Noć je olujna, kišna i hladna, jedna od onih uobičajenih, teških, poznojesenskih, cetinjskih noći. Ovdje jugozapadni vjetar zna danima sa mora natiskivati i gomilati crne oblake, da bi se oni "jalovili" nad Katunskom nahijom, stvarajući pravi potop. U dvorskoj odžakliji, oko ognjišta sjede senatori i glavari plemenski. Odsjaj vatre treperi po tvrdim smrknutim licima, dok im sjajne oči ukočeno nekud zure kroz kolutove dima njihovih čibuka. Trideseti je oktobar, uoči Lučinadne 1851. godine. Tu na gornjem boju Biljarde, u svojoj odaji s dušom se dijeli njihov Gospodar, vladika Rade. Perjanici su u hitnji po ovom kijametu pošli put Kotora dovesti doktora Marinkovića, ma trud će im izgleda biti zaludan.

I sam Njegoš je osjetio da mu životna svijeća dogorijeva, pa ih danas dozva i reče im: "Evo mene, na ždrijelu vječnog doma, kopajte me na Lovćen, kod nove crkve."

U odžakliji je nevjerica i pometenost, jedni se sumnjičavo pitaju kakva je to grudobolja što slomi "nakog čojka", jel' baš jektika il'  da ga ne otrovaše lacmani, ko što su već dvaput pokušavali?! Neko reče da je sve to od ljutog lješanskog duvana. Prizivali su iz sjećanja sliku muške snage i ljepote, kad bi kao iskonski hrišćanski vitez na svom konju Labudu jezdio cetinjskim poljem. Juče su „načinjeli“ naročitu stolicu na kojoj bi ga snijeli u Boku gdje bi mu bilo bolje, ali u ovakvom stanju od toga ne bi bilo fajde. Neko pomenu Božije čudo, da je baš na Lučindan, prije ravno dvadeset i jednu godinu, milošću Svevišnjeg Tvorca, a po testamentu svetopočivšeg vladike Petra, proglašen njegovim nasljednikom na vladarskom i vladičanskom tronu Crne Gore. Za to kratko vrijeme on postade veliki, neprikosnoveni gospodar, voljen i poštovan k'o malo ko od ovih grubih ljudi i ratnika.

Eto taj veliki čovjek, vatreni patriota, poeta, filozof i upravitelj, mirno leži na samrtnoj postelji, potpuno spreman da krene kud ga Svevišnji zove, poslije samo 38 godina ovozemaljskog života.

"Sve što biva i što može biti, meni ništa nije nepoznato; što god dođe, ja sam mu naredan."

Nešto prije 10 sati tog lučinskog jutra skupi snagu, ustade iz postelje i sjede u svoju veliku gvozdenu stolicu koju mu je napravio cetinjski kovač Lazo. Glavari u teškoj tišini gledaju njegovo mučenje, samo Novica Cerović skupi hrabrost da mu se obrati nebi li gospodar dao kakav amanet: „Gospodare, tebi se život krati“ – „I prekratio se!“, odgovori Vladika, pa im se s povremenim prekidima obrati: „Neka vam je prosto i neka Bog vama i svakom Crnogorcu i Srbinu, đe god koji bio, blagoslovi i umnoži svaku dobru rabotu. Ne zaboravite moje riječi: ljubite Crnu Goru, i sirotinji činite pravdu.“  Potom se pričesti, pomoli i reče: "O, veliki Samostvoritelju, pomozi  mom jadnom, no junačkom narodu, održi ga u slozi i viteškom poštenju“, pa prošapta, "sveti Arhanđele Mihaile, primi moju grešnu dušu.“  Leže u postelju i uskoro izdahnu.

Lelek iz dvora objavi Cetinju da je Gospodar, vladika Rade, dušu svoju predao u ruke Gospodu i prešao u vječni život Carstva nebeskog, kao što načini sebi i ovozemaljski vječni život. "Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi." Evo skoro će i 172. Lučindan od tog studenog jutra, kada je i neka unutrašnja studen stezala srca njegovih podanika pred cetinjskim manastirom. I sva priroda se uzburkala od kiše i vjetra što su udarali u talasima, coktala su prozorska okna, a kućna šljemena se stresala kao u groznici.

