Kronštat, stara ruska pomorska tvrđava pored Sankt Peterburga, kupao se u prijepodnevnom suncu tog 28. jula 1823. prije punih 200 godina. Masa ljudi sa keja je uzbuđeno posmatrala vojni brod "Predprijatije" (poduhvat, smjelost) koji se spremao da Finskim zalivom isplovi ka Baltiku.

Sa divljenjem su pratili kako desetine visoko uvježbanih mornara vrvi uz ljestvice do vrhova jarbola i kite se po krstovima katarki, driješeći i praćajući jedra. Sa komandnog mosta su se čule reske zapovijesti oficira: "Hitro gore, na podizač prečke, spuštaj jedra, pritegni, jače, jače, razapni vršnjače i šljemenjače, jedra u vjetar, vraćaj kormilo pod­ vjetar ..."

Po taktu su zatezana jedrena užad "oglava i uzdi", dok su koloturi škriputali. Već poslije dva minuta, kao snijeg bijela jedra nape slab sjeveroistočnjak i brod, koji je bio sidren kljunom u vjetar, počinje polako da se rotira i pokreće. Sa obale stižu pozdravi mašućih marama i šešira grupi civila koja sa palube otpozdravlja. Oni čine prvu rusku naučnoistraživačku ekspediciju za put oko svijeta, sastavljenu od naučnika raznih profila.

Na mostu, uz kapetana Koceba, stoji i salutira stasit i ko rosa mlad šturman poručnik cirkum-navigator Stepan Mihailovič Vukotič, koji je prije 23 godine rođen u Grblju u Boki u bratstvu Vukotića, kad je kršten i upisan u crkvene knjige kao Stefan, sin Mihaila.

Taj mladi Srbin je 1808. prispio na Krim zajedno sa stricem Jovanom, iskusnim pomorcem ruske flote, poslije njenog napuštanja Boke. On se već sa 16 godina ističe kao najdarovitiji kadet svoje generacije u Pomorskoj školi u Nikolajevu, u kojoj je desetak godina ranije direktor bio čuveni ruski admiral, Srbin, grof Marko Vojnović. Stefan sa 20 godina ima čin garde marina, a potom je, postigavši visoke ocjene, tri-četiri godine prije svojih "klasića" vanredno unaprijeđen u čin navigacionog oficira. Tad, kao najbolji u klasi, dobija čast navigatora upravo na brodu "Predprijatije" da bi postao prvi Srbin i južni Sloven koji će oploviti oko svijeta.

O značaju ove istraživačke ekspedicije govori i to da je za nju u brodogradilištu Okhta izgrađen i u maje te 1823. porinut nov pouzdan jedrenjak iz klase "slop", dug 39,6 i širok 11,5 metara, sa tri jarbola, 24 topa i sa 134 posebno probrana mornara.

Nije to za Stefana bila mala čast, a bogami ni odgovornost. Sem toga nije smio okrnjiti veliku slavu bokeljskih pomoraca u ruskoj mornarici, a posebno ugled čuvenih admirala i kapetana iz vlastite loze sa dugom pomorskom tradicijom.

Jedrenjak je plovio Baltičkim morem, sidreći se u Kopenhagenu i Portsmutu, prije nego što je prebrodio Atlantik po dijagonali. Poslije Rio de Žaneira oplovio je rt Horn i pristao u Koncepsion. Odatle je preplovio Pacifik, stigavši u Petropavlovsk na Kamčatki, te na obale Južne Aljaske, San Franciska i Kalifornije. Ponovo je navigao Pacifikom, svraćajući na Havaje, Mikroneziju i Filipine, pa uplovio u Indijski okean. Dalje je nastavio prema Južnoj Africi i oko rta Dobre nade došao do ostrva Svete Jelene. Danima je Vukotić je u svojoj kabini bio nagnut nad gomilom pomorskih karata uz sekstant, hronometar i kompas i u razne tabele unosio precizne računice i podatke. Brod opet pređe Atlantik pa prista na dokove Portsmuta i Kopenhagena. I konačno nakon tri godine ove epske plovidbe "Predprijatije" 10. jula 1826. uplovljava u matičnu luku Kronštat, kojom će nešto kasnije komandovati Stefanov rođak kontraadmiral Petar Vukotić.

