Sutra se navršava 25 godina od raspuštanja jednog od tri najveća logora za Srbe na području Federacije BiH, zloglasnog logora “Silos” u Tarčinu u opštini Hadžići, koji će ostati upamćen kao jedan od 126 kazamata na području ratnog Sarajeva, a u kojem je više od 600 srpskih civila prošlo kroz najstrašnije torture, fizička i psihička zlostavljanja, prebijanja i mučenja glađu, a 24 nije preživjelo.

Prvoj komemoraciji posvećenoj srpskim žrtvama na području Federacije BiH, u 11:30 časova ispred nekadašnjeg logora “Silos” prisustvovaće Boško Tomić, izaslanik srpkog člana i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika, gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić, predstavnici Udruženja logoraša Republike Srpske i preživjeli logoraši, predstavnici Boračke organizacije Republike Srpske i boračkih organizacija Istočno Sarajevo, te Udruženja zarobljenih i nestalih civila Srpske.

Predsjednik Udruženja Centar za društvena istraživanja, tranzicijsku pravdu i demokratiju “Istina i pravda” Istočno Sarajevo Dušan Šehovac rekao je Srni da je preživjeli logoraš Đorđo Šuvajlo ovaj kazamat potpuno opravdano nazvao “državnim koncentracionim logorom” za Srbe, jer su ga osnovali državni organi tadašnje tzv. Republike BiH i za čije postojanje su znali svi njeni organi, od mjesne zajednice do tadašnjeg predsjednika tzv. Republike BiH Alije Izetbegovića.

Prema Šehovčevim riječima, ovaj logor je formiran 12. maja 1992. godine, nakon što su pripadnici Teritorijalne odbrane, podijeljene opštine Hadžići, dan ranije napali vojnu kasarnu JNA u Krupljanskoj rijeci koja je u momentu napada brojala 20 ljudi.

Šehovac je naveo da je Đorđo Šuvajlo logoraš koji je proveo 1.335 dana u “Silosu” i u svom zapisu koji je dostavio Centru, povodom 25 godina od raspuštanja logora, naveo da je su prilikom napada ubijeni mladi vojnici Medo Georgica i Svetisav Mihajlović i zastavnik Žarko Milijić.

- Preživjele iz kasarne, njih 17, zatvoreno je u zidine Silosa,
betonskog magacinskog prostora za čuvanje robnih rezervi pšenice u Tarčinu. Poslije mirnog odlaska pripadnika JNA iz kasarne u Pazariću 1. maja 1992. godine, počelo je hapšenje i zatvaranje srpskih civila, građana BiH koji su se razlikovali od onih koji su ih hapsili po nacionalnosti, vjeroispovijesti i političkom ubjeđenju - naveo je Šuvajlo u svom zapisu.

Šuvajlo je zapisao da su Srbi u “fitnes centru državnog koncentracionog logora Silos pod prisilom sa sebe skinuli preko 20 tona tjelesne mase”.

- Rekli su nam da smo sigurniji u zidinama nego kod svoje kuće. Mučenje je nastupilo odmah za sve, sa istim tretmanom, masovnom tučom i koricom hljeba. Hranili su nas jednom desetinom 450 gramskog crnog hljeba, istovremeno mučili nas i dovodili do granice gdje se završava život i nastaje smrt. U roku od dva-tri mjeseca smo postali živi kosturi koji hodaju teturajući. U prosjeku smo izgubili 30 do 50 kilograma tjelesne mase. Skinuli su sa nas preko 20 tona tjelesne mase - naveo je Šuvajlo.

Šehovac je naglasio da je od bolesti, gladi i torture u “Silosu” umrlo osam srpskih logoraša, dok je 14 ubijeno ili su poginuli.

Umrli su Bogdana Vujević, Vaso Šarenac, Petko Krstić, Obren Kapetina, Milenko Milanović, Zdravko Samouković, Gojko Varagić i Svetozar Krstić, a na linijama ratnih razdvajanja u radnim vodovima i živim štitovima poginuli su Jadranko Glavaš, Radivoj Šavija, Anđelko Golub, Dragan Davidović, Branislav Njegovan, Ranko Vitor, Slaviša Kapetina, Ranko Varagić, Milan Krstić, Vojo Šuvajlo, Slobodan-Mišo Krstić, Goran Andrić, Milomir Petrić i Dane Čičić.