Preko 100 sveštenika i oko 4000 Crnogoraca sahranjivalo je Gospodara. Među njih stupiše i stari roditelji Vladičini, prilaze odru polako. Ta potresna slika nijeme boli pojača lelek i kuknjavu. Majka Ivana progovori: "Braćo Njeguši, sokolovi Crnogorski, ne plačite za Vladikom, nije se on rodio za plakanje i kukanje, već se rodio za dobro imena vašeg srpskog." Onda se majka obrati svome sinu: "Veliki sine, diko moja, radosti, snago i ponose, slavo roda našega! Ja sam najsrećnija majka kad sam te voljom Božijom takog rodila i odgojila, slava Bogu koji te tako ukrasio mimo ikog i tako lijepog meni dariva. Prosta ti, sine, materina rana, prosto ti srpsko mlijeko, slavo moja!“

Potom priđe i stari otac Tomo, sage se nad kovčeg, cjeliva krst i desnicu voljenog sina i reče: "Želio bi te i u obraz poljubiti Gospodaru, al' to ne mogu, ti si u okruti vladičanskoj, ti si preosvešteno lice. Sve ti prosto bilo, sine!" Čak i mnogom starom ratniku, tvrdom k'o ljutac lovćenski, čije tijelo "krase" mnoge rane i zrništa iz bivših bojeva, steže se grlo, a čelično oko podjezeri suza.

Zbog neobično jake oluje, a i straha da Turci ne oskrnave grob, Crnogorci ne sahraniše Njegoša odmah na Lovćenu, već u cetinjskom manastiru. Tek 1855. ispuniće se zavjet da usopši Gospodar i Vladika počiva na srpskom Olimpu, u crkvici na lovćenskom Jezerskom vrhu, koju je za svoje vječno počivalište odredio  deset godina ranije.

Za koji dan navršiće se i ravnih 210 godina od kad se u Njegušima 1/13. novembra 1813. rodio sin Tomu Petroviću, koji bi kršten u ime Radivoje, upravo imenom vladika Rade će ga kasnije i najčešće zvati. Postoji predanje da je Njegoševo bratstvo tu prešlo iz planine Njegoš, gdje su se sredinom 15. vijeka stanili, uzmičući pred turskom najezdom iz centralne Bosne. Tad su se zvali Herakovići, a evo kao Petrovići ovoj kamenitoj grudi već pet generacija daju gospodare

Po želji svog strica, vladike i gospodara crnogorskog, potonjeg svetog Petra Cetinjskog, 12-godišnji Rade je započeo svoje školovanje kod kaluđera na Cetinju i Toploj, a kada na Cetinje prispje Simo Milutinović Sarajlija, on posta Njegošev učitelj, predavajući mu istoriju, književnost i filozofiju. Sarajlija je u mlađanom Radivoju otkrio i raspirio taj poetski plamičak, koji će se razviti do genijalnog pjesničkog ognja.

Stari sveti Vladika  1827. objavi da će ga na tronu zamijeniti Rade Tomov i tom prilikom reče: "Ovo dijete ako uzživi biće odličan junak i pametan čojek.“

Tri godine kasnije, 1830. Petar Prvi se upokoji u gospodu i na Lučindan za "namjesnika mitropolita crnogorskog“ proglašen je Radivoje Tomov i ogrnut mantijom preminulog strica. Odmah bi zakaluđeren, a kroz nekoliko mjeseci i rukopoložen u čin arhimandrita. Uprkos svojoj već pokazanoj  bistrini i hrabrosti, za mladića je to bilo teško breme. Međutim, on se vrlo brzo snašao i učinio energične korake ka preuzimanju potpune vlasti. Ukinu dvojnost uprave, koje je kroz gubernadurstvo postojalo u Crnoj Gori još iz vremena Mletaka, da bi ga poslije podržavala i Austrija.

Čim je riješio taj problem suočio se sa drugim, mnogo većim. Crna Gora je u to vrijeme bila tek savez plemena u zajedničkoj odbrani od Turaka, bez ikakvih atributa državne vlasti, koja bi obezbijedila čvršće jedinstvo i uspostavljanje upravne organizacije. To je nailazilo na žestok otpor kod mnogih glavara, naučenih da sami odlučuju o svemu.

Njegoš uskoro uspostavi sudove, formira se gvardija, kao oružana formacija, otvaraju se škole, prave putevi, mlinovi, bunari, grade barutane itd, no za sve to je bio potreban novac, koji se mogao namaći samo prikupljanjem poreza. To izazva ogorčenje, pa čak i oružanu pobunu i mnogi glavari mu poručiše da ni Turcima danak nisu plaćali, pa neće ni vladiki Radu. Suočen s tim i s međuplemenskim sukobima, Njegoš nije prezao ni od najdrastičnijih mjera da bi plemena natjerao na pokornost, jer popuštat nije mogao želi li stvarati državu.

