U vrijeme kada život brzo teče i sve kratko traje, dugovječni i skladni brakovi prava su rijetkost. Za više od pola vijeka uspješnog zajedničkog života, mnogo je recepata napisano, a naši sugrađani Ratko i Slobodanka Bjeković mišljenja su da su osnovni sastojci razgovor i razumijevanje. Život im nije bio lak; sami su stekli dom, odgojili i iškolovali djecu. Krunu njihovog truda predstavlja šestoro unučadi. Ratko je, kao izuzetno cijenjen učitelj, radni vijek proveo izvodeći brojne uspješne generacije učenika, a Slobodanka, kao pošteni i vrijedni poslovođa, u trgovini. U poznim godinama, žive punim plućima. Ratko, ili kako ga mnogi više znaju po imenu Rajko, u stalnom je pokretu, ispunjavaju ga šetnje i rad na selu. Slobodanka, pored toga što je cijelog života bila uzorna supruga, majka i domaćica, kao penzionerka iskoristila je istančani talenat za izradu rukotvorina, koje prodaje širom svijeta, koristeći savremeni način komunikacije – internet. Ovo je njihova priča.

Ratko je rođen 1945. godine, u selu Ozerkovići. U skromnom domaćinstvu proveo je djetinjstvo i, kao što je bila česta pojava u to vrijeme, odrastao prerano. Bez oca je ostao kao dječak, te su stariji brat i on pomagali majci oko svih poslova. Pošto je brat Nedeljko već pohađao učiteljsku školu, upisao je Ratka u istu. Po završetku, 1966. godine, dobio je prvo zaposlenje u selu Ćavarine. Slobodanka, ili kako je prijatelji i poznanici češće zovu Boda, rođena je 1950. godine, u selu Čitluci, takođe u skromnom i radnom domaćinstvu. Sve poslove ravnomjerno je obavljala sa dva brata, da bi olakšali roditeljima. Zbog toga je kao djevojčica stekla brojne vještine.

Nekada je učiteljima bila povjerena uloga organizatora kulturno-zabavnih dešavanja, a Ratko je, vjerovatno zbog vedrog i pozitivnog duha, tu obavezu rado prihvatao i sa elanom izvršavao. Tih šezdesetih godina, mnogi pamte Ćavarine kao mjesto mladosti i ljepote. Organizujući brojne priredbe, igranke, pa i izbor za Mis, Ratko je upoznao buduću suprugu.

– Zabavljali smo se neko vrijeme, a onda je došao poziv za vojsku. Rekao sam joj, ako me sačeka do povratka, oženiću je. Tako je i bilo. Godine 1970. započeli smo zajednički život. Već 1971. dobili smo sina Mladena, a tri godine kasnije kćerku Jelenu. Porodične obaveze nisu nas omele u sticanju novih znanja, tako sam kao student prve generacije, 1974. diplomirao na Višoj školi za razrednu nastavu. Nakon dvije godine i supruga se doškolovala u Trgovačkoj školi u Loznici, gdje se istakla kao jedan od najboljih kandidata. Slobodanka je za kratko vrijeme napredovala i u poslu. Već nakon godinu dana zaposlenja u trgovini, postavljena je na funkciju poslovođe – prisjeća se učitelj Ratko.

Dok on sa ponosom priča o Slobodankinom marljivom radu i snalaženju u poslu, ona kaže da je samo pošteno izvršavala svoje poslovne zadatke.

– Od 1977. godine radila sam u firmi „Trgopromet“, a 2000. godine prešli smo u vlasništvo d.o.o. Bartula. Nastojala sam da sve poslove obavljam savjesno i ponašala sam se kao da radim za sopstvenu kuću. Tu sam ostala do penzionisanja 2010. godine – ispričala je Slobodanka.

Djeca su im, radi školovanja, otišla rano od kuće. Slobodanka dodaje da žive u Srbiji, da su zadovoljni životima koje vode pa nemaju potrebu da im pomažu, što je danas učestala pojava u našem društvu.

– Sin Mladen je završio vojnu školu 1990. godine i službu dobio u Batajnici. Kćerka Jelena je 1992. godine otišla na školovanje u Beograd, gdje je diplomirala psihologiju. Oboje su nam podarili po troje unučadi. Često nam dolaze, zaista vole ove krajeve. Nažalost, pandemija izazvana virusom korona usporila je tempo života pa se rjeđe viđamo, ali koristimo svaku priliku da se sastanemo – kaže ona.

Slobodanka u posljednje vrijeme privlači veliku pažnju na društvenim mrežama, a možemo reći da su se u njene rukotvorine zaljubili ljudi sa svih kontinenata. Uzimajući u obzir to da se u periodu njenog odrastanja oskudnije živjelo, nastojala je da sama obogati svoj garderober. Tada nije ni slutila da će jednog dana biti velika potražnja za njenim radovima.

