Nesreća Ljubomira Mlađenovića, Srbina iz Ježestice, jasno oslikava ponavljanje istorije i kontinuirano nastojanje zatiranja tragova srpskog postojanja. Prvi put je u napadu muslimanskih zlikovaca ostao bez porodice 1942. godine, a drugi put 1992. godine. Jednom njegovom sinu odsjekli su glavu, a potom je šutirali na stadionu u Srebrenici. Umro je od tuge 1994. godine.

Sutra se navršavaju 33 godine od upada muslimanskih vojnih formacija iz Srebrenice u bratunačko srpsko selo Ježestica kada je ubijeno devet mještana u kućama i dok su radili na njivama, među kojima i braća Anđelko i Dragan Mlađenović i njihova majka Savka.

Za taj zločin počinjen 8. avgusta 1992. godine niko nije odgovarao, kao ni za zločine nad 161 srpskom žrtvom iz ovog sela i okolnih zaselaka, koje su preci ubica iz 1992. godine počinili u Drugom svjetskom ratu.

U Ježestici će sutra biti služen parastos i odata počast stradalim povodom obilježavanja 33 godine od stradanja ovog sela u posljednjem ratu, u kome je nastradalo 39 mještana. Parastos će biti služen i za 161 srpsku žrtvu iz Drugog svjetskog rata.

Ovo srpsko selo, u mjesnoj zajednici Kravica, nikada se nije oporavilo od demografskog gubitka iz Drugog svjetskog rata, a doživjelo je ljudska stradanja i 8. avgusta 1992. godine.

Razoreno je prilikom upada muslimanskih snaga iz Srebrenice, kada su dželati pobili sve što su stigli, ukrali stoku i opljačkali pokretnu srpsku imovinu, a nepokretnu popalili.

O kontinuitetu srpskog stradanja, ponavljanju istorije i nastojanjima muslimana da zatru sve srpsko na ovom prostoru najbolje svjedoči dvostruka tragedija Ljubomira Mlađenovića.

Ako bi se koristili definicijama i terminologijom Haškog tribunala, porodica Mlađenović i srpski narod u Podrinju su žrtve višedecenijskog kontinuiranog zločinačkog pothvata, odnosno genocida austro-njemačkih formacija, kojima su uvijek na najsvirepiji način pomagali lokalni muslimani i samostalno, nemajući nikakvog obzira, nastavili u posljednjem ratu u BiH.

Dva puta ostao bez porodice

Nesreća Ljubomira Mlađenovića, Srbina iz Ježestice, jasno oslikava ponavljanje istorije i kontinuirano nastojanje zatiranja tragova srpskog postojanja, kako 1942. tako i 1992. godine, i svjedoči o stravičnim zločinima muslimana nad srpskim narodom u srednjem Podrinju.

Isti odnos i politika vladaju još od izbijanja Prvog svjetskog rata, samo što se koriste različita sredstva i metode njenog sprovođenja, do današnjih dana. Isti je i cilj te politike - nestanak srpskog naroda sa lijeve strane Drine, po svaku cijenu.

U 21. vijeku nasljednici Benjamina Kalaja, Oskara Poćoreka i drugih austro-njemačkih srbomrzaca u liku visokih predstavnika međunarodne zajednice za nesrećnu BiH, kao što su Volfgang Petrič, Valentin Incko, Kristijan Švarc-Šiling i nelegitimni Kristijan Šmit, totalitaristički nameću zakone i žele da disciplinuju srpski narod.

Odnosno, da srpski narod pod stalnim njihovim prijetnjama, pritiskom i pravosudnom tiranijom, trpi i poslušno sprovodi njihovu samovolju i realizaciju pogubne politike te da napusti vjekovna ognjišta, budući da ih muslimani u ratu nisu uspjeli sve pobiti i otjerati iz BiH iako su to namjeravali, što tragovi i nedjela govore.

Svojim djelovanjem navedeni legitimni i nelegitimni visoki predstavnici prave osvetu srpskom narodu za poraze svojih predaka na Drini, Ceru i Kolubari kao i na Solunskom frontu, gdje su mnogi izgubili živote ili su se vratili kao invalidi.

U napadu muslimanskih zlikovaca integrisanih u fašističke ustaške jedinice na srpsko selo Ježesticu 1942. godine pobijeno je gotovo čitavo selo - ubijana su djeca, žene, starci.

Ljubomiru Mlađenoviću su te 1942. godine na kućnom pragu ubijeni otac, majka, trogodišnja kćerka Jela i supruga, koja je bila u drugom stanju. Nju su tako trudnu zvjerski mučili, pa rasporili, muslimani, prve komšije iz Bratunca i Srebrenice.

Ubijeni su i njegov brat Petar Mlađenović, njegova supruga i njihove četiri kćeri. Ljubomira su zarobili i odveli u logor, odakle se vratio tek poslije rata. Počinioci ovog monstruoznog zločina ostali su nekažnjeni.