U međuvremenu, 1833. odlazi u Rusiju, gdje će biti hirotonisan za mitropolita. Taj čin je vrlo svečano upriličen  na dan 6. avgusta, u hramu Kazanski sabor, uz prisustvo Imperatora Nikole I, carske porodice i svih članova sinoda. Tom prilikom Njegošu su uručena i znatna novčana sredstva za uspostavu „praviteljstva“ u Crnoj  Gori. Ostala je zabilježena jedna anegdota iz tog vremena. Naime kad su caru predstavili Njegoša, imperator zadivljen njegovim stasom reče: "Pa Vi ste veći od mene", na šta mu vispreni Njegoš brzo odvrati: "Samo je Bog veći od ruskog cara", što veličanstvu bi neobično milo.

Putu do Petrograda koristi da bi upoznao važne gradove i ljude, pa se u odlasku zadržava u Trstu, Beču i Poljskoj, da bi u povratku obišao Hale, Lajpcig, Drezden i Prag, a potom se vratio kući preko Beča, Trsta i Kotora. Vladika je sa puta donio na stotine knjiga raznog tematskog sadržaja, ali i jednu malu štampariju. Bio je gladan znanja, u želji da se široko obrazuje puno čita, angažuje predavače za francuski i njemački jezik, talijanski i ruski je već poznavao, a kasnije će učiti i turski i grčki. Pred kraj života mnogi su ga smatrali najobrazovanijim vladarem svoga vremena.

Međutim, opozicija ga stalno nastoji kompromitovati raznim glasinama i klevetama, što je stiglo i do ruskog dvora. Godine 1837. ponovo kreće put Petrograda, kako bi otklonio sve sumnje u svoju privrženost pravičnoj državnoj upravi i obezbijedio daljnju finansijsku i političku podršku Rusije. U tome će i uspjeti i po povratku konačno učvrstiti svoju vladarsku poziciju.

Sve vrijeme traju neprestani sukobi sa okolnim Turcima. U avgustu 1836. Smail-aga Čengić sa 15000 vojske napade Grahovo. Tom prilikom izginuće 9 Petrovića i Njegošev najmlađi brat Jovan, momče od 15 godina. Dugo je Vladika bolovao od ove rane i čim mu se ukaza prilika on, preko drobnjačkih glavara Novice Cerovića i Šuja Karadžića, organizova osvetu. Drugi dan po Maloj Gospojini, 23. septembra na mjestu Mljetičak, Drobnjaci uskoci i nešto Moračana posjekoše Smail-agu Čengića i 40 haračlija iz njegove pratnje. Njegovu glavu, konja i oružje odnesoše na Cetinje Njegošu. "... nema toga na svijetu zlata, da mi plati mojih devet brata, do tvojega presječenog vrata" (narodni pjevač).

O tim i drugim sukobima sa Turcima Vladika će poslije napisati: "Da nijesmo zlo sa zlom predusretali, davno bi ova šaka Slavjana svoje ime izgubila – istina je da je mučno voditi rat 100 000 Crnogoraca sa 2 miliona Bošnjaka i Arbanasa, kojima Carigrad svaku pomoć protiv nas daje." 

 Uprkos tome on uporno sa okolnim vezirima radi na uspostavi mira, tim povodom se septembra 1842. u Dubrovniku čak sastaje sa Ali-pašom Rizvanbegovićem. Njegoš će takođe kasnije pomagati njihovu borbu za autonomiju, posebno Gradaščevića i Bušatliju, zanoseći se mišlju o oslobađanju Balkana od turske vlasti. Međutim, sa skadarskim pašom Skopljakom odnosi su bili trajno loši. On mu 1843. zauze utvrđena ostrva Vranjinu i Lesendro, koja su bili ključ Skadarskog jezera. Njegoš ih ne uspijede vratiti ni oružjem ni diplomatski. Koliko je žalio za njima u narodu osta izreka: "Izgore (oboli) ka Vladika za Lesendrom."

Od 1843. do 1647. traje period Njegoševog najintenzivnijeg književnog rada. To su zrele stvaralačke godine kada nastaju njegova kapitalna djela "Ogledalo srpsko" i "Luča mikrokozma"  '45-te, "Gorski vijenac" '46-te, "Lažni car Šćepan Mali" '47-te. Još od ranije Vladika se predstavio javnosti kao  poeta, ali sa pojavom ovih djela odmah je prepoznata njegova književna veličina. Već tad su u Beču Gorski vijenac ocijenili kao "manuskript genijalnog tvorca". Mi se ovdje nećemo baviti književnom i estetskom ocjenom Njegoševog stvaralaštva, o tome su se najpozitivnije izrazili najveći domaći i strani autoriteti kroz mnoštvo knjiga, eseja i drugih radova. Za ovu priliku navešćemo samo Skerlićeve riječi: "... Imao je više unutrašnjeg života i duhovne dubine no i jedan srpski pesnik, to je najmisaoniji čovek, najbolja filozofska glava, najjači i najdublji duh među svim srpskim pesnicima."