Doček je bio neviđeno svečan. Bojni brodovi su bili svečano okićeni "zastavnim nakitom", a uz salve brodskih topova trubile su sirene za maglu. Na usidrenom brodovlju, postrojeni mornari su dizali kape uz gromko "ura, ura, ura", dok je sa obale pozdravljala masa oduševljenog naroda, uz špalir kadeta i vojnu muziku.

Za ovaj veliki poduhvat poručniku Vukotiću je dodijeljen čin lajtnanta i Orden sv. Ane na ogrlici, te posebna novčana nagrada. Visoko je ocijenjena njegova navigacija često bez preciznih pomorskih karata, a negdje ih nije ni bilo, već ih je on u hodu sačinio.

Uskoro postaje kapetan školskog broda "Golupka", na kojem obučava mlade kadete. Nedugo potom Vukotić je zapovjednik velikog linijskog vojnog broda "Kulm" i prekoredno dobija čin kapetana. Međutim, bolest ga prisiljava da na kopnu nastavi službu predavača u Petrogradskoj oficirskoj školi. Nažalost, ovaj perspektivni oficir zauvijek je spustio svoje jedro sa svega 33 godine života.

Primorski Srbi

U primorju, od rijeke Bojane na jugu do rijeke Cetine na sjeveru, Srbi žive više od 1.300 godina, a njihove srednjovjekovne države tim prostorom su gospodarile skoro 700 godina. Još početkom 10. vijeka Zahumljani su imali jaku mornaricu, a njihov arhont Mihajlo Vušević, zarobio je sina mletačkog dužda i osvojio vizantijski grad Sipont u južnoj Italiji. U primorju je Sveti Sava osnovao i prve eparhije Srpske pravoslavne crkve, onu na Miholjskoj prevlaci davne 1219, a upravo iz grbaljskog Bigova Rastko Nemanjić se brodom zaputio u Svetu zemlju. Boka Kotorska je u vrijeme Nemanjića bila važan centar pomorstva i trgovine, a Kotor "vjerni serbski, stoni, ljubljeni i slavni grad" Stefana Nemanje. U to vrijeme je 12 Bokelja čuvalo srpsku zastavu pri ratnim pohodima i na moru i na kopnu. Poslije propasti srpske srednjovjekovne države, stotine bokeljskih kapetana steklo je veliku slavu ploveći pod zastavama Venecije, Austrije, Rusije, Engleske i niza drugih zemalja.

Po padu Mletačke republike 1805. Boka je imala mnoštvo manjih lađa za jadransku plovidbu i 400 velikih "patentiranih" brodova koji su po svjetskim morima ponosno nosili imena: "Miloš Obilić", "Car Lazar", "Majka Slavija", "Ban Jelačić", "Cetinje", "Jedinstvo", "Zora", "Sloboda" itd. Napoleonov maršal Marmon, upravitelj Dalmacije, tada piše: "Stanovnici Kotora, koji su dvije trećine pravoslavci, gotovo bez izuzetka se bave pomorstvom." Do sredine 19. vijeka dvjema trećinama brodovlja austrijske trgovačke flote zapovijedaju bokeljski kapetani.

Bokelji su kao Srbi dviju konfesija posebno rado služili u ruskoj mornarici, što se može tumačiti jedino kao izraz velikog opšteslovenskog patriotizma. Oni se masovno odazivaju na poziv Petra Velikog, koji je od Rusije stvarao pomorsku silu. Car mladiće iz plemićkih kuća šalje u razne pomorske zemlje da izuče za buduće kapetane. Tako i u Perast, 1698. s blagoslovom Mletačke republike, dolazi 17 pitomaca koje će nautici, hidrografiji i brodogradnji učiti čuveni kapetan Marko Martinović (1663-1716) uz školska putovanja po Jadranskom i Sredozemnom moru.

Bokelji su Ruskoj ratnoj mornarici tokom tri vijeka, uz stotine mornara i oficira, dali i petoricu slavnih admirala: Matiju Zmajevića, admirale grofove Vojnoviće Marka i Jovana, te Vukotiće, kontraadmirala Nikolu i viceadmirala Petra. Za pobrojati sve njihove zasluge, ratne pobjede i silna odlikovanja, kojima ih je obasipao ruski dvor, trebala bi čitava knjiga. Zato pominjemo samo djelić toga.

