Srpski pravoslavni, teolog i besjednik Nikolaj Velimirović, episkop žički i ohridski, kanonizovan kao Sveti Nikolaj Ohridski i Žički, rođen je na današnji dan 1881. godine.

Po završetku teoloških studija u Švajcarskoj, doktorirao je teologiju na Univerzitetu u Bernu, a potom je diplomirao filozofiju na Univerzitetu u Oksfordu i doktorirao u Ženevi.

Po povratku u Srbiju, postao je predavač na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu,  a 1909. godine se zamonašio i završio Duhovnu akademiju u Petrogradu, Sankt Peterburg.

Između dva svjetska rata, vladika Nikolaj osnovao je Pravoslavnu narodnu hrišćansku zajednicu, poznatu kao Bogomoljački pokret, da bi zaštitio narod od agresivne sektaške propagande. Nijemci mu nisu oprostili ulogu u obaranju Trojnog pakta krajem marta 1941. godine, zbog čega su ga u Drugom svjetskom ratu, čim su okupirali Jugoslaviju, zatvorili u manastir Ljubostinja, a potom i u manastir Vojlovica.

S patrijarhom Gavrilom Dožićem, vladika Nikolaj zatvoren je 1944. godine u logor Dahau.

Umro je u emigraciji u ruskom Manastiru Svetog Tihona u Saut Kananu u Pensilvaniji, a sahranjen je na srpskom narodnom groblju pored Manastira Svetog Save u Libertvilu.

Mnogo godina poslije smrti, mošti vladike Nikolaja prenesene su iz Libertvila u Lelić 12. maja 1991. godine. Položene su u hramu manastira Lelić, koji je njegova zadužbina.

Na zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve u maju 2003. godine vladika Nikolaj uvršten je u red svetitelja,a svečana kanonizacija obavljena je u beogradskom Hramu Svetog Save na Vračaru 24. maja 2003.

Povodom godišnjice rođenja vladike Nikolaja Velimirovića, donosimo njegovu besjedu „Srpskoj majci“.

Šta je to majka? Majka je biće najsličnije Bogu. Pitanje, koje sam često postavljao sebi i odgovor koji sam dobio prilikom jednog nezaboravnog događaja. Bio sam kao đak prisutan na streljanju jednog razbojnika. Osuđen na smrt, vezan za kolac nad iskopanom rakom, žandarmi s puškama čekaju komandu za streljanje. U tom se pojavi jedna žena, pa kršeći ruke poče preklinjati: „Gospodo, nemojte ga ubijati, ne znate koliko je on dobar bio”. „Naveden je na zlo, učinio je jedno nedjelo, a ja znam mnogo njegovih dobrih djela”. „Ako vi ne vjerujete meni, pitajte komšije, oni će posvjedočiti”. „Preklinjem vas, ne ubijajte njega, evo, ubijte mene”.

Ovaj događaj se duboko urezao u moju dušu. A kad sam docnije učio u bogosloviji, kako je Hristos došao u svijet da umre za grešnike, da spase grešnike, ja sam se uvijek sjećao ove majke.

Zašto je Hristos postradao za grešnike, zašto je u svakom grešniku vidio neko dobro od pepelovog zla, isto kao što majka, i samo majka, može da nađe nešto dobro i u najpropalijem sinu i u najpropalijoj ćerki svojoj?
Poklonimo se zato materinstvu, jer su slika ljubavi Božije. Da nije bilo svetih matera, mnogi Svetitelji i Svetiteljke, i stubovi Pravoslavlja, ne bi bili upisani u naš kalendar da njihove majke nisu bile svete duše. Kad se sjećamo našeg Svetog Save, zar možemo zaboraviti majku njegovu, svetu Anu? I kako bismo mogli pomisliti da su se svi oni moćni i plahoviti vladari naši iz dinastije Nemanjića – Sveti Stefan Prvovenčani, pa Milutin i Dragutin, Sveti Stefan Dečanski, pa car Uroš – posvetili bez uticaja njihovih svetih, bogougodnih matera? Iz svetog korjena, sveto je i stablo!