Tokom 1848. vladika Rade, umoran od jalovih pokušaja da se stvori balkanski savez za oslobođenje od Osmanlija, povlači se u osamu. Već uskoro obolijeva i žali se da ga je "kašalj spopao". Naredne tri godine, sa kratkim periodima poboljšanja, trajaće njegova teška borba sa tuberkulozom. U više navrata obilazi gradove Italije i Austrije u potrazi za lijekom ili bar povoljnijom klimom. Sa manjim ili većim zadržavanjem proputovaće Veneciju, Milano, Đenovu, Rim, Napulj, Firencu, Livorno, Pizu i Torino, zatim  Beč, Trst i gradove po Boki. Jedno vrijeme na Cetinju ga narodnom medicinom liječi brat Pero i za čudo, na opštu radost,  k'o da malo jaknu, ama sve to bi zakratko i Vladika pade na samrtnu postelju krajem oktobra.

Njegov kratki, stvaralački i vladarski život bio je tek bljesak sjajne komete, koja je preletjela preko srpskog neba u vijekovnom bitisanju našeg naroda. Ali taj bljesak je ostavio trajan svjetlosni trag na našem nacionalnom horizontu.

"Vječna zublja vječne pomrčine, nit dogori, niti svjetlost gubi." 

To svijetlo je moralni putokaz i dok postoje Srbi, njegove zrake će u njima buditi plemenite treptaje patriotskog ushićenja. U svijesti našeg naroda riječ Njegoš je jedna uzvišena svijetla riječ, kao što su riječi sloboda, srpstvo, pravda, čast, dostojanstvo. Ovaj vladar, vladika i najveći pjesnik srpskog jezika, jeste, biće i ostaće vječiti simbol naše slobodarske tradicije, državotvorne ideje i misli. Ali, on je i univerzalni simbol istorijske nužnosti, borbe protiv tiranije i nepravde, zato njegovo djelo pripada i cijelom kulturnom čovječanstvu.

Taj književni gorostas i vatreni rodoljub je bio Srbin bez ostatka „zadojen srpskim mlijekom“ kao i sav tadašnji narod Crne Gore iz kog je iznikao, što on na svakom koraku s ponosom ističe. Kao takav, on se danas ispriječio konstituisanju crnogorske etničke posebnosti, potpuno odvojene od srpskog nacionalnog korpusa. Zato smo svjedoci stalnih napada na Njegoša koji po svojoj najprizemnijoj manipulaciji, ostrašćenosti, pa i otvorenoj mržnji poprimaju nevjerovatne dimenzije. Nije teško uočiti da oni što nišane Njegoša, ustvari gađaju srpski narod i njegovu Crkvu, kao nerješiv problem u njihovom projektu.

Oni bolje upućeni u istoriju naših prostora, znaju da je to ustvari stari plan. Još krajem XIX vjeka sa zapada se proturaju priče o crnogorcima kao nesrbima, čak nekim crvenim Hrvatima. Kasnije, između dva rata, antisrpsko djelovanje u Crnoj Gori bilo je na istom fonu i u savezu sa hrvatskim separatistima. Konačno, to kukavičje jaje je zapretano u srpsko gnijezdo 1945-te i vremenom će se iz njega izleći nove nacije, pa i nove pravoslavne crkve, uperene protiv svoje srpske braće, jer komunisti su bili ober majstori za rješavanje "srpskog pitanja".

Još uvjek se tiho govori o tome da su u drugom svjetskom ratu, često na najsvirepiji način, komunisti ubili 480 sveštenika SPC (više nego ustaše), a u maloj Crnoj Gori taj pogrom je bio još užasniji - od oko 200 predratnih pravoslavnih sveštenika, preživjelo je samo njih 12. Ovo su dokumentovani  zločini i kamo sreće da nisu istiniti. U tu priču spada i  rušenju Njegoševe kapele - ono potpuno 1971.

Genetski i ideološki potomci tih obezboženih neljudi ponovo su visoko digli barjak antisrpstva, ali uprkos očiglednoj „nesebičnoj“ pomoći sa strane, cilj im postaje sve dalji jer veličanstveni Njegoš i Srpska pravoslavna crkva su isuviše veliki i duboko ukorijenjeni među Srbima  Crne Gore da bi ih ozbiljno ugrozila ta drska besramna bratija. No, ne smiju se zatvarati oči pred tim ozbiljnim problemom, jer duboka je rana stvorena na našem narodnom tkivu u Crnoj Gori i treba je strpljivo liječiti, sa dosta odgovornosti, oslanjajući se upravo na Njegoševu ličnost i misao kao uporišnu tačku.

Autor: Dragan Mijović