Peraštanin Matija Zmajević (1680-1735) u rusku službu je stupio 1712. i vrlo brzo se istakao u ratu sa Švedskom. Ubrzano napreduje i 1719. postaje kontraadmiral, a poslije tri pobjede nad Šveđanima i admiral baltičke flote 1727. Međutim, ubrzo je zbog ozbiljnih optužbi smijenjen i zatvoren, ali ga spasava uticajni Hercegovac, savjetnik Petra Velikog, grof Sava Vladislavić, koji ga je i do tada pomagao u karijeri.

Grof Marko Vojnović (1732-1807), potomak stare plemićke porodice iz Herceg Novog, bio je znameniti ruski admiral koji je formirao prve ruske luke na Kaspijskom moru. Organizuje i komanduje prvom Crnomorskom flotom te lukom u Sevastopolju od 1786. Slavodobitnik je velikih pobjeda nad Turskom flotom, poput one kod Zmijskih ostrva 1788, kojom Rusija ostvari trajnu prevlast na Crnom moru. Godine 1801. dobija najviši čin admirala flote. Pod njegovom komandom su pekli zanat kasniji veliki ruski admirali Ušakov i Senjavin. Njegov ugledni rođak, grof Jovan Vojnović istakao se u mnogim bitkama sa Turcima, posebno kod Patrasa i Bejruta, okončao je službu kao kontraadmiral na Kaspijskom moru.

Kontraadmiral Nikola Vukotić bio je vrlo cijenjen pomorac, sa znatnim zaslugama u ratu s Turcima. Tokom karijere borio se u Crnom moru, delti Dunava, Bosforu itd, pa 1850. dobija čin kontraadmirala. Njegov rođak Petar Vukotić (1793-1863), u ruskoj službi od 1810, ispoljavao je veliku hrabrost i ratno umijeće u važnim bitkama. Karijeru je okončao kao komandant ratne luke Kronštat, a u međuvremenu je obučavao mlade šturm kadete.

Osim pomenutih admirala,  u ruskoj istoriji su zlatnim slovima ispisana imena preko 20 darovitih i hrabrih generala Srba, a bilo je i pomorskih kapetana koji su postali poznati ruski generali kopnene vojske, poput čuvenih Petra Ivelića, Aleksandra Vojnovića i Platona Vukotića. Ove tri čuvene srpske porodice dale su Rusiji preko 15  najviših oficira.

Grijeh je ne pomenuti i istaknute bokeljske komandante brodova i eskadri, poput Nikole Vojnovića, koji sa admiralom Ušakovom osvoji Ankonu, zatim Jovana Palikuću, Jovana Bijelića, Jovana Kneževića, Ivana Mihajlovića i Ivana Ivanovića, Petra Đaju Bjeladinovića, pa morske hajduke, korsare: Joka i Iliju Crnogorčevića, Špira i Marka Pješivca, Sima Želalića, Marka Radimira, Mihaila Vučetića, Đorđa Stojkovića, Božidara Cicovića i mnoge druge. Joko Kostić (kapetan Džems) je dostigao visoko komandno mjesto u engleskoj ratnoj mornarici.

Čak 65 bratstava su dala ugledne pomorce, kao: Komnenići, Cočići, Ivanovići, Nakićenovići, Đuraševići, Želalići, Malovići, Ilići, Đuranovići, Markovići, Popovići, Mrše, Perovići, Kažanegre i drugi.

Ni grčki ustanci protiv Turaka nisu mogli proći bez učešća srpskih pomoraca, koji se odazvaše pozivu "Heterije", nošeni hrišćanskom solidarnošću. Tu se istakoše odvažni kapetani: Špiro Aleksić, Marko Radulović, Niko Janković, Gligo Madžor, Joko Milinović, Niko Lipovac, Josip Vicković, braća Špiro i Drago Popović, a Vaso Brajović iz Mojdeža je činio čuda od junaštva.

