Skoro sam i zaboravo da je AA, zapravo, autorizovao dvije teorije relativiteta, prvo specijalnu, a potom i opštu. Specijalna je isuviše komplikovana za ove zimske dane, ali nam opštom ukratko želi reći da je jedina konstanta u univerzumu brzina svjetlosti, a da su sve druge veličine, suštinski u oku posmatrača. Suštinski, ako želite postanuti neko morate biti barem ekvivalentni brzini svjetlosti, inače svaka vaša riječ, gest ili sud podliježe oku posmatrača.

Posmatrač nije konstanta i kod njega je sve relativno. U njegovoj glavi sve je relativno, u njegovom srcu, svijesti, sve je relativno i zavisi od brzine kretanja onih koji teže brzini svjetlosti. On ne može reći:

„Gledajte – ja sam spokojan ko bilo pokojnika.“

Ako je sve relativno, onda nikome ništa nije važno. Npr. platiš sirotinji i ostaloj raji da glasa za tebe u jednoj stranci i sačekaš da se formira skupštinska većina mudro joj se prišljamčivši. Njima je svejedno, jer su dobili 50 KM, a tebi je svejedno, jer si svakako samo želio fotelju i šta sve uz fotelju ide. Da li si izdao te ljude, svoje principe, politička načela, saborce iz stranke, prađeda Solunca i dedu partizana, to nije važno, jer ako je sve relativno, onda ništa nije važno.

Ili, AV svečano dočeka avion sa milion doza kineske vakcine protiv kovida. Svakome je jasno da je u pitanju velika diplomatska pobjeda kineske diplomatije i ambasadorke, Čen Bo, koja je učinila mnogo za jačanje Katedre za kineski jezik na Palama i zato je svaki njen uspjeh relativno i naš, ali relativno je nejasno kako je uvezena tolika količina supstance za koju nadležne institucije u Srbiji još nisu utvrdile djelotvornost? U trenutku ulaska u Srbiju ta supstanca nije bila registrovana kao vakcina, pa je malo nejasno kako može biti ocarinjena, jer ova donacija će se ubrizgavati u ljude, ne u budžet.

Čak u RS/BiH je onemogućen uvoz medicinskog dijela one šator bolnice, jer država iznad države ima procedure. Sve je relativno, ali procedure su precizne. Zato mi u Bihi nećemo dobiti vakcine taj vakat, jer mi imamo tijela i strukture na svim nivoima državne strukture i dok se ne obave sve zakonom predviđene procedure i ne usklade kantonalni i božanski zakoni prirode i društva sa zakonima u RS, narod će da trpi i čeka.

Mada i to je relativno, koliko zaista narod trpi, a koliko mu se čini da trpi, a u suštini mu je danas mnogo bolje nego što će mu biti sutra. Jer koliko sutra, dobro ne baš sutra, ali ovih godina, može se desiti da se nagode svi relevantni i ostali organi i u Bihi ili u Srpskoj, šta nas briga za njih, započne masovna vakcinacija, recimo nekom španskom ili češkom vakcinom. I primimo svi po dvije doze – osim starijih od 65 godina, srčanih bolesnika, dijabetičara, mlađih od 18 godina, rekovalenscenata i onih kojima serološki test kaže da nema potrebe da primaju vakcinu – i svi postanemo bolji ljudi, ne dobri, samo bolji. Inače se zgražam te teze o podjeli ljudi na dobre i loše.

Ko je taj ko ima hrabrosti za nekoga utvrditi da je dobar čovjek, o lošim ćemo kasnije? Onaj ko za nekoga kaže da je dobar čovjek apriori sebe smatra mjerom stvari, ergo, drži da je i sam dobar čovjek i da je kao takav meritoran u ovoj raboti. Ko osim pjesnika smije glasno izgovoriti riječ LjUBAV? Onog koji je zavapio nad sužnjima: „Kako u debelo uho zabosti nežnu reč?“

Šta bismo mi sa tom novozadobijenom dobrotom? Ma koliko bila relativna dobrota topi lednike antarktika, zaustavlja šinkasen van stanice, spušta se u lednike okeana dublje od njihovog relativnog dna, jer dobrota nije u oku inertnog posmatrača, da je on vaga i razvaguje kao Dule Pacov i Anštajn. Najveća dobrota je priznati koliko si loš. Ona se mjeri istinom.