Šehovac je u razgovoru za Srnu podsjetio i na izjavu bivšeg logoraša Slavka Jovičića Slavuja da je registrovao i dokumentovao 126 oblika ponižavanja logoraša od čuvara i uprave logora.

- Ovih dana razgovarao sam, i snimio video-priloge, sa više logoraša iz državnog koncentracionog logora Silos iz Tarčina i svi su oni izjavili da su se u nekoliko godina jednom okupali, da su veliku i malu nuždu vršili u uglu ćelije u neke metalne kante, da je hrana bila slabija po kvalitetu i manja po količini od hrane za pse, da su spavali na drvenim paletama bez prostirke sa minimum pokrivača, a da su svi koji su imali sačuvan gram snage morali raditi u krugu logora ili na cijelom sarajevskom ratištu teške fizičke poslove - rekao je Šehovac.

Usljed narušenog zdravlja, hronične neuhranjenosti i zagušen gustim dimom koji je u njegovu logorsku ćeliju broj tri ušao kroz otvorena vrata iz hodnika, logoraš koncentracionog logora “Silos” Tarčin Petko Krstić umro je 14. decembra 1992. godine, a posljednje njegove riječi su mu bile: “Hljeba, hljeba!”

U AUSTRALIJI SE PRISJEĆAJU STRADANjA VIŠE OD 650 LOGORAŠA

Udruženje srpskih žrtava građanskog rata u BiH 1992-1994. godine iz
Sidneja je, povodom 25 godina od raspuštanja “Silosa”, podsjetilo da je od preko 650 logoraša, 138 dočekalo Dejtonski mirovni sporazum i januar 1996.godine.

- Na Bogojavljenje su razmijenjena 94 logoraša koji su u zidinama Silosa odležali 330 godina zatočeništva a na dan Svetog Save, prije 25 godina je raspuštena grupa od 44 logoraša, uključujući dvije žene. Da, sve vrijeme rata sa nama su bile dvije žene – Bosa Aleksić i Radojka Pandurević. Njih nije bilo na razmjeni, a Amor Mašović, predsjednik komisije za razmjenu, je sakrio da javnost ne sazna za dvije žene. Dan ranije je razmijenio Radu Pandurević, a Bosu Aleksić kidnapovao nekoliko sati prije razmjene, i sakrio od TV kamera! Odležali smo 156,8 godina - navode Srbi iz Australije.

Oni su istakli da je ova “januarska grupa” bila kažnjena sa ukupno 487 godina zatočeništva.

- Računajući ostale zatvorenike logora Silos koji su razmijenjeni
ranije, ukupno smo odležali oko 900 godina. Zatvorenik sa najdužim
zatočeništvom je Dragiša Varagić koji je odležao 1.355 dana i slobodu ugledao na dan Svetog Save, porodične krsne slave - istakli su Srbi iz Australije u saopštenju.

Istovremeno, navedeno je u saopštenju, zadržavajući zatočene Srbe u zidinama “Silosa”, za sve vrijeme rata je sprovođena politika etničkog čišćenja.

- Neprimjetno, odlazile su srpske familije na slobodnu srpsku teritoriju. Odlazile su sa ručnim prtljagom i isprepadanom djecom jer teror koji su doživjele nije opisan i nije zabilježen. Maltretirani su fizički i psihički, opljačkani, a nerijetko silovani i pretučeni. Izbora nije bilo, morali su ići - istaknuto je u saopštenje Udruženja Srpskih žrtava građanskog rata u BiH 1992-1994. godine iz Australije.

DVIJE TREĆINE LOGORAŠA U TREĆIM ZEMLjAMA

Ovih dana u srpskom časopisu “Slovo”, koji izlazi u Kanadi, objavljen je tekst logoraša Slavka Bratića.

- Noćas je Bogojavljenje. Izađoh pred kuću u brdima Kalifornije. Okrenut Istoku prema našoj Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice u Sakramentu, Istoku gdje je upravljeno sve što Srbe veže za život i vjeru, i kroz vjetar i beskrajno zvjezdano nebo dopiru riječi – U miru Gospodu se pomolimo… Za one koji plove, za putnike, bolesnike, paćenike i sužnje i za njihovo spasenje, Gospodu se pomolimo…

