Prije nekoliko godina napisao sam tekst “SDS od stranke do pokreta i nazad” kojim sam pokušao da ukratko ocrtam put i faze te stranke. Od tada svake godine, a nekada i više puta u toku jedne godine, pojedinci koji su napuštali ili bili izbačeni iz SDS-a pričali su o kraju te stranke, o njenom nestanku. Neki mediji, ne baš naklonjeni opoziciji govorili su o “posljednjem ekseru u kovčegu” i tome slično.

Pa i pored toga to je jedina politička organizacija u Republici Srpskoj, a i šire na prostoru srpskih zemalja, koja ima svoje odbore u svakoj mjesnoj zajednici. To sada imaju vladajuće partije i u Srpskoj i u Srbiji, ali to je druga priča, svakako kraćeg vijeka trajanja i čvrstine same organizacije.

U Sjedinjenim Američkim Državama postoji termin velika stara partija (Grand Old Party – GOP), a odnosi se na Republikansku partiju, partiju sadašnjeg predsjednika SAD. E, ta “velika stara partija” kada bi tražili pandan kod nas u Srpskoj jedino može biti SDS.

Politički život u BiH, a potom u Republici Srpskoj doživio je brojne preobražaje i promjene za proteklih 30 godina, a jedino je Srpska demokratska stranka tokom svih tih godina imala unutarstranačke izbore i promijenila sedam predsjednika. To je najmanje sedam drugačijih pogleda ne samo na stranku, već i na Republiku i na politiku stranke.

Prvi predsjedik Republike Srpske dr Radovan Karadžić postao je predsjednik SDS-a iako nije bio prvi izbor ljudi koji su o tome razmišljali. Pa tako Nikola Koljević u dnevniku “Stvaranje Republike Srpske 1993-1995” kaže da je razgovarao sa Miloradom Ekmečićem, Slavkom Leovcem, Radovanom Vučkovićem, Aleksom Buhom i drugima i da su pokušali da ubijede Nenada Kecmanovića da se on prihvati vođstva stranke. Po priznanju i samog profesora Kecmanovića vodili su duge razgovore, ali ih je odbio. Možemo vjerovati razmišljanju Koljevića zašto je to uradio. Možda nije vjerovao u nacionalnu ideju ili je želio da ima “stranku sa više intelektualaca” za kakvu je držao Stranku reformskih snaga, ili je po srijedi nešto drugo.

Uglavnom, prevario se, nacionalno je tada bilo važnije od ekonomskog. Međutim, ono što je pohvalno, njegov politički put je dosljedno na strani onoga što se može vezati za neku lijevu opciju, od SK preko reformista do SNSD-a gdje godinama važi za jednog od najvažnijih savjetnika predsjednika te stranke. Drugo je pitanje koliko je sam SNSD lijevo, izuzev po imenu.

Budući da su njegove studije i pogledi važni i za Srpsku, a posebno za vladajuću stranku u Srpskoj, važno je da se zna kakva su razmišljanja i pogledi profesora Kecmanovića na Srpsku i BiH. Od Nemoguće države, do Hronike nemoguće države kao zbirke kolumni objavljenih u tadašnjem "Presu", jasno je da ni najmanje ne vjeruje u BiH drugačiju od dejtonske i da ili disoluciju ili konfederaciju vidi kao nešto skoro pa neminovno.

Ovo je važno jer je upravo to politika SNSD-a na osnovu koje godinama dobija izbore. Na taj “teren SDS -a” sve više je ulazio SNSD i njen predsjednik, dok na kraju nije potpuno preuzeo nacionalnu politiku od najstarije srpske stranke zapadno od Drine. Ta politika preuzimanja i propagiranja nacionalne priče prešla je potom na kupovinu ljudi, na komadanje SDS-a kroz stvaranje raznih partijica, od NDP-a, Uspješne Srpske, Prve SDS, Izvorne SDS, Ujedinjene Srpske, do najnovije SDSS Mića Mićića. To je pokušao i glavni saveznik SNSD-a, Demokratski