekom pozitivnom raspoloženju dočekujemo kraj smjene. Otišli smo na zasluženi odmor nadajući se da će i ostatak noći proteći mirno. Umesto na krevetima spavali smo na improvizovanim ležajima napravljenim od vojničkih kocki (dušek podijeljen na tri dijela), u vrećama za spavanje i to obučeni. Samo smo izuvali čizme, a često smo spavali sa fišeklijama na opasaču u kojima su bombe.

U takvim okolnostima čovjek se navikne da spava „kao zec“, odnosno na oprezu. Tako je bilo i tog jutra kada me je probudila glasna puščana i mitraljeska paljba.

- Uzbunaaa! Uzbunaaa! Napad na kasarnu! Svi na položaje! – vikao je neko iz hodnika.

Dok sam na brzinu navlačio čizme na noge, bacio sam pogled na sat. Bilo je pola šest. Vjerovatno se računalo na faktor iznenađenja i da je naša budnost u to vrijeme najslabija. Praštalo je na sve strane, a najviše se na kasarnu pucalo iz pješadijskog naoružanja iz naselja na padinama brda Mojmilo. Zauzeli smo svoje pozicije, osmatrali i bili spremni da dejstvujemo.

U isto vrijeme, samo na drugom kraju zgrade odvijala se prava drama. Napad je iz sna probudio i dobrovoljca Zeku, momka od nas starijeg ne više od deset godina. Onako bunovan ustao je i za trenutak se pojavio na vratima jedne od prostorija, što je snajperisti sa brda bilo dovoljno da ga pogodi kroz otvoren i nezaštićeni prozor. Zeka se kao pokošen sručio na parket. Momci koji su bili u njegovoj blizini izvukli su ga u drugu prostoriju koja je bila bezbjednija i stavili na improvizovani ležaj. Raskopčali su njegovi bluzu i košulju, a iz rane na njegovim grudima tekla je krv. Htjeli su da ga previju vojničkim zavojem kada su ustanovili da je metak izašao sa druge strane leđa. Prostrelna rana grudnog koša zahtijevala je intervenciju u bolnici. Uzalud su oficiri iz kasarne tražili pomoć iz komande i prekid napada da bi sanitetsko vozilo došlo po Zeku i prebacilo ga u vojnu bolnicu. Reakcije na te pozive nije bilo jer smo bili u blokadi. Protivnici su pratili komunikaciju preko radio-uređaja pa su cijelu tu situaciju iskoristili da postave ultimatum da se kasarna preda i da na taj način Zeki spasimo život. Ta opcija nije dolazila u obzir jer smo poučeni iskustvom kolone iz Doborovoljačke ulice znali šta može da nam se dogodi.

Prvo zatišje smo iskoristili da odemo da vidimo Zeku. Ležao je na kockama, blijed, znojavog čela, isprekidano je disao i gledao u nas. Bodrili smo ga da izdrži, da će pomoć stići i da će sve biti u redu. U mom stomaku kamen, u grudima neka tjeskoba. U hodniku zgrade, van prostorije u kojoj je on ležao sačekao nas je jedan od oficira. Smrknutog lica nam je rekao:

- Momci...nije dobro... Ako Zeka ne bude transportovan u što kraćem roku u bolnicu neće se izvući.

Vratili smo se u dio zgrade u kome su bili naši položaji i iskoristili vrijeme između dva napada da malo predahnemo. Svi smo ćutali. Nije bilo uobičajenih dosjetki, šala i komentara. Ne znam zašto sam to uradio, ali sam uzeo hemijsku olovku i na unutrašnjoj strani opasača napisao „4. maj 1992. godine, napad na kasarnu“. Na tom istom opasaču sam nekoliko nedjelja ranije napisao i „Dejan Kovačević, Obrenovac“. U tom danu uslijedilo je još nekoliko pokušaja da se zauzme naša kasarna pri čemu smo, osim pješadijskim naoružanjem gađani i minobacačima i ručnim raketnim bacačima. Čule su se snažne detonacije, lomljava stakla. Preko „motorole“ saznajemo da je zgrada ozbiljno oštećena. Koristimo priliku da odemo da obiđemo Zeku. To više nije isti čovjek. Polako je kopnio. Pored njega, na parketu, gomila zavoja natopljenih krvlju. Gledao sam čovjeka koji umire. U prostoriji u kojoj je ležao osjetio sam neki čudan miris koji nikada prije a ni poslije, nisam više osjetio. Sada znam da je to bio miris smrti. I danas ga se sjećam. Tek tada sam u stvari shvatio da sam u ratu i da sam Zeka mogao biti i ja, ili bilo ko od nas. Znali smo da smo prethodnih dana izgubili nekolicinu drugova koji su stradali u akciji na ulicama Sarajeva. Pošto nismo bili neposredni učesnici tih događaja i ništa od toga nismo vidjeli, sve to smo svjesno potiskivali iz naših glava ne želeći da vjerujemo da se to dogodilo. Zekino ranjavanje i umiranje se dešavalo pred našim očima i siguran sam da poslije tog događaja niko od nas više nije bio isti. Bio je to zaista rat uživo.