U genocidu koji su od 1941. do 1945. godine u Podrinju počinili muslimani iz Srebrenice i Bratunca, kao pripadnici ustaških jedinica, ubijeno je najmanje 6.469 Srba, među kojima i oko 400 djece, navodi se u dokumentima o stradanju Srba u 20. vijeku.

Ljubomir prvi put ostao bez porodice 1942. godine...

Bila je to velika trauma za Ljubomira, tada mladića od samo 23 godine. U jednom danu je ostao bez čitave porodice. Ipak, nakon izvjesnog vremena Ljubomir se oporavio, ponovo oženio i sa suprugom Savkom dobio šestoro djece, četiri sina i dvije kćerke.

Prošlo je tačno 50 godina i zločin se ponovio na istom mjestu. Tragedija ove porodice ponovo počinje 12. jula 1992. godine kada je Ljubomir teško ranjen dok je radio na njivi. Ranili su ga muslimanski ekstremisti iz Srebrenice, pod komamndom Nasera Orića, koji su na veliki pravoslavni praznik Petrovdan, 50 godina kasnije, krenuli u krvavi pohod kako bi dovršili ono što su njihovi preci započeli.

...A drugi put 1992. godine

Ranjeni Ljubomir je operisan u Beogradu, a u periodu dok je bio daleko od kuće na liječenju, 8. avgusta 1992. godine, srebrenički muslimani upali su u srpsko selo Ježesticu i ubili devet mještana, među kojima i njegovu suprugu Savku, sina Dragana.

Drugom sinu Anđelku odsjekli su glavu i kao trofej je nose Oriću u Srebrenicu, gdje je vezuju za automobil i voze ulicama pokazujući je kao četničku glavu, odnosno ratni "trofej".

Dželat je od Orića dobio nagradu, a razjarena masa je poslije krvavog pira šutirala Anđelkovu glavu po srebreničkom igralištu, gdje su uz pjesmu i veselje proslavili masakr nad civilima. Slavila je i pjevala tada čitava Srebrenica!

Prema izjavama svjedoka, najodgovorniji za ovaj zločin je Kemal Mehmedović Kemo, iz obližnjeg sela Pale, koji se istakao po brojnim zločinima nad srpskim civilima.

On je odsjekao glavu nedužnom Anđelku na kućnom pragu i odnio je kao trofej u Srebrenicu.

...I umire od tuge 1994. godine

Od posljedica ranjavanja na Petrovdan, ali i od neizmjerne tuge za najmilijima, Ljubomir je preminuo 1994. godine.

Na bratunačkom groblju su sahranjeni otac Ljubomir, majka Savka, sin Dragan i obezglavljeno tijelo sina Anđelko. Supruga Ivanka i kćerka Anka i danas tragaju za Anđelkovom glavom.

Braća Mlađenović su ubijeni pred očima majke Savke koju su monstrumi primorali da gleda ove strašne scene, nakon kojih su i njoj presudili. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su u obližnoj šumi.

Ivanka Mlađenović izjavila je Srni da je ogorčena na međunarodno i pravosuđe BiH jer niko nije procesuiran za monstruozna ubistva njenih članova porodice i ljudi iz ovog sela, koji su radili na svojim njivama kada su ih mučki napale muslimanske horde Nasera Orića.

- Uklesana imena ubijenih na spomeniku pokazuju da je istina da su nastradali, a za zločin niko nije odgovarao. Ne očekujemo pravdu od pravosuđa BiH, to je sud koji radi po nalogu bošnjačkog političkog vrha, ali vjerujemo da će zločince stići i stiže Božija pravda - ističe Ivanka.

Njena kćerka Anka imala je samo pet mjeseci kada su joj muslimanski vojnici zaklali oca i ubili strica pred očima njihove majke, njene bake, koju su potom takođe, zaklali.

Ona ne pamti oca, ali zna kako je nastradao, poštuje žrtvu porodice djeda Ljubomira koji je jedinstven primjer stradanja u dva rata.

Ankin rođak ili brat od strica, Nenad Mlađenović, čiji su otac Dragan, stric Anđelko i baba Savka ubijeni 8. avgusta 1992. godine, rekao je Srni da svake godine prisustvuje parostosima i odavanju počasti žrtvama i da je razočaran radom pravosuđa BiH kao i Haškog tribunala.

- Meni i bratu ništa ne treba, ali ne smijemo zaboraviti naše: oca, strica, baku, patnje našeg djeda Ljubomira i ostale, koji su nevini pobijeni. Očekujemo pravdu za mučenja i svirepa ubistva naših najmilijih kod svoje kuće. Oni nikoga nisu napadali, a niko ne odgovara za njihova stradanja - sa ogorčenjem ističe sin poginulog Dragana Mlađenovića, Ljubomirov unuk.

Počinioci ovih zlodjela danas se slobodno kreću ovim prostorima i prkose, pokazujući da za njihova nedjela nema ni suda ni pravde, a porodice žrtava i sav pravdoljubivi svijet zbog toga gube svaku vjeru u budućnost BiH sa ovakvim pravnim sistemom koji štiti zločince koji su ubijali srpske civile u njihovim kućama.