Presudom bivšim šefovima SDB Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću stavljen je “katanac” na Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (Haški tribunal), koji je sa radom počeo prije tačno 30 godina.

Drugim riječima, Stanišić i Simatović su posljednje osobe sa prostora bivše Jugoslavije kojima su haške sudije odredile sudbinu.

Postupak protiv Stanišića i Simatovića trajao je 20 godina, što je najduži postupak u istoriji Haškog tribunala. Osuđeni su na po 15 godina zatvora zbog ratnih zločina na prostoru BiH i Hrvatske.

Haški tribunal je tako nakon tri decenije prestao s radom, a da li je ispunio svoju svrhu?

Srbima 967 godina zatvora

Haški tribunal osnovao je Savjet bezbjednosti UN, pa su tako haška suđenja bila prva u svijetu na kojima se sudilo za ratne zločine, poslije onih Nirnberških.

Prilikom osnivanja Haškog tribunala poručeno je da će oni koji su počinili zločine u ratovima morati položiti račune, te da ni jedan ratni zločin neće ostati nekažnjen. Da li je Haški tribunal to i uspio i šta je obilježilo tri decenije njegovog postojanja?

Naime, Haški tribunal je optužio ukupno 161 osobu za ratne zločine, a krivim je proglašena 91 osoba. Većina osuđenih su Srbi iz BiH, Srbije i Hrvatske.

Za ratne zločine na teritoriji BiH osuđeno je više od 50 Srba na ukupno 967 godina zatvora, dok su Bošnjaci i Hrvati dobili trostruko manju kaznu. Naime, za zločine na teritoriji BiH osuđeno je samo šest Bošnjaka, na ukupno 50-ak godina zatvora, i 18 Hrvata, na ukupno 277 godina robije. Presude su se uglavnom odnosile na zločine nad Bošnjacima, odnosno Hrvatima.

Za zločine nad Srbima osuđena su četvorica pripadnika takozvane Armije RBiH, koja su dobila 45 godina zatvora. Jedini u Hagu osuđeni general takozvane ARBiH je Rasim Delić. On je u Hagu osuđen na tri godine zatvora zbog zločina koje su počinili mudžahedini u selu Livade i logoru Kamenica, jula i augusta 1995. godine.

“Srbi kao žrtve za njih ne postoje”

Sa druge strane, sudije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju donijele su sedam pravosnažnih presuda na doživotne kazne zatvora, a svi presuđeni su Srbi. Drugim riječima, čitav srpski vojni i politički vrh je osuđen za ratne zločine u proteklom ratu, dok su za bošnjački i hrvatski vojni i politički vrh važili drugačiji aršini.

– Za Haški tribunal srpske žrtve u proteklom ratu ne postoje, što se može vidjeti po presudama koje su tamo izrečene – poručuje bivši direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, Milorad Kojić.

On ističe da je potpuno jasno da Haški tribunal nije ispunio svoju svrhu. Očito da je Zapad, kako kaže Kojić, želio sakriti činjenicu da su u ratu ginuli građani svih nacionalnosti i da nisu postojali zločini samo na jednoj strani već na svim stranama.

Haški tribunal je, kako ističe on, imao dovoljno dokaza o srpskim žrtvama u proteklom ratu, ali ga to nije mnogo zanimalo.

– Haški tribunal niti jedan od svojih zacrtanih ciljeva nije ispunio. Radio je selektivno. Jedan od zacrtanih ciljeva bio je da se svi zločini procesuiraju i da se na taj način zadovolji pravda. To se nije desilo – kaže Kojić za Srpskainfo.

Ništa od procesa pomirenja

Ne ulazeći u oslobađajuće presude, kako ističe Kojić, što je veoma problematično kada su u pitanju zločini nad Srbima, Haški tribunal uopšte nije na jednak način tretirao sve zločine i sve zločince, i nije bilo optužnica za počinjene zločine nad Srbima.