- Još kao djevojčica pokazala sam veliko interesovanje za pletenje. Gledajući majku i strine kako to rade, pažljivo sam upijala pokrete prstiju i pokušavala da ih ponovim. Kasnije, kao djevojka uzrasta od 17 – 18 godina, od konca sam sebi plela čarape, bluze i džempere. Međutim, privlačile su me i druge tehnike ručnog rada, pa sam tako razvijala vještine predenja, heklanja, vezenja. Kada sam se udala, samo je Ratko imao posao i dok smo bili nastanjeni u Ćavarinama, živjeli smo od jedne plate. Iskoristila sam stečeno umijeće te sam izrađivala haljine, bluze i džempere i prodavala ih učiteljicama i nastavnicama u školi u Ćavarinama. Tako sam počela da stvaram određenu dobit za porodicu. Kada su se rodila djeca i za njih sam izrađivala razne odjevne predmete. Po odlasku u penziju maksimalno sam se posvetila ručnom radu. Stvari su se posložile; imam dosta slobodnog vremena, radim ono što umijem i volim a ujedno se psihički odmaram. Malo po malo, počele su stizati narudžbe sa svih strana – ističe Boda.

Upravo pod tim nadimkom markirani su svi njeni proizvodi. U nastavku razgovora ispričala nam je da je ručni rad neuporedivo više na cijeni u svijetu nego kod nas.

– Vjerujem da je to prvenstveno zbog boljeg standarda bogatih zemalja. Među artiklima za strano područje, posebno su se izdvojili šeširi za plažu i kupaći kostimi, koji se izrađuju od pamučnog konca. Tako sam stekla kupce u Americi, Australiji, Kanadi, Holandiji, Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, Hrvatskoj. Na našem području, najveća je potražnja za vunenim čarapama, kapama, šalovima, rukavicama. Najveći problem mi predstavlja nabavka vune. Uglavnom je kupujem u Srbiji. Za svoje proizvode kombinujem materijale tako što miješam 50 odsto čiste vune a 50 odsto sintetike, zato što se ne ruta. Nikada ništa ne izrađujem strogo po šemi već isključivo po ličnom osjećaju izmišljam mustru u toku procesa. Dešavalo se da samo jednom pogledam šaru na džemperu i da mogu da ponovim istu – otkrila nam je naša sagovornica.

Sa sigurnošću možemo tvrditi da bi Slobodanka bila neprikosnovena u takmičenju u brzom pletenju, kada bi se kojim slučajem takvo organizovalo. Za izradu jednog končanog šešira izdvoji samo dva dana, a vunene kape dan i po. Sa koliko ljubavi sve priprema potvrdila nam je ističući da dok jedan proizvod plete, u glavi već zamišlja boje i šare za drugi, koji tek treba da nastane.

Kao članica Udruženja žena „Aurora“ do sada se predstavila na brojnim izložbama i sajmovima širom zemlje. Medijska pažnja, intervjui, društvene mreže nisu ništa strano za ovu damu, koja je skoro ušla u osmu deceniju života. Aktivna je na Instagramu, Fejsbuku i veoma dobro se snalazi na svjetskom onlajn sajtu za kreativce eci (Etsy). Skoro je bila dio pilot projekta „Senior influenseri“, koji se organizovao u okviru međugeneracijske solidarnosti na onlajn zajednici za preduzetništvo i aktivizam www.lonac.pro.

– Kroz taj projekat pokazala sam kako se prave gurabije, ormašice, pita, kako se prede vuna, a sve to kako bi mladi imali predstavu o tradicionalnom načinu života. Često mi se javljaju putem društvenih mreža i uvijek nastojim da im na najbolji način, a koliko je to moguće, prenesem neko iskustvo ili podarim vrijedan savjet. Drago mi je što ima mlađih generacija koje cijene i poštuju tradiciju – priča Boda.

Pored djece i unučadi, njih dvoje su jedno drugom najveća podrška svih ovih godina. Prošle godine obilježili su jubilej – 50 godina braka. Ratko kaže da mu je to vrijeme prošlo brzo kao san.

– Kada pogledam unazad, zahvalan sam na životu koji mi je pružen. Lijepo nas služi zdravlje i u kasnim godinama, pa možemo da uživamo u brojnim aktivnostima. Za dugovječan život mislim da čovjek mora biti pozitivnog duha. Pri tom, treba uživati u blagodetima koje su nam date. Trka za novcem je gubljenje vremena, najveće zadovoljstvo svakog čovjeka je pomoći drugome – tvrdi Ratko.

Svih navedenih životnih principa pridržavao se tokom radnog vijeka, a najbolja potvrda toga su brojni učenici, koji se i danas zanimaju za njegovo zdravlje. Bez obzira što je imao ispunjen život i otišao u penziju u poznim godinama, nedostaje mu druženje sa djecom.

– Većina mojih đaka danas su obrazovani i ostvareni ljudi. Učitelj ne može biti svako. Prosto, mora iskreno da voli djecu. Imao sam svoj metod rada tako da sam uspijevao da im usadim znanje, naučim ih ponašanju i bontonu, ali i drugarstvu. Iako je prošlo dosta godina, još uvijek se dešava da sanjam kako idem na posao, tada me uhvati sjeta i po koja suza, jer je rad sa učenicima jedan od najljepših perioda u mom životu – iskren je on.

Ratko i Boda, vođeni bogatim bračnim, porodičnim, radnim i životnim iskustvom poručili su mladima da žive zdravo, vole se, ostave iza sebe potomke, i što je najvažnije, ograde se od surove podjele koja je danas veoma izražena među ljudima, te podržavaju dobra djela i jedni druge.