Srbi dvaju vjera

"Kad Mleci podjarmiše Boku, odmah krenuše sa pokatoličavanjem, najpre plemstva kojem počeše i talijančit prezimena", piše Simo Matavulj. Uprkos tome, oni zadržaše snažan osjećaj i svijest o svom srpskom porijeklu, posebno Boka i Dubrovnik. Poslije će i Austro-Ugarska nastojati  da svom životu u carevini da katolički karakter i dominaciju. Dio tog plana je i agresivna akcija političkog Zagreba da svi južnoslovenski katolici moraju postati Hrvati. Stanovnici Boke i Dubrovnika, zajedno katolici i pravoslavni, 1848. pišu odgovor Hrvatskom saboru da Boka i Dalmacija pripadaju "Slaveno-serbskoj narodnosti". Nedugo potom kotorski biskup Kalođera 1859. formira Bokeljsku mornaricu, kao katoličku organizaciju sa neskrivenom namjerom da ona preuzme tradiciju Kotorske mornarice, koja je postojala kao organizacija na srpskim temeljima još od 9. vijeka. Kao odgovor na tu igru Beča i Zagreba, Bokelji formiraju Srpsku narodnu gardu 1862, što je bio prst u oko vlastima.

O srpstvu Dalmacije, a posebno dubrovačkog plemstva i pomoraca donijećemo posebnu "štoriju".

Za kratko ćemo se vratiti i na početak ove priče. Naime, zahvaljujući hrvatskim autorima pomorskih enciklopedija i druge literature iz te oblasti, decenijama unazad se pisalo kako je kapetan Ivo Vizin prvi južni Sloven koji je oplovio oko svijeta (1852-1859), a da o podvigu Stefana Vukotića nije bilo ni slova sve do unazad nekoliko godina.

Znamo se dobro da bismo vjerovali u slučajnost.

To uopšte i ne čudi uzme li se u obzir viševjekovni trend krivotvorenja i potiranja srpske tradicije u primorju, uz perfidnu kroatizaciju tih ljudi i prostora. Elem, Vizinov poduhvat je izveden 33 godine poslije Vukotićevog i odvijao se u sklopu njegovih redovnih trgovačkih poslova tokom sedam i po godina, a da se nije ni vratio u početnu luku. Usput budi rečeno, i ono "južni Sloven" je nategnuto, jer on je potomak italijanske porodice koja se stotinjak godina prije njegovog rođenja 1806. iz regije Friuli doselila u Prčanj.

Srpska trgovačka flota

Ruski  profesor V. J. Grigorič tvrdi da su za nagli razvoj južne Rusije i gradova Odese, Hersona i Marijupolja najzaslužniji srpski trgovci, brodovlasnici i bankari. Tu prije svega pominje moćne trgovačke porodice iz Trsta Rizniće i Gopčeviće, koji su tu prenijeli dio svojih poslova. Jovan Riznić, najbogatiji i najuticajniji od njih, bio je predsjednik Odese, direktor glavne kijevske banke, carev savjetnik i mecena umjetnosti. Ništa manje značajan bio je i Spiridon Gopčević, za njima slijede: Marko Gojković, Špiro Vojnović, braća Mitrovići, braća Senići, braća Jankovići, Pavkovići, Lazarevići, Milovići, Vukasovići, Supičići i drugi. Izvoz žita u zapadnu Evropu bio je najunosniji posao.

Ako je Odesa bila glavno trgovinsko središte na Crnom moru, to je svakako bio Trst na Mediteranu tokom 19. vijeka. Postojale su jake poslovne veze ova dva grada, a glavni motor njihovog privrednog uspona bili su srpski brodovlasnici i trgovci. Trst, kao slobodna i najveća luka Austrije, privlačio je srpske trgovce, među prvima Sarajlije: braću Rizniće, braću Nikoliće, Jovana Ćirkovića, Jova Miletića i Teodora Mekšu,  iz Trebinja je došao čuveni Jovan Kurtović, zatim Cvjetko Jovanović, Drago Todorović, Petar Palikuća, Mostarac Risto Škuljević i drugi, a iz Boke se naseliše Popovići, Gopčevići, Vučetići, Milinovići, Tripkovići i mnogi drugi. Učvršćujući svoje veze međusobnim ženidbama i kumstvima, postaše najjača trgovačka grupacija, o čijoj moći govore njihove raskošne palate u Trstu, dok je njihovo brodovlje plovilo do obala Amerike, Afrike, Indije itd.

