Najaktuelnija svjetska tema sigurno je koronavirus od koga strahuju svi širom planete. Manje poznat široj javnosti, ovaj virus je pokorio kineski Vuhan, grad na čijoj su se pijaci morske hrane prije nešto više od mjesec dana primjetili prvi slučajevi zaraze.

Od tada do danas traje borba protiv njegovog širenja, a kretanje, putovanja i okupljanja su vrlo ograničeni ili zabranjeni u potpunosti. Veliki broj aerodroma i željezničkih i autobuskih stanica zatvoreni su za saobraćaj, što je unijelo veću paniku među lokalno stanovništvo i turiste zatečene u toj oblasti.

Mjere opreza i zabrane su se proširile na veće područje Kine, pa su u mnogim regijama otvoreni karantini. Posebne aktivnosti preduzete su na aerodromima odakle su brojni turisti i ljudi koji trenutno rade u Kini nastojali otputovati.

Miljan Pajić je košarkaški trener iz Sokoca, koji je imao angažman u Kini. U gradu Zhangjiang je mlade Kineze učio prve košarkaške korake. Prije nekoliko dana se vratio u Beograd.

Preokret

Kaže da je bio zadovoljan poslom koji je obavljao. Imao je ugovorene utakmice, koje su trebale da se igraju oko i poslije kineske Nove godine, ali su zbog novonastale situacije svi njegovi angažmani prekinuti. Jednostavno se sve za tren preokrenulo.

– Sve se odigralo jako brzo. Dok se cijela Kina spremala za proslavu Nove godine po njihovom kalendaru, euforiju je prekinula informacija da se pojavio virus. Prvo je bilo desetak zaraženih, zatim je umrlo dvoje-troje, a za 5 dana taj broj se povećao. To je izazvalo opštu pometnju, što je meni bilo nevjerovatno. Naređeno je da svi moraju da nose maske, da se smanje putovanja, izlasci iz kuća, odgođeni su svi masovni skupovi. Za manje od 5 dana svi su nosili maske. Bilo je i onih koji su nosili duple, čak su neki nabavljali i profesionalne maske – priča Pajić.

On je još uvijek pod snažnim utiskom.

– Prvih dana sam išao bez nje i svi su me gledali kao vanzemaljca. Meni se to nošenje maske činilo besmisleno, jer su mogućnosti zaraze brojne. Od samih kolica u supermaketu, koja nisam primjetio da neko dezinfikuje u toku radnog vremena, a dnevno ih koristi na hiljade ljudi, do hrane koju jedu. Za vrijeme obroka, uglavnom njih desetak sjedi za okruglim stolom na kome je više različitih jela, gdje niko nema svoje jelo, već svi jedu od svega pomalo, uzimajući hranu štapićima. Čuo sam priču da se sumnja da je virus krenuo od supe od slijepog miša, što se meni činilo nemoguće. Iskreno, nikada nisam ni vidio tu supu, a bio sam u prilici da jedem u mnogim restoranima. Mada se kod njih ishrana razlikuje od provincije do provincije, od grada do grada – objašnjava Pajić.

Puste ulice

U Kini postoji aplikacija koja se zove Wechat i koristi se, između ostalog, za razmjenu poruka i elektronsko plaćanje. Od prije par dana na Wechatu možete svaki dan pratiti tačan broj zaraženih, izliječenih, kao i broj preminulih od koronavirusa.

U Kini je, kako kaže sagovornik Srpskainfo, veoma teško funkcionisati bez mobilnog telefona i bez ove aplikacije. Oni vrlo rijetko koriste novac za plaćanje; sve ide elektronski. Preko ove aplikacije mogu da prate građane. Takođe je i cijeli grad pod kamerama, pa ako žele nekoga da pronađu to ide veoma lako.

