„Uvijek svoja, savršeno obučena. Uprkos svojim godinama, Tamara je još moderna, i ako kojim slučajem ne znate koliko ima godina, po njenoj pojavi, stavu, hodu, odabiru garderobe, to nikada ne biste mogli da pogodite.“

Dvadeset petog decembra minule godine, modnim univerzumom je odjeknula vijest da je preminula neprikosnovena ljepotica jugoslovenskih modnih pista. Tamara Bakić bila je uzor generacijama djevojaka koje su život posvetile manekenstvu, a o tome kako je te 2017. godine osvojila i Brodvej brujali su naslovi modnih časopisa. Na reviji Bate Spasojevića, čije kolekcije su hvalili i ovdašnji i kreatori širom svijeta, otela je aplauze ne samo etabliranim dizajnerima, već i besprijekorno dotjeranim koleginicama sa piste. Za one koji joj nisu uspjeli pogoditi godine, imala ih je (bez šale) 82.

U svijet mode je zakoračila šest decenija ranije. Bio je to obično-neobični susret sa univerzumom u kome caruje glamur, jer Tamara, tada obična 24-godišnjakinja, nikada nije pomišljala na to da pošto-poto zadivi kreatore. Štaviše, njen prvi catwalk dogodio se sasvim slučajno, a ipak u pravo vrijeme i na pravom mjestu.

Djevojka različitija od svih

Što se Tamare tiče, do tog trenutka nije ni mogla da zamisli da će ikada ući u svijet mode. U Beogradu se zadesila još kao djevojčica, a već je do tada ponijela i nimalo glamurozne uspomene.

Iz rodnog Sombora, gdje je 1934. godine rođena, ostala su joj sjećanja na veliku, složnu porodicu. Na baku koja ih je držala na okupu, a zatim na godine koje su pomutile zajedničku sreću. Sjećala se mađrskog logora u Bačkoj Palanci, odakle se porodica zaputila u prestonicu i tamo dočekala oslobođenje.

Ove su godine prošle u skrivanju po podrumima i slavlju koje je 1944. zavladalo razrušenim beogradskim ulicama. Tamarino ime se zatim pročulo u svijetu sporta, kada je u plivanju postala šampionka Srbije. Pored sportskih akcija je pritom stizala i na radne – od branja kukuruza do raščišćavanja ruševina – sve dok je u Beograd ponovo nije doveo upis na Pravni fakultet.

Tamarin životni put se u to vrijeme već činio zacrtanim. Profesija će joj, poput očeve, biti pravo, ali je konce tada pomrsila majčina poznanica Dara Spasojević. Poznata krojačica bila je angažovana na pripremama za nadolazeći Sajam mode, uputivši Tamari poziv da se probno prošeta po pisti.

Od svih djevojaka koje su se te 1958. godine utrkivale da otmu pažnju kreatorima, Tamara je bila najrazličitija. Među manekenke skockane od glave do pete došla je u običnom džemperiću i suknji do koljena – onako kako bi se svaki dan prošetala ulicama grada.

Dara Spasojević, pak, nije bila suviše zadivljena damama namontiranim kao za naslovnice. Redovno je pratila parisku modnu scenu i znala je da se tako ne dotjeruju ni djevojke na evropskim pistama. A Tamara je, u svom skromnom autfitu, bila izuzetak. U njoj je vidjela „ono nešto“, što ju je sa probne šetnje odvelo na pravu modnu reviju.

Otmenim korakom ka svijetu glamura

Za djevojku u suknji i džemperiću, beogradski Sajam mode te godine nije bio samo premijerni catwalk. Bio je i prvi u cijeloj SFRJ, sa legendarnim Kristijanom Diorom kao predvodnikom svjetskih dizajnera. Beograd je tog dana bio prestonica svjetske mode, a Tamara je zapala za oko i kreatorima van Jugoslavije.

Nesuđena pravnica postala je jedno od najtraženijih imena jugoslovenske mode. Sajam u Beogradu postao joj je odskočna daska za defilee širom Jugoslavije, Budimpešte, Moskve, Varšave, Pariza, Sankt Peterburga, Teherana i Njujorka. Međutim, Tamara je već tada bila mnogo više od lijepog lica manekenskog svijeta.

