Sanjam te. Sanjam oca i đedove. Nikada mi neće biti jasno zašto ljudi misle da otac nedostaje djetetu, a da odrasli ljudi prerastu nedostajanja. Kako sam ga nadživio, sanjam Rista sve češće i sve više mi nedostaje.

A kada kažem „otadžbina“, onaj otac na kome stojiš ti, Srpska otadžbino, jeste tvoje lice i ti njegova i moja manijakalna ljubav, nesmirena bezgrešna strast. Ti si moj Risto i moj Risto si ti, Srpska Republiko. To što ga svakog septembra, o godišnjicama, zasipaju mržnjom dok se tek poneki glas onih koji ga se sjećaju probije kroz mržnju – to je tvoje stanje bića: zrak koji prosijava kroz njihovu nenavist i naš zaborav.

Sanjam nekada ono kako smo te u ratu sanjali. Sjećam se sreće kada nam ujna nešto sašije ili otac sa putovanja u drugi kraj Otadžbine, preko Drine, otac donese tešku i gumenu fudbalsku loptu od čijeg udara padaš kao pokošen dok na njoj i dalje stoje slova „Tigar Pirot“. Sanjao sam san o tebi jer mnogo šta što vidim oko sebe ne liči na taj san. Onaj samozadovoljni funkcioner koji te voli u mjeri u kojoj je u stanju da tvoju i moju krv pretvori u svoj posjed „tenderom“ i „kreativnim politikama“. Sanjam te jer tvoj stvarnost počesto boli. Ali Ti si, rođena, kao Sunce. Nijedna stvarnost ne može da iznese naš san o tebi, ali svaka Srbija nosi u sebi arhetipove i ideje Nebeske Srbije. Stvarnosti bole, ali ideali nadilaze život. Ti si odbljesak Života, rođena, ti naš otpor i zavjet, naša odlučnost da ćemo se braniti dokle dišemo jer je isto disati i boriti se.

Sanjam ponekad neku kartu svijeta na kojoj se pojavljuje tvoj lik. U njemu se mijenjaju i sažimaju stari banovi bosanski i kraljevi Srbljem i Bosni, i Ljubavići štampari i mitropoliti sarajevskosrpski i vojvode-sveštenici i nejač kozaračka. Svi oni stoje na tvojim granicama gledajući i svetinje koje ne ostaše u tvom sveštenom obličju, čežnjivo i sami sanjaju ujedinjenje sa Gračaicom i Ostrogom, sa Studenicom i objema Stupovima.

Ti si naš san, da bi bila stvarnost i naša stvarnost u kojoj slobodno sanjamo. Privoli se svetome Stefanu, da te sanjamo jer samo sanjiv čovjek brani i samo sanjiva žena rađa ne brojeći. Daj nam da sanjamo, izdržaćemo svaku stvarnost, dokle god i u snu i na javi pred sobom vidimo Spasa i majku Spasovu i Arhiđakone Stefana i Avakuma.

Eto, sutra nam je krsno ime. Oprosti, mi praštamo. Da te štiti Stefan – pomeni ga kroz vijenac godine. Zamoli se Hristu da slijepi od moći kod nas progledaju i vide među najmanjima braću, da slijepi od sile izvan tebe, oni koji te nenavide, progledaju i vide ljude koji vole jedan zavičaj svoje Otadžbine, Srpsku i Svesrpsku. Daj nam da ostanemo u tebi jer niti je nas bez tebe, ni tebe bez nas.

Srećan ti Sveti Stefan. Hristos se rodi, među nama, u tebi, moja Republiko.

Piše: o. Darko Ristov Đogo