– Ja sam na samo jednoj raskrsnici izbrojao 27 kamera. Na toj raskrsnici za jedan talas semafora bude oko 200 automobila. Prije par dana mi se desilo da budem sam na toj raskrsnici. Stajao sam na semaforu, oko mene nije bilo nigdje nikoga. Građanima je skrenuta pažnja da se što manje vozi, više od pola autobuskih linija je bilo ukinuto. Iz mog grada nisam mogao direktno da odem za Šangaj, pa sam morao da presjedam. U Šangaju sam se šokirao kada sam došao na stanicu metroa. Nevjerovatno mi je bilo to što sam zatekao svega par ljudi. Kada se ulazi na metro ili autobusku stanicu postoje kamere za mjerenje temperature. Pored toga postoji pojedinačno mjerenje, gdje svakog putnika posebno provjeravaju. Mene su na putu od Zhangjianga do Shuzoa, dugom 60 km, zaustavili 3 puta. Jednom su nas izveli sve iz autobusa da nam mjere temperaturu, drugi put su ulazili u autobus da nas sve prekontrolišu i treći put su nam uzeli lična dokumenta da bi nas provjerili. Kontrole su ozbiljne, ljudi su isprepadani, ako se samo nakašlješ svi se sklanjaju od tebe. Jedino dobro je to što se oni ne rukuju i ne ljube kada se pozdravljaju, pa im je to olakšavajuća okolnost. Iz Shuzoa sam putovao brzim vozom, koji je po mom mišljenju jedan od boljih prevoznih sredstava. Kreće se nevjerovatnom brzinom, sve je jako čisto i uredno. Karte se kupuju na automatu koji se nalazi na stanici, plaća se Wechatom. Preteško je za nekoga kome je to prvi put jer sve što piše je na kineskom jeziku. Imao sam samo jednog saputnika, Marokanca, kome sam pomogao da kupi kartu – navodi Pajić.

Izgubljene stvari

Kada su izašli iz voza shvatio je da je zaboravio ruksak u kome su mu pasoš i novac.

– Dok sam se okrenuo vrata voza su se zatvorila i on je nastavio dalje. Otrčao sam na info pult na kome je radila starija gospođa sa kojom nisam mogao da se sporazumijem. Pomogla mi je mlađa službenica koja zna engleski. Objasnio sam joj šta se desilo, odmah je provjerila, rekla mi je da su našli ruksak i da treba da sačekam nekih 30 minuta. Sačekao sam dok je metro došao na posljednju stanicu i tada su mi rekli da mogu da odem po svoju torbu. Ušao sam u sljedeći metro koji je naišao i vozio se nekih sat vremena do posljednje stanice. Tu nije bilo nikoga osim zaposlenih. Vratili su mi ruksak; provjerio sam, sve je bilo tu. Bilo mi je lakše ali sam opet morao da se vratim na stanicu na kojoj sam izgubio ruksak – prisjeća se naš sagovornik.

S te stanice je putovao sat vremena do hotela u kome je trebao da prespava i sačeka let za Moskvu.

– Na ulazu u hotel su mi odmah mjerili temperaturu. Čak sam, zbog svega što mi se desilo, cijeli dan proveo u putu, očekivao da možda i imam povišenu temperaturu. Na moju sreću, bila je 36,9. Let za Moskvu je bio rezervisan za sutra. Plašio sam se da ga ne odgode, jer su mi prethodni let otkazali. Ujutru mi je rečeno da je let pomjeren za 3 sata. Na aerodromu sam imao sigurno desetak kontrola. Na svakom koraku su kamere i ljudi koji vam mjere temperaturu, plus svi moraju pismeno da odgovore na pitanja gdje su bili prethodnih dana, da li su bili u Vuhanu, da li imaju neke simptome koji ukazuju na grip, kao što su kašalj, vrtoglavica, temperatura. Imao sam veliku tremu jer da sam imao bilo kakve simptome vratili bi me na detaljne pretrage, možda bih čak završio i u bolnici. Oni su za par dana u Vuhanu napravili bolnicu u kojoj može biti smješteno oko 1.000 pacijenata, čime su dokazali koliko su jaka i sposobna nacija – kaže Pajić.