Osjećam kako kroz ovu Bogojavljensku noć plove smjerne molitve logoraša Slavka Bratića iz Džordžije, Jove Lalušića iz Kalifornije, Sretena Samoukovića iz Ilinoisa, Đorđa Šuvajla iz Australije…Pandurevića, Krstića, Lojanica, Ćovića, Mrkaja, Glavaša, Žuža, Varagića, Ljujića, Njegovana… Dopiru molitve preživjelih sužanja zarobljenih u selima Raštelica, Do, Tarčin, Bioča, Češće, Odžak, Korča, Osenik, Urduk, Pazarić…

Svi oni, njih šest stotina, bijahu spraćeni u muslimanski koncentracioni logor Silos u Tarčinu, samo 25 kilometara od Sarajeva. I većina njih je oslobođena na Bogojavljenje 1996. godine. A, preostala 44 logoraša oslobođena su na Svetoga Savu, 27. januara iste godine… -

Šehovac je istakao da je ovaj zapis dokument koji potvrđuje istinu da je više od dvije trećine logoraša u trećim zemljama svijeta, a manji broj u Republici Srpskoj i Srbiji, što je i potvrda teze da je to jedan od načina razbijanja srpskog naroda na Balkanu.

“ŠUTI MEĐUNARODNA ZAJEDNICA, ŠUTE BOŠNjACI, A BOGA MI ŠUTE I SRBI”

Šehovac je naveo da u knjigama Duška Tadića i Đorđa Šuvajla logoraši svjedoče da ih je Bakir Izetbegović, Žuti, kako su ga zvali policajci Četvrte viteške brigade takozvane Armije RBiH, u Butmiru 1993. godine gađao kamenčićima dok su za vojsku kopali tranšeje.

Nekoliko dana poslije vojni policajci ubili su tri logoraša iz logora “Silos”, a za to ubistvo sudi se trojici Bošnjaka na Kantonalnom sudu Sarajevo.

- Većina zatvora, logora i koncentracionih logora, jer su uslovi u njima bili slični fašističkim koncentarcionim logorima, na teritoriji RBiH su raspušteni prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma ili odmah poslije njega, međutim iz njemu znanih razloga, zbog politike i trgovine, Alija Izetbegović je tek 27. januara 1996. godine donio naređenje da se logor raspusti.

Šuti međunarodna zajednica, šute Bošnjaci a Boga mi šute i Srbi, institucije, organizacije i pojedinci koji nikada do sada nisu
organizovano posjetili, zapalili svijeću, položili cvijet i pomenuli zločine nad Srbima - naglasio je Šehovac.

On smatra da je danas u BiH potrebno da neko sa moralnim, humanim,
ljudskim autoritetom, ljudima, a posebno vođama naroda i predsjednicima političkih partija koji svakodnevno bacaju stvarne “kamenčiće”, odnosno teške riječi na druge i drugačije poruči: “Ko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen!”

- Vrijeme je da grešnik Bakir Izetbegović i drugi Bošnjaci grešnici, a i neki Srbi grešnici, prestanu bacati kamenčiće stvarne i simboličke na Srbe kao narod, u kome ima i mnogo grešnika, ali nije to i ne može biti dovoljan razlog, argument da se kaže da je cio narod grešan, ne može cio narod biti loš - istakao je Šehovac.

On smatra da je ovo obilježavanje 25 godina od raspuštanja logora
“Silos” pravi trenutak da se svijetu u ime srpskih žrtava građanskog rata, preživjelih i živih Srba pošalje poruka: “Uguši nas dim mržnje, netolerancije, žedni smo i gladni istine i pravde!”.

Dokaz za dugogodišnje gušenje Srba u Federaciji BiH raznim vrstama dima i izražavanjem raznih oblika netolerancije, nepoštovanja ljudskih prava i sloboda u ratu i miru, pokazuje ovih nekoliko aktuelnih podataka – popis stnovništva iz 2013. godine pokazuje da u FBiH živi 3,6 odsto Srba, u Kantonu Sarajevo živi 3,2 odsto, a u opštini Hadžići 0,9 odsto Srba. U Sarajevskom kantonu je zaposleno u kantonalnim institucijama 1,8 odsto Srba, a u opštini Hadžići nijedan Srbin.

Direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica iz Banjaluke Milorad Kojić 2016. godine predao je glavnom tužiocu Haškog tribunala Seržu Bramercu spisak od 127 logora za Srbe u Sarajevu.

Za ovoliku zbirku i količinu zločina, Šehovac podsjeća da je u Sudu BiH u toku suđenje protiv nekoliko stražara u logoru “Silos”, čiji epilog se još ne nazire.