I sad zamislite da svi kod nas, evo ne moraju svi samo 4000 - 5000 funkcionera visokih da pod uticajem te vakcine, zagrijani sjenom toplote kažu oistine vlastitu laž. Ko bi to preživio? Zato i jeste bolje ne nabavljati te đavolje vakcine, ne testirati previše narod i uopšte ne opterećivati javno mnijenje releavntnim problemima. Laguckati na sitno i sporadično i proslavljati sve uspjehe naše države i nepostojeće države u neodrživoj državi, praznike koje neodrživa država ne priznaje nepostojećoj državi, i druga veselja, a sve poštujući nejasne mjere Vrhovne komande.

I biti sretan što ne živimo u Americi gdje samo što se nije zaratilo, u Rusiji gdje hapse opozicione prvake, u Španiji, jer oni nisu sposobni skontati kakav zmaj je Luka Jović, pa on mora opet da se dokazuje po Njemačkoj, ili, ne dao nam Bog u Srbiji. Tamo je predsjednik SANU rekao da Kosovo nije Srbija. Sad, možda baš nije tako rekao, možda mu je to istrgnuto iz konteksta, ipak je sve relativno, pogotovo prejaka reč. Evo, npr. ako ja sad napišem da u Srebrenici nije bilo genocida i ini me optuže za istinu, ja ću samo reći da je ta sentenca izvučena iz konteksta teksta čiji naslov egzaktno potvrđuje da uvijek moramo imati u vidu da je sve relativno osim brzine svjetlosti.

To što je kontekst smisaona cjelina dijelova teksta nije važno, ako demanti dođe na vrijeme i na pravom mjestu. Ipak, vrijedi podsjetiti ove što im je posao da vade tuđe kestenje iz vatre da majka Muju nije karala što se kocko, neg` što se vadio. Zar im nije lakše bilo da kažu da je predsjednik akademije baš to jutro primio vakcinu i da, s obzirom na njegove godine i opšte zdravstveno stanje ne zamjerimo ako kaže i nešto što misli, a ne bi trebalo da govori. Jer i nije problem u tome šta je on rekao, nego je problem u tome što je on i dalje na čelu krovne intelektualne i duhovne organizacije u Srba.

Ljudi smo i sve što je ljudsko nije nam strano i ja ne mogu da shavtim zašto se toliko larma oko nekog silovatelja. Kao da je jedini, kao da nema onaj neki političar o kome je Igor Jurić rekao da će govoriti, pa ćuti, kao da svi nismo znali ko je bio Majkl Džekson pa smo mu opet napravili spomenik. Odjednom saznajemo da ga nema u Beogradu ko nije svoju djecu slao, baš u tu školu glume. A svi su znali i kome i gdje ih šalju, samo što niko nije znao ono o čemu su svi ćutali.

Licemjeri i podlaci! Banditi se reklamiraju na tuđoj muci, novine pokrivaju naslovnu stranu, televizije popunjavaju program u pauzama objava Vrhovnog štaba i njegovog komandanta. Svi koji se javite znali ste, rumorili, ćućorili i slali svoju djecu u njegove ruke. Bolesnici! I neko nađe da nam Branislav Lečić Leka, mali leka, bude reper po ovom pitanju. Leka, ženjen trideset godina mlađom djevojkom, meritoran je da govori o pedofiliji i da je osuđuje dok se u reklami za prostatični lijek šepuri na jahti među jedva propupalim djevojčicama.

Mediji, manite se šejtanske rabote i bar jedno jutro pustite u program pjesnika, makar ga niko ispravno ne razumio kada zavapi:

Ponedeljnike i utornike
Prefarbaćemo krvlju u praznike!

Iskreno, Vaš 

Piše: Saša Knežević