Raditi na javnom univerzitetu je prije svega privilegija, ali i posao koji u sebi sadrži izvjesnu dozu rizika.

Prije nekoliko dana sam, npr. umalo izazvao diplomatski skandal time što nisam dozvolio ambasadoru jedne novoetablirane EU zemlje da, slobodno se može reći, maltretira studente moga fakulteta svojim pitanjima, iznervirana valjda time što su joj oni prethodno rekli da ne vide budućnost ove zemlje u EU i, da stvar bude još gora, što su se neki izjasnili da su za savez sa Rusijom. Sve ovo nikako nije bilo ono što je gospođa ambasador očekivala da čuje.

Zapravo, od oko 200 prisutnih studenata za članstvo BiH u EU se javno izjasnilo samo njih troje (3)! Stekao sam utisak da većina nije ni za ozbiljne saveze sa Rusijom, ali bi i takvih bilo nekoliko puta više nego onih koji su se jasno i nedvosmiseleno izjasnili za EU.

Iskren da budem, to je i za mene bio šok, mada ni izbliza toliki koliki za gospođu ambasador i njenu pratnju, koja, koliko sam mogao da razaberem, nikada ranije nije bila na Palama. Prije toga su studenti saslušali polusatno izlaganje vrlo dobro pripremljene govornice iz iste ambasade o iskustvima te zemlje na njenom putu ka EU. Nije pomoglo ni to što sam, u pokušaju da pomognem i malo „izvadim“ neprijatnu situaciju, pitao studente koliko od njih je uopšte imalo priliku da boravi u nekoj od zemalja EU (misleći pomalo udvornički, da im sugerišem da nikada nisu bili tamo pa da zato imaju tako negativan stav formiran pod uticajem dnevne štampe). Nakon ovog mog pitanja javilo se nekoliko studenata koji su se izjasnili da su duže ili kraće boravili tamo, među kojima i jedna mlada koleginica rođena u Holandija, što joj ipak nije smetalo da se  izjasni protiv ulaska BiH u EU.

Nakon tog iznenađujućeg razvoja nečega što je trebalo biti samo još jedno obraćanje predstvanika diplomatskog kora studentima, otišli smo u dekanat da popijemo kafu. Tamo mi je pomenita i visokopoštovana ekselancija objasnila da se ljudi njene generacije još sjećaju perioda kada je penzija u njenoj zemlji bila 3 američka dolara, a prosječna plata 11 dolara. Kada nije bilo hrane po prodavnicama, ali je bilo bezvrijednog papirnog novca za koji se ništa nije moglo kupiti. Danas su članica EU i na to su jako ponosni. Kako kaže, nije čak ni do novca. Veća satisfakcija je to što dijele iste vrijednosti sa zemljama kakve su Njemačka, Francuska i druge, što sjede i odlučuju za istim stolom. Za nju je nepojmljivo da neko racionalan ko živi u Evropi ne želi u EU. Smatra da sa studentima treba raditi da to mišljenje promijene. Više puta je naglasila da je na nama „mladim profesorima“ da radimo sa njim…

Ma koliko mi išao na živce ovakav odnos gospođe ambasador ka studentima, jer zaboga, univerzitet je akademska institucija i sva mišljenja pa i ovakva moraju biti dozvoljena i poštovana, to što sam od studenata čuo me je donekle zabrinulo i podstaklo na razmišljanje. Znao sam da EU više nije „in“, kao što je nekada bila, ali 3 od 200 među mlađom populacijom ipak nisam očekivao!

