Rijetko gdje je istorija ispisala takav odziv dobrovoljaca kao u Hercegovini. Samo jedno selo Korita kod Gacka dalo je čak 136 solunskih dobrovoljaca. Za mala i rasuta sela na ovim prostorima to je zaista nemjerljiv doprinos srpskoj vojsci, a svako selo poslalo je svoje najbolje sinove.

 

Mnogi od njih prošli su i albanska bespuća. Zapisano je o Marku Nosoviću iz Korita da je od kuće otišao sa 80, a na ostrvo Vido stigao sa svega 36 kilograma. Tamo daleko, u nezaustavljivom proboju Solunskog fronta, Hercegovina je svoju mladost utkala u sjeme vaskrsenja Srbije. A kad se zastava vila za slobodu, na porodice solunskih dobrovoljaca kao divlje zvijeri nasrtali su šuckori - austrougarska zločinačka formacija sastavljena od muslimanskih i hrvatskih redova.

 

Veliko stradanje nije zaobišlo ni Srbe Krajišnike. Prisilno regrutovani Srbi odvođeni su da ratuju protiv svog ili ruskog naroda. Ne želeći takvu borbu, prelaze u redove ruske ili srpske vojske. Oni koji su preživjeli, pri povratku kućama mogli su zateći samo zgarišta, a porodice pobijene ili protjerane, što je bila odmazda za istupanje iz austrougarske vojske.

 

Logor u Doboju, zakopavanje živih ljudi u zemlju, vješanje na kućnom pragu, iživljavanje nad mrtvim tijelima samo su neke od srpskih sudbina u Velikom ratu zapadno od Drine. Po zapisanim svjedočenjima, kao dobrovoljci za mučenje javljali su se komšije - šuckori.

 

Kada je na vrata neobnovljenih srpskih domova zakucao Drugi svjetski rat, porodice solunskih dobrovoljaca bile su prve na meti muslimanskih i hrvatskih ustaša. Upravo selo Korita bilo je određeno za prvu masovnu grobnicu na prostoru Hercegovine i zločine iz strasti koje su počinili hodža Muharem Glavinić i muslimanske ustaše iz Fazlagića Kule. Većinu Korićana ustaše bacaju u Korićku jamu, a to je samo jedna od 40 hercegovačkih jama u koje je gurana srpska nejač. Najstrašnije stradalničke jame nalaze se u Međugorju i okolini, kao i na planini Velebit. Ako se zapitate gdje su Srbi iz Bugojna, Livna, Duvna i Glamoča, većina njih i danas leži po masovnim grobnicama i jamama, a njihovu imovinu stečenu solunskim zaslugama odavno je komunistička vlast oduzela. Samo srećni su uspjeli pobjeći, ili kako bi se to podrugljivo za Srbe reklo "sami su otišli".

 

Svako selo koje je u Prvom svjetskom ratu dalo solunske dobrovoljce označeno je od ustaša kao "velikosrpsko uporište", a to je značilo da je lov na srpsku djecu "opravdan", jer je u pitanju "borba protiv velikosrpske agresije". Među takvima je i najstradalnije selo u Evropi - Prebilovci. Iz ovog sela ustaše su odvele kolonu od nekoliko stotina djece i njihovih majki i baka i bacili ih žive u šurmanačku jamu pored Međugorja. Misteriozno ukazivanje Gospe u Međugorju objavljeno je na četrdesetu godišnjicu stradanja prebilovačke djece. Selo Kravica kod Bratunca i Srebrenice teško i nečovječno je klano i paljeno u sva tri rata u prošlom vijeku. Mnoga srpska sela po Bosni i Hrvatskoj odavno više ne postoje. Livanjsko i Glamočko polje samo rosom oplakuju svoje žitelje kojih više nema.

 

Daleko od manastira Krka, daleko od manastira Lepavina, Srbi su se u značajnom broju zadržali jedino u Republici Srpskoj, koja ima i svoj Novi Zejtinlik u Sokocu. Koliko je strašno ovo groblje najbolje govori činjenica da su u egzodusu Srba iz Sarajeva '96. godine i djeca otkopavala grobove svojih očeva da ih ponesu zajedno sa sobom i sahrane u Sokocu ili Bratuncu. Ponekad, srpski mučenici su morali biti sahranjeni i pet puta.

Genocid nad Srbima u Prvom i Drugom svjetskom ratu u velikoj mjeri dokumentovan je u Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

 

Dokumentarni film o selu Korita produkcije "Zaboravljeni korijeni" uskoro će biti završen. U pripremi je i dokumentarni film o Novom Zejtinliku u Sokocu, koji uz obilje arhivskih dokumenata, svjedočenja i autentičnih video snimaka argumentovano govori o srpskim stradanjima u Sarajevu tokom građanskog rata u BiH.