Jedan od najvećih bio je Trebinjac Jovo Kurtović. Poslove grana između Smirne, Skadra, Amsterdama, Beča i Praga gdje su mu braća držala filijale. Ima flotu od 40 brodova i 1782. otvara prvu redovnu liniju Evropa - Amerika između Trsta i Filadelfije. Upravo njegov brod je prvi prošao kroz Suecki kanal. Sarajlija Stefan Riznić je sa svojih 50 lađa bio veliko poslovno ime u Austriji, a njegov već pomenuti sin Jovan postaće veliki magnat u Odesi. Jedan od najokretnijih i najumnijih bio je Spiridon Gopčević, sa svoja 33 velika jedrenjaka najveće tonaže u Trstu. Argentini prodaje ratni brod "Car Lazar", koji će biti nukleus njihove ratne flote. Jovan Vučetić Bjelica bio je jedan od osnivača bečke brodarske kompanije "Lojd". Tu je i čuveni Tomo Milinović, trgovac i pomorac, stručnjak za artiljeriju, koji će u tajnim poslovima biti desna ruka Karađorđu tokom ustanka. Prvi Srbi kapetani bili su Sarajlije, braća Nikolići, od kojih će Nikola postati ugledni ljekar, kao i njegovi potomci. Svi su oni kao veliki rodoljubi nesebično pomagali srpske oslobodilačke pokrete, ali i naučne i kulturne djelatnosti. I te velike ljude ćemo oteti od zaborava posebnom pričom.

Ali kad svjetskim morima zaploviše vapori (parobrodi), nastupiše teški dani za bokeljske jedrenjake, koji počeše gubiti trku sa modernim vremenom, pa dani stare slave neumitno prođoše. Posljednji bokeljski jedrenjak duge plovidbe "Nemirna", vlasništvo porodice Milošević, potonu prije 121 godinu u vodama Biskajskog zaliva. Tako se spusti zavjesa na jednu sjajnu zlatnu epohu, u kojoj Srbi pomorci ostaviše veliki svijetli trag.

Doček brodova

Koliko su bile jake stare srpske tradicije kod bokeljskih lađara govori i običaj da je brod povratak u voljenu Boku proslavljao tako što bi kod Oštrog rta dizao zastave uz topovske plotune. Otpozdravljala su mu zvona manastira Savine, čiji bi iguman čamcem u pratnji dva kaluđera dolazio na brodu. Kapetan i posada, svi gologlavi, preobučeni u domaće ruho, dočekivali su starca i "cjelivali mu krst i desnicu, makar svi pripadali zapadnoj crkvi". Iguman je svetio vodicu i škropio cio brod unakrst, a potom kapetana i mornare koji bi ga na kraju obdarili i s poštovanjem ispratili ka manastiru. Treba još reći da su Bokelji katolici sve do danas zadržali obilježavanje svoje krsne slave.

Sam sebi ruku odsjekao

Smjelost i sposobnost bokeljskih pomoraca, ljudi pustolovnog duha, nadaleko je bila poznata i izazivala divljenje, poput podviga kapetana Petra Želalića, Srbina iz Bijele. On 1760. organizuje grupu mornara za bijeg iz turskog zarobljeništva i tom prilikom otimaju "Veliku sultaniju", najveći brod turske flote sa 68 topova, kojim doplove na Maltu gdje Petar dobija titulu viteza, a potom i englesku penziju. Neustrašivi srpski kapetani su plovili najopasnijim vodama, odnoseći pobjede nad nadmoćnijim gusarskim lađama i posadama. Pominju se odlikovani kapetani Antonije Đurović i grof Jovan Mirković, a posebno podvig kapetana Andrije Berberovića kada je kod grčkih obala sa malobrojnom posadom uspješno odbio napad tri turska gusarska broda. Topovsko đule mu u borbi smrska podlakticu i da ne bi iskrvario sam je sebi sabljom odsjekao ruku i uputio svog mornara kako da ga previje. Kao kapetan još dugo je plovio na jedrenjaku "Božidar".

Autor: Dragan Mijović