Vrzmalo mi se po glavi da sam nedavno napisao rad u kome sam dokazivao da članstvo u EU podstiče privredni razvoj zemlje. Zapravo, to nije bio zaključak kojeg sam donio na početku pa onda samo tražio argumente da ga potkrijepim, već se radilo o produktu empirijskog istraživanja iskustava zemalja Višegradske grupe i zemalja nastalih raspadom SFRJ. Pri tome mjerenje nivoa razvoja nisam bazirao na klasičnom mjerenju dohotka po stanovniku (svedenog na kupovnu moć i istu valutu), kako to rade MMF, Svjetska banke i UN u svojim izvejštajima World Development Report, World Economic Outlook i Human Development Report, već na razradi jedne ideje čuvenog američkog ekonomiste iz sredine XX vijeka, Čarlsa Kindlebergera, kako je donja tačka razvoja kada zemlja u uslovima liberalizovanih ekonomskih odnosa uspije da podigne izvoz na nivo uvoza i da se dugoročno kreće oko izbalansirane pozicije. Moje istraživanje je pokazalo da su sve zemlje Višegradske grupe ovo uspjele i da danas bilježe trgovinske suficite koji se kreću od 10,3% BDP-a (Mađarska), do 3,7% (Slovačka). Čak i kod zemalja nastalih raspadom SFRJ uočljiv je isti obrazac. Zemlje koje su postale članice EU (Slovenija i Hrvatska) imaju suficit u razmijeni roba i usluga (Slovenija od 2009, Hrvatska od 2012. godine), dok one koje to nisu postale i dalje bilježe isključivo trgovinske deficite. Čak i napredak u pregovorima sa EU pozitivno utiče na razvoj, dok zastoj vodi kumuliranju deficita. Tako npr. Srbija, koja je u zadnjih nekoliko godina napravila iskorak ka EU, bilježi bolje rezultate od očekivanih, dok su rezulati BiH ispod očekivanih. Kad kažem očekivanih, naravno ne mislim na subjektivno određena očekivanja, takoreći želje, već na izračunate trendove. Tako npr. Srbija u 2016. godini bilježi deficit trgovinskog računa od oko 7,3% BDP-a, dok bi projekcija na osnovu trendova za ovu zemlju u periodu 2004-2016. (od 2004. jer je u toj godini „prelomljen“, tj. preokrenut trend rasta ovog deficita) bila deficit na nivou od 9,7% BDP-a. U novcu to znači da je izvoz Srbije u 2016. godini bio veći za cca 830 miliona evra nego što bi bio da Srbija nije ubrzala svoj put ka EU. Sa druge strane, na osnovu trendova, deficit trgovinskog računa BiH je u 2015. (na sajtu Svjetske banke za BiH još nema podataka za 2016!) godini trebalo da bude cca 15% BDP-a, a u stvarnosti je bio 19% BDP-a. Ili da kažemo to drugačije, zahvaljujući odsustvu pozitivnog momentuma koje približavanje EU nosi, gori smo čak i od sebe samih za cca 590 miliona evra samo u 2015. godini.

Ili, s obzirom da novac sam po sebi ne znači ništa, da preračunamo to u radna mjesta. Znajući da izvoz mahom potiče od realnog sektora, te naš BDP u 2015. i broj radnika, jednostavnom kalukulacijom dolazimo do podatka da je BiH direktno u izvoznom sektoru propustila da zaposli cca 25.000 novih radnika, dok je ukupan broj izgubljenih radnih mjesta u zemlji u 2015. godini, zahvaljujući odsustvu napretka, iznosio cca 64.500. Sa druge srane, Srbija je u 2016. godini dobila 120.000 novih radnih mjesta. Iako su i ovo samo cifre na papiru, u praksi je to razlika između siromaštva i pristojnog života za cca 250.000 građana BiH. Toliko bi već godinu i po dana građani ove zemlje živjeli bolje, samo da je naš tempo na putu ka EU pratio tempo Srbije. A to su grube procjene samo za jednu godinu. Kumulativno, pozitivan efekat približavanja EU bi bio mnogo veći.

Dakle, da li se isplati ići ka EU? Sva relevantna istraživanja kažu da da.

Da li su studenti u krivu? Ne bih se usudio da to tvrdim. Većina njih je rođena kada je ova zemlja već krenula u „reforme“ koje su trebalo davno da nas uvedu u EU. Zbog toga ih nije kriviti što se ne plaše onoga što nisu doživjeli (kao što je doživjela gospođa ambasador i njena generacija) i ne vjeruju u ono što im se cijeli život obećava, ali se nikada ne ostvaruje ili se ostvaruje ali tako usporeno da se ne primjećuje. Uostalom, sa otvorenim granicama ove zemlje što se njih tiče i ne mora doći do formalnog učlanjenja BiH u EU. Dobar dio njih će se i bez toga naći tamo zajedno sa 150.000 onih koji su već otišli u posljednje četiri godine. Tamo će se naći sa 250.000 mladih iz Hrvatske koja je, eto, članica EU, ali iz koje ljudi takođe odlaze.

Ma koliko to zvučalo grozno i jeretički, čini mi se da bi prosto trebalo da prihvatimo činjenicu da granice više ne postoje i da je strah od prošlosti i privlačnost EU već pomalo „užegao“ koncept. Današnje generacije mogućnost odlaska u druge zemlje Evrope i svijeta prihvataju zdravo za gotovo. Plašiti ih prošlosti najviše podjseća na prizivanje NOB bitaka pred kraj SFRJ kako bi se homogenizovala tadašnja jugoslovesnka javnost. Tada nije upalilo. Neće ni danas.

Zato je na današnjim pro-evropskim političarima da uzimajući u obzir cifre, uključujući i ove okvirne koje sam pomenuo, nađu druge i bolje načine za komunikaciju sa mladima. Možda bi bilo najbolje da više i ne pričaju već da prosto rade i da napredak počne da priča sam za sebe. Stari kanali komunikacije i prazne priče o obećanom raju očito više ne funkcionišu.