Ovog ljeta, ako dođete na kafu u ugostiteljski objekat u gradskom parku u Trebinju, imate šansu da vas posluži Srđan Čučković, mladić s Daunovim sindromom, koji odavno ruši barijere i predrasude.

Srđo ove ljetnje sezone sklanja posuđe, posprema stolove, pomaže kolegama konobarima, a sve sa osmijehom na licu i bez trunke vidljivog umora.

Da je Srđan unio pozitivnu energiju slažu se i zaposleni i gosti ovog popularnog trebinjskog kafića.

– Dobro mi je, super se snalazim, kolege su mi najbolje. Nije mi teško raditi u  kafiću, pošto upoznajem neke nove ljude, a volim da komuniciram i družim se – kaže ovaj 19-ogodišnjak.

Ovo nije prvi put da se Srđan latio posla; radio je i ranije u jednom frizerskom salonu, gdje je i završio kurs.

– Ipak mi je lakše biti konobar. Važan mi je samo rad, a bude i para, ali one nisu važne. Mnogo su bitniji ljubav i želja – poručuje on.

Srđan je aktivan i u sportu i muzici. Završio je muzičku školu, svira harmoniku, a u posebnoj uspomeni mu je, kaže, ostao profesor Milisav Sukonjica.

Nekoliko puta je javno nastupao, a Trebinjci su ga ovog ljeta imali priliku vidjeti i kao specijalnog gosta na koncertu dva uspješna trebinjska harmonikaša Nenada Višnjića i Dragana Jelačića.

– U Muzičkoj školi sam najviše volio svirati kompozicija Baha i indijanski ples, a privatno volim da odsviram „Čudna jada od Mostara grada“, „Mila majko šalji me na vodu“ i druge. Ni na jednom nastupu nisam imao tremu – priča ovaj mladić.

Završio je takođe kurs fotografije, a njegove dvije fotografije našle su se i na izložbama. Priznaje da se dobro snalazi i u virtuelnom svijetu, na društvenim mrežama, ali jedino što mu baš ne ide od ruke su brojke.

Srđan se bavi i plesom, pliva, a u karateu je stigao do zelenog pojasa.

– Bio sam na takmičenjima, bilo je i medalja. Volim i da plivam i idem na treninge – priča on.

Ovih dana će napuniti 19 godina, a o proslavi punoljetstva priča sa posebnim zadovoljstvom.

– Proslava 18. rođendana, koju su mu organizovali roditelji, bila je nešto posebno. Bila je muzika uživo, moji drugovi, rodbina. To mi je bila želja i ostvarila mi se. Imam i djevojku, pa se s roditeljima dogovoram da i ove godine organizujemo neko malo druženje – priznaje nam ovaj mladić.

Dodaje da najviše voli tamburaše, koji povremeno sviraju i u kafiću gdje radi, ali ih ovog ljeta prati i u drugim ugostiteljskim objektima.

Uključivanje u zajednicu pomoglo mu je da se osamostali, pa sad sam dolazi na posao, ide na treninge, u Udruženje roditelja djece i omladine sa posebnim potrebama „Sunce nam je zajedničko“, čiji je član odmalena, a mašta da jednog dana bude potpuno samostalan.

U Udruženju 14 mladih

U Udruženju roditelja djece i omladine sa posebnim potrebama „Sunce nam je zajedničko“ je četrnaestoro mladih Trebinjaca s Daunovim sindromom.

U ovom Udruženju se nadaju da će ubuduće biti još poslodavaca koji će zapošljavati njihove članove i pomoći im da se lakše uključe u zajednicu.