Beograd

Let do Moskve je trajao 11 sati.

– U avionu je bilo 360 putnika, među kojima je bilo i Kineza. Kada smo stigli u Moskvu imao sam sat i 15 minuta do leta za Beograd. Međutim, nisu nam dozvolili da izađemo iz aviona dok nas opet ne prekontrolišu. Procedura je bila ista, mjerenje temperature i odgovaranje na ista pitanja. Ubrzo su svi postali nervozni. Među putnicima je bilo i onih koji su već propustili naredni let. Zadržali su nas oko sat vremena u avionu dok sve putnike nisu pojedinačno provjerili, nakon čega su nas pustili da izađemo. Tada je tek nastao haos, jer su svi žurili da se čekiraju za dalje letove. Za Beograd je išlo nas 20-30. Sačekali su da se svi čekiramo, nakon čega smo krenuli. Kada smo stigli u Beograd, na aerodromu nas nisu provjeravali. Rečeno nam je da je tu negdje stajala kamera, koju ja nisam primjetio. Poslije 22 sata putovanja nisam vidio više ništa. Sačekao sam prtljag, ali moja torba nije izašla. Rekli su mi da sigurno nisu stigli da ubace sve torbe, da popunim formular i da će me obavijestiti kada da dođem po nju, da će mi sigurno biti vraćena – govori za Srpskainfo o svom putešestviju Pajić.

Torba je stigla juče.

– Bilo mi je čudno to što nas ovdje na aerodromu niko nije kontrolisao ali sam ubrzo shvatio da naši ljudi i ne vjeruju u potpunosti u tu priču o koronavirusu. Kineska vlada je objavila podatke koliko je zaraženih od 15. januara i koliko se očekuje da će biti zaraženih do 15. februara, jer su procijenili da se virus jako brzo širi. To je za mene bilo nevjerovatno. Sada kada sam došao ovdje, razmišljao sam o tome da li da se uopšte više vraćam u Kinu – kaže on.

Povratak

Nakon svega što je  vidio i doživio nije siguran da u skorije vrijeme želi da se vrati tamo.

– Vjerujem da se većina ljudi koji su radili tamo više neće vraćati. Ja sam bio jako zadovoljan svojim poslom, ali mi je trebalo dosta vremena da se uklopim. Mnogo su drugačiji od nas, mi nismo navikli da smo ustrojeni, da smo u redu. Oni su na to navikli; ne znaju drugačije da funkcionišu. Ono što je dobro kod njih je činjenica da je stopa kriminala jako mala, kamere su svuda. Meni je ruksak koji sam izgubio vraćen vrlo brzo. Bojim se da to ovdje ne bi bilo tako – kaže Pajić.

Iako na pojavu ove pošasti gledamo kao na nešto daleko i manje opasno, situacija je ozbiljna, pa se posljedice eventualne pojave virusa na našim prostorima mogu samo naslućivati.

Kineska profesionalnost

Što se tiče posla, Kinezi su jako odgovorni i organizovani.

– Svi članovi kluba za koji sam radio imaju sastanke dva puta sedmično, ponedjeljkom i petkom. Na tim sastancima se uglavno razgovara prethodnoj nedjelji i planiraju se aktivnosti za narednih par dana. Njihova djeca su preopterećena obavezama. Idu u školu, poslije toga na sport ili neku drugu aktivnost, skoro svi idu na dodatne časove engleskog, a pošto je njima u tradiciji muzika, djeca idu na časove ili plesa ili pjevanja – objašnjava Pajić.

Imao je jako zanimljivu, ali i neprijatnu situaciju.

– Trener sam blizancima koji se zovu Co i Jo, što u prevodu znači lijevo i desno. Ja stalno u toku treninga koristim riječi lijevo i desno, npr. lijeva noga, desna ruka. Pa kad hoću da objasnim jednom od njih da treba da ide lijevo ili desno, nastaje zabuna, jer oni nisu sigurno kome i šta govorim – kaže kroz smijeh Miljan Pajić.

Nataša Novosel