U životu svakog čovjeka postoje događaji za pamćenje, oni veliki i veličanstveni trenuci koji obilježe život. Za ženu je to, svakako, trenutak kad shvati da pod njenim srcem kuca još jedno srce, dječije. Sreća postaje neizmjerna, a iščekivanje slatko.

I tako, dok srce pod srcem raste, a snovi se pletu, život nekima pomrsi račune, raspliće snove, a upliće brige, neizvijesnost i strah. Neke se bebe rode ranije, mnogo ranije.

A onda počinje borba!

Mjesec novembar za roditelje i prijatelje prijevremeno rođene djece, „mrvica“, nije obojen jesenjim bojama. Za njih je svaki novembar ljubičast, jer je to mjesec posvećen upravo tim malim borcima, prijevremeno rođenim bebama.

O svojim borbama, o borbama svojih mrvica za portal „Katera“ govore žene članice udruženja „Mrvice“ iz Istočnog Sarajeva.

Čula sam neki dan jednu rečenicu: „ Svako ima svog heroja, a ja sam svog rodila“, otpočela je priču za naš portal Ivana Nišić Veljančić, majka heroja Vasilija.

- U septembru 2015. godine saznajem da sam trudna. Kao i svaka majka, osjećala sam neopisivu sreću. Sreću kakvu nikada do tada nisam osjetila – prisjetila se Veljančićeva kroz osmijeh.

A onda je neki tamni oblak otjerao osmijeh sa njenog lica, rubove usana naglo je skupila, napravila kratku pauzu i uzdahnula.

- Izvinite, prošaputala je i nastavila govoriti:

- Trudnoća je tekla lijepo sve do šestog mjeseca, kada se pojavljuju prvi problemi koje je moja doktorica smatrala nevažnim. Problemi postaju sve veći, a za nju sve nebitniji, pa moja trudnoća završava iznenadnim pucanjem vodenjaka u 32. nedjelji – rekla je naša sagovornica.

Kako ističe, ni sama nije znala šta se dešava. Kroz glavu joj je prolazilo sto pitanja, ali ono što je paralisalo je pomisao da postoji velika šansa da njeno čedo neće dobiti šansu za život.

Ipak, Vasilije je imao drugačiji plan.

- U Kasindolu nije bilo uslova za moj porod, pa sam prebačena za Banjaluku . Veliku zahvalnost osjećam i osjećaću, dok sam živa, prema divnim doktorima i osoblju – istakla je Ivana, skoro pa uzvišenim tonom.

U nastavku razgovora ova hrabra majka lavovskog srca rekla nam je da je Vasilija na svijet donijela 8. marta u 17.25 časova. Težio je svega 1440 grama, bio dugačak 48 cm i samostalno je disao.

- Ocjenjen je ocjenom 9/10. Za bebu rođenu u 32. nedjelji to je bila odlična ocjena, a prognoze su bile dobre. Mogla bih reći da sam osjećala neki mir. Međutim, niko ne može da osjeti emocije jedne majke koja posmatra svoju mrvu u inkubatoru – ističe naša sagovornica.

Priznaje, bilo je puno suza, ali o tome neće da govori, jer ovo je priča o malom heroju, priča o pobjedi života.

U inkubatoru je Vasilije proveo 9 dana, a ostatak vremena, do polaska kući u tzv. toplom krevetu. Zbog bakterije koju je dobio i krvarenja na mozgu proveo je ukupno 29 dana u bolnici.

Kakve bitke je vodio ovaj mali borac, skoro da ne možemo ni da zamislimo.

Ali, Vasilije nas uči ono što ponekad i sami zaboravljamo. Ova mrva od dječaka, srca velikog kao okean, odlučio je da živi.

- Uprkos svim problemima Vasilije je bio jedna živahna beba. Moj mali heroj je propričao prije prvog rođendana, a samostalno prohodao sa 15 mjeseci. Sve moje teške brige i strepnje tad su prestale. Znala sam da je pobijedio! On je danas dječak od četiri i po godine koji se ne razlikuje od svojih vršnjaka – uzdahnula je Ivana i dodala:

- Voljela bih da se zahvalim suprugu, koji nam je bio najveća i najjača podrška, kao i svojoj porodici bez koje bi sve bilo mnogo teže.

Na tren smo prekinuli razgovor. Gledali smo se, pokušavajući da se iznesemo sa silinom emocija koje su navirale.

Znate – tišinu prekinu glas naše druge sagovornice Sonje Čolaković - Stefan je imao 1540 g kada se rodio. Možete li zamisliti kolikio je mali, zapravo, bio?

- Ne, prošaputa neko od nas.

Sonja nam je pružila njegove fotografije i nastavila...

- Trudnoća je tekla uredno, 1. 11. 2019. godine, u 7. mjesecu trudnoće (30+5 nedjelja) iznenada mi je pukao vodenjak. Već sutradan sam prebačena u Banjaluku, uradili su mi carski rez i tada počinje naša borba – priča nam sagovornica.

Kako pitati jednu majku da li može prihvatiti činjenicu da je sudbina njenog djeteta neizvijesna? Ipak smo pitali, a ona odgovorila da je prihvatila .

Govoreći o svemu rekla je da je znala i vjerovala da će Stefan biti pobjednik.

Ime Stefan u prevodu sa grčkog znači krunisan, ovjenčan, pa možda u svemu ovome ima i neke simbolike.

- Disao je samostalno, ali sve vrijeme smo strepjeli. Samo je žmurio, oči skoro da nisam ni mogla da mu vidim. Dani su prolazili, a ja sam vjerovala da će vremenom biti bolje. Jako je teško gledati svoje dijete potpuno bespomoćno. Vi ste mu majka, imate potrebu da mu pomognete, a bespomoćni ste – rekla nam je Sonja.

Poslije 38 dana Stefan je izašao iz bolnice kao zdrava beba. Uslišile su se molitve njegovih roditelja.

Ovaj dječak će na malenim ručicama zauvijek nositi ožiljke od braonila, kao podsjetnik na izvojevanu najtežu bitku, bitku za život.

Stefan sad, rame uz rame sa starijim bratom, raste i nema nikakvih zdravstvenih problema. Najveća su sreća svojih roditelja, ali, i pored ogromne radosti priznaje Sonja, ponekad bude besanih noći. Neke traume ostaju zauvijek.

- Ponekad plačem, savladaju me emocije. Čini mi se da nikada neću prestati strepjeti iako i suprug i ja znamo da nam je Bog podario heroja – prošaputala je Sonja.

Razgovori sa dvije mame iz udruženja „Mrvice“ samo su dio doprinosa portala „Katera“ u podizanju svijesti o prijevremeno rođenim bebama.