– Još jedan od ciljeva Haškog tribunala bio je postizanje pomirenja među narodima bivše Jugoslavije. Međutim, tri decenije kasnije vidimo da apsolutno nije došlo do nijednog koraka naprijed u procesu pomirenja. Mislim da je Haški tribunal upravo svojim selektivnim radom taj proces pomirenja vratio deset koraka unazad – ističe Kojić.

Dodaje da je praksa Haškog suda prenesena na Sud i Tužilaštvo BiH. Kojić podsjeća da je Haški tribunal prenosio predmete na Sud i Tužilaštvo BiH koji su nastavili da rade na isti način, tačnije, osuđujući samo Srbe.

Ta praksa se, ističe on, malo promijenila u zadnjih šest ili sedam godina jer su podignute optužnice i za zločine nad Srbima, poput predmeta „Dobrovoljačka“, „Atif Dudaković i ostali“, „Mahmuljin“ te optužnica za Kalinovik protiv Ramiza Drekovića..

– Ramiz Dreković je prije više od mjesec dana oslobođen odgovornosti ne uzimajući se u obzir sve činjenice. Dakle, Haški tribunal je začetnik prakse dvostrukih aršina, odnosno prakse u kojem je želio da provodi određene politike, a to je da se stavi teret odgovornosti kompletnom srpskom narodu – poručuje Kojić.

Zločini bez kazne

Predsjednica Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske, Božica Živković Rajilić, ističe da je Haški tribunal umjesto pomirenja donio još veći razdor na Balkanu.

Navodi da je žrtva unaprijed određena i Haški tribunal se time vodio do samog kraja svog postojanja.

– Cijelo srpsko političko rukovodstvo Srbije i Srpske odvedeno je u Hag na izdržavanje kazne dok se isto ne može reći za Bošnjake i Hrvate. Sjetite se samo Florens Hartman koja je bila u Haškom tribunalu i nanijela toliko zla Srbima sakrivajući dokumente koji su bili važni za odbranu srpskog naroda. I nije ona jedina; ništa bolji nije ni Serž Bramerc, Karla del Ponte i drugi. Svi su oni radili po instrukcijama i za novac, ne videći računa o hiljadama srpskih nevinih žrtava – tvrdi Rajilićeva.

Dodaje kako se nada da se takav sud neće više nikad osnovati. Rajilićeva poručuje da u Haškom tribunalu nije bilo ni „P“ od pravde i prava.

– Da ne govorim o tome da se trebala podići optužnica protiv Alije Izetbegovića. I ja sam bila pripremana za suđenje protiv Izetbegovića, međutim, čekali su da umre jer su znali da je bolestan i da neće dugo živjeti. To je ta pravda. Mnogi zločinci su ostali nekažnjeni i na njihovom prezimenu ne stoji znak ratnog zločinca – kaže Rajilićeva za Srpskainfo.

Javno samoubistvo

Haški tribunal je počeo s radom 1993. godine, a sjedište mu je bilo u Hagu. Prva pravosnažna presuda izrečena je 1998. godine Draženu Erdemoviću, koji je osuđen na pet godina zatvora za učešće u strijeljanju više od 1.000 Bošnjaka iz Srebrenice u julu 1995. godine. Erdemović je bio i prvi optuženik kojeg je Srbija isporučila MKSJ 1996. godine.

Jedina žena kojoj je sudio MKSJ bila je nekadašnja predsjednica Srpske Biljana Plavšić, koja je osuđena na 11 godina zatvora. Na slobodu je puštena 2009. godine, nakon što je izdržala dvije trećine kazne. MKSJ je povukao 20 optužnica, 17 optuženih je umrlo ne dočekavši početak suđenja, dok je devet njih umrlo nakon suđenja ili tokom izdržavanja kazne.

Ovaj sud ostaće upamćen i po javnom samoubistvu. Naime, na izricanju presude 29. novembra 2017. godine hrvatski general Slobodan Praljak je u sudnici Tribunala počinio samoubistvo pred upaljenim kamerama i prepunom sudnicom, popivši otrov.