Kasno poslije podne, Zeka je izdahnuo. Ležao je na kockama pokriven vojničkim ćebetom preko glave. Niko od nas nije imao vremena da to što se dogodilo, njegovo stradanje, obradi u svojoj glavi jer smo čitavog dana bili izloženi napadima. Kada je situacija postala ozbiljna neko je donio odluku da nam se pruži artiljerijska podrška pa su oko kasarne počeli da padaju projektili čije detonacije su odjekivale na sve strane i koje su nadjačavale neprijateljsku vatru. Tokom tog kontranapada, na istom položaju kao i prethodne noći našli smo se desetar Zelić i ja. Ovoga puta nam je bilo lakše jer je bio dan, pa smo dobro sakriveni iza džakova sa pijeskom i iza čelične ploče kroz koju smo provukli mitraljez, osmatrali prilazni put ka kasarni i prostor oko prijavnice ispred koje su bile postavljene prepreke od bodljikave žice i minsko polje sa nekih desetak protivtenkovskih mina. Iako je bio početak maja, bilo je jako toplo. Vrućina, a glava se usijala ispod šljema. Pri kraju naše smjene napad i kontranapad su jenjavali, pa smo mogli malo i da odahnemo. Pogledao sam na sat. Sjećam se kao da je bilo juče. Pet do šest.

- Mogao bih da skinem šljem, valjda je napad završen, a i kraj smjene će za pet minuta, sve to mi je prošlo kroz glavu. Ali onda, kao da mi je nešto ili neko rekao:

– Ne skidaj šljem, kad si izdržao do sada, izdrži još pet minuta.

Mislim da se ta misao u mojoj glavi nije ni završila kada me je zaslijepila snažna crvena svjetlost, bljesak i strahovita detonacija koja je potom uslijedila. Njena jačina me baca par metara u nazad, udaram leđima u drvene sanduke napunjene pijeskom koji su trebali da nas štite od puščanih zrna ispaljenih spolja. Zasipaju me stotine komadića armiranog stakla od svjetlarnika ispod koga se nalazio naš položaj. Prepipavam se, sve je u redu. Pokušavam da ustanem, posrćem. Pogledom tražim desetara Zelića koji leži na podu. Na njegovim leđima poveća i poteža čelična ploča koja nam je služila kao zaklon. Do nas dotrčavaju naši drugovi, podižu nas. Ugruvani smo i dezorijentisani. Vidim da mi je prst krvav od posjekotine od stakla, a uniforma isječena na nekoliko mjesta. Na Zelićevim leđima, ispod bluze i košulje velika crvena masnica koja će u danima koji su uslijedili mijenjati boju, od plave, tamnoplave, ljubičaste, do zelene... Kada se sve smirilo shvatili smo da je projektil pao u minsko polje ispred prijavnice i da su se sve mine aktivirale, što je proizvelo tako snažnu eksploziju, a mi smo pukim slučajem ili nekim proviđenjem ostali skoro pa nepovrijeđeni.

Narednog dana uz posredovanje UNPROFORA Zekino tijelo je iznijeto iz kasarne i predato civilnim vlastima. Mi smo ostali zatočeni u njoj još devetnaest dana nadajući se da će se naša agonija što prije završiti i da ćemo se svi izvući iz ratnog pakla koga tada, u stvari, možda i nismo bili svjesni.

P.S. Od tog četvrtog maja prošlo je punih dvadeset devet godina, a ja sam prije par dana saznao da se i dalje ne zna gdje je završilo tijelo Milomira Janjića Zeke. Njegov rođeni brat je poginuo 1995. godine.

Autor: Dejan Kovačević, 4. bataljon Vojne policije/ 2. četa/ 2. vod

Vojni rok služio u klasi septembar 1991