Među beračima gljiva na romanijskom platou, ali i šire Mladenko Ponjarac iz Sokoca važi za jednog od najboljih. Odlazak u šumu i branje šumskih plodova njegova je velika ljubav još iz djetinjstva.

Ovaj prirodnjak, kako sam sebe naziva, više od 20 godina šumama i stazama Romanije traga za smrčkom, vrganjem, lisičarkom i redušom.

- Kao mali sa ocem sam išao u gljive, tada smo brali samo smrčak, a kroz posao u šumskom gazdinstvu sam počeo da berem i ostale gljive. Radeći taj posao nailazio sam na razne vrste gljiva i tako iz godine u godinu me je to počelo interesovati - kaže Mladenko za koga je draž branja gljiva u tome što ne zna koliko i gdje će naći ono što traži.

Svi koji žele da beru gljive treba, da se, kako ističe, naoružaju strpljenjem. Dodaje da najviše voli smrčak, gljivu koja je poslije tartufa najtraženija u svijetu zato što ga je moguće naći samo u kratkom periodu početkom proljeća

- On raste u šumama topole, crnogorične šume, a voli opožarena mjesta pa čak ga možemo naći i na smetljištu. Mana je što se može naći samo u periodu od 15 do 30 dana, a listanjem šume i bujanjem vegetacije on nestaje. Sa ovih područja on se izvozio na zapadno tržište gdje je veoma tražen, ali zbog klimatskih promjena sve ga manje ima - naglašava Ponjarac.

Iako je gljivarstvo Mladenkov hobi, od njega može da zaradi pristojnu sumu novca. Navodi da problem predstavljaju niske otkupne cijene, ali i gljive koje su vještački proizvedene zbog kojih se domaće teže probijaju na strano tržište.

- Ove godine nisam loše prošao prodavajući sirovi smrčak, ali dosta toga i razdijelim prijateljima i familiji. Ako je dobra godina i cijena smrčka bude na nivou može se fino zaraditi, ipak za 15 dana zaraditi nekih 1.000 KM u današnje vrijeme nije malo - kaže Mladenko i dodaje i da sa ostalim gljivama u toku godine postupa isto, ukoliko bude viška proda, a ako ne, pokloni ili kako kaže, sam pojede.

Kao već iskusan gljivar Mladenko onima koji žele da krenu u šumu i beru gljive savjetuje oprez i naglašava da prvi put u takav poduhvat ne bi trebalo da se upuštaju sami već uz pratnju iskusnijeg berača.

- Svaka gljiva ima svoju otrovnu dvojnicu zbog čega ih ljudi miješaju. Često mi ljudi pošalju slike da pitaju da li je ta gljiva otrovna ili ne, ali se razlika između otrovne i jestive gljive samo može objasniti na terenu. Takođe, ne treba ići duboko u šumu, čak i ja izbjegavam sam ići - kaže on.

On dodaje i da su susreti sa divljim životinjama očekivani.

- Jednom sam se susreo sa medvjedom i ne bih želio više iako smo pobjegli jedan od drugog. Divlje životinje se uglavnom plaše ljudi, ali ono što ne želim da vidim su zmije. Ove godine ih još nisam vidio, ali prethodne sam se nekoliko puta susretao sa poskocima zbog čega svi moraju biti na oprezu - poručuje Mladenko.

Kao čovjek koji voli prirodu Mladenko smatra da pored toga što uzimamo od nje, prirodi treba i da­ damo nešto.

- Priroda nam mnogo toga daje, a mnogo joj uzimamo, zbog toga nam se sve ovo i dešava. Najveći neprijatelj prirode je čovjek, a prirodi možemo dati i time da ne odlažemo smeće u šumu ili da bacamo otpatke kroz prozore automobila - naglašava Mladenko.

Putem društvenih mreža mu se svaki dan javljaju ljudi da ga pitaju za savjet ili kupovinu gljiva, a ističe da ga posebno raduje to što postoje i mladi koji bi da krenu njegovim stopama.

Sa ponosom ističe svog kuma, kojeg je prije nekoliko godina poveo u šumu a danas, kako kaže, učenik je prestigao učitelja. Poslije svakog odlaska u gljive Mladenko savjetuje svima da po povratku pregledaju odjeću, jer ono što odgovara gljivama odgovara i krpeljima.

Ulov

Najveći ulov Mladenka Ponjarca do sada je bio vrganj težak više od jednog kilograma.

- Veliki vrganj nije prvoklasan, oni manji su kvalitetniji, ali ja njih ne jedem što je za mnoge čudno. Njega samo berem i prodajem ili poklanjam - ističe Mladenko.

Autor: Goran Janjić