Sjećamo se, majki, koje rodiše tolike vitezove i zatočenike istine i pravde Božije, i bezbrojne stradalnike i mučenike za Krst Časni i Slobodu Zlatnu. I da li bi Marko bio onakav delija, nenasit pravde Božije, među ljudima, da nije čuo od majke Jevrosime onu jevanđeljsku poruku: „Sine Marko, moj očinji vide, bolje ti je izgubiti glavu, nego svoju ogrešiti dušu”. A bez onakve, nesravnjive junak-majke, zar bi Jugovići pošli u smrt svjesno i dragovoljno, pod Krstašem barjakom? O, pa Milica, ona istinska carica, i za vrijeme carstva i po propasti carstva? Carica u porfiri, carica u monaškoj rizi, uvijek carica, jer je carica po duhu. Tjelesna majka kćeri i sinova, ali i duhovna majka mnoge siročadi srpske poslije sloma Kosovskoga. Carica u Kruševcu, carica u Ljubostinji, carica na zemlji i, vjerujem, carica u Carstvu Nebeskome. Pa, zar da se ne sjetimo majke Angeline, koju baš majkom zove sav srpski narod? Majka koja je izrodila svece i vojvode, dok se i sama nije posvetila. Mi se danas sjećamo i kneginje Ljubice Obrenović, koja je mnogim vrlinama prevashodila svoga velikoga muža, a u ratnom junaštvu nije mu ustupala. Kako da se ne sjetimo kraljice Marije, majke našeg kralja Aleksandra Karađorđevića, za kojim je narod naš toliko plakao da je, mislim, zauvijek suzama osvetio i svoju bijelu prestonicu i svu zemlju svoju.

Može mi neko zamjeriti, da ja ovde samo govorim o kraljicama, kneginjama, ne o majkama seljankama i siroticama. Neću se ja ogriješiti o majke seljanke, ne zaboravljam ja da sam dijete sa sela, jednog kitnjastog sela Valjevskog. I moja majka je seljanka, kao čist tamjan pred Bogom, kao svijeća pred Bogom. Ja pohvaljujem u našim vladarskim ženama i majkama baš što je u njima vječno seljačko, neizgubljeno, a profinjeno. I naš kalendar i naša istorija bili bi siromašni bez seljaka, bez težačkih matera koje su roditeljke i praroditeljke svih onih čije su slike postale ikone i čije su glave krunom krunisane. I čija su bedra mačem opasana bila i čiji su podvizi ušli u crkvene stihire, ili u guslarske pjevanije.

Aj, braćo moja, mi se moramo danas sjetiti matera komordžija. To su one oštre Srpkinje koje su na svojim leđima nosile komore sinovima na bojištima, iz rata u rat, iz roda u rod, iz vijeka u vijek, kroz vijekove. Ja ne mogu da se otrgnem tome sjećanju jer sam ih lično negdje, sa divljenjem, gledao u ratu, širom otadžbine.

Sjetimo se, braćo, i matera koritara. To su one sirote udovice koje su u koritu tuđe platno prale, da bi djecu svoju ushranile i školovale. Zaista nije malen broj visokih službenika državnih koji pamte, kad im je majka, iza tuđih korita, sapunjavom rukom davala novčiće za bukvar i čitanke.

Ja sam naveo samo nekoliko slavnih srpskih matera i žena po imenu, premda je broj njihov ogroman. No, do sada su istoriju srpsku pisali samo muškarci, i o muškarcima. Ali doći će vrijeme, nadam se, kada će se istorija srpskoga naroda pisati pažljivije i pravednije. Tada će se iznjeti i razjasniti i velika uloga i blagotvoran uticaj srpskih majki na cijelo tkivo naše slavne istorije.

Aj, braćo moja, poštujmo zato majke, i svoje i tuđe. Jer svaka je majka po prirodi, kao majka slična Hristu Spasitelju, tim prije majka Hrišćanka. Stradanja matera za djecu njihovu, tjelesna i duševna, zaista su slična stradanjima Hristovim za sav rod ljudski, i teško da možemo shvatiti ljubav Hristovu prema ljudima, ako ne poznajemo ljubav materinsku, kojoj je ona najsličnija.

Poklonimo se svetim majkama i ženama srpskim, i pomolimo se sa blogodarnošću Gospodu Bogu: „O, Svevišnji Gospode, Bože, hvala Ti što si darovao srpskom narodu takve i tolike matere, koje ostadoše vjerne zakonu Tvome. Uvedi ih, Gospode, u Carstvo Tvoje vječno, tamo gdje se u višnjoj i vječnoj Srbiji sija lik Svetoga Save i Svete Petke srpske, i Duhom Tvojim Svetim, Gospode blagi, ispuni, osnaži i upravi sadašnje i buduće majke, ovoga Tvoga krstonosnog pokolenja, koje će Tebi služiti i Tobom se proslavljati. I pomozi nam, Oče naš nebesni, da se i mi, kao djeca Tvoja, vežemo uz Tebe ljubavlju djece prema roditelju svome, a Ti se veži uz nas ljubavlju roditelja prema djeci svojoj, da Ti budeš naš i mi Tvoji, na vijek vijeka. Amin.”