Uporedo sa usponom njene karijere, i jugoslovenska moda je zalazila u zlatne godine. Iz autfita za svaki dan, Tamara je uskočila u kreacije velikih imena modnog dizajna. Dok je ovdašnje revije pratio Iv Sen Loran, mlada Somborka sprijateljila se sa ikonama poput Paka Rabana, Brižit Bardo, Serža Ginzbura, Entoni Hopkinsa, ispijajući u međuvremenu šampanjac sa Kristijanom Diorom. Ipak, u samoj Jugoslaviji tada još nije bilo „prave“ modne industrije. Za djevojke poput Tamare, koje su manekenstvu željele da posvete puno radno vrijeme, to nije bila ni prava profesija. Nakon radnog staža na pisti nije, kao u ostalim profesijama, slijedila penzija ili zdravstveno osiguranje. Otuda se ni manekenstvo često nije smatralo ozbiljnom karijerom.

Tako je bilo sve do 1967. godine. Tamara Bakić je uveliko osvajala modni svijet, ali želja joj je bila da se i ostale djevojke i momci odvaže na ovakav profesionalni izbor. Iste godine osnovala je Udruženje manekena, donijevši im tako ne samo veći ugled, već i sigurnost koju su garantovali bolji honorari. Za neke druge šanse – one koje su se otvarale njoj samoj – Tamara je bila slobodna da ih ponekad i odbije.

Karijera iz snova i pokoje odvažno „ne“

Dok su joj mnogi mogli pozavidjeti na životu koji bi svaka djevojka poželjela, Tamara Bakić je ostajala sa obje noge na zemlji. Uz to, pošlo joj je za rukom i da razbije pokoji stereotip. Druženje sa poznatim imenima, putovanja po svijetu i šetnje po modnim pistama svakako su išli u rok (manekenske) službe, ali miljenica jugoslovenske mode umjela je katkad da kaže i odlučno „ne“.

Upravo je tako odgovorila modnoj kući Dior, kada je krajem ’60-ih godina odbila ponudu da ostane u Parizu. Nakon toga joj se osmjehnula šansa da postane organizator u jednoj njujorškoj modnoj agenciji, ali je i ovu priliku preskočila.

Život joj je, pak, i bez toga bio uzbudljiv. Kao prva dama jugoslovenske mode, Tamara Bakić je profesionalnu karijeru gradila punih pet decenija. Bila je za to vrijeme muza ovdašnjih dizajnera, a pred najljepšom Somborkom ostala je nemoćna i najveća ženska prijetnja.

Ikona pred kojom su i godine zazirale

Tokom čitave karijere, pred Tamarom su se razbijali stereotipi i rušile predrasude. Odvažna i predana svom (neplaniranom) životnom pozivu, prkosila je godinama koje bi ionako malo ko pogodio. Blistala je i na pragu devete decenije, a njena pojava, stav i hod bile su lekcije i djevojkama koje su tek zakoračile u svijet mode.

Nije u tome bilo ni velikih tajni: o njima je ponešto naučila i od ličnog ljekara kralja Petra. Za čovjeka koji je tokom Velikog rata i sam prošao albansku golgotu – i uz to preležao tifus i doživio devedesetu – nisu važila pravila o tome šta se „(ne) smije“ naći na trpezi. Osim što ni sama nije slijepo robovala stereotipima, Tamara je saveznika pronašla i u svom sportskom duhu.

Uz nju je, pak, na noge stala i jugoslovenska modna industrija. Udruženje manekena ostalo je aktivno do danas, čime Tamari pripada zasluga i za to što je izborila poštovanje i ugled budućih ikona mode. A da nije sve u glamuru i (prolaznoj) ljepoti, svjedočila je svojom prefinjenošću i šarmom. Njih je nosila sve do posljednjeg dana: preminula je u Beogradu u 87. godini, ostavljajući za sobom svjedočanstvo o istinskoj ljepoti.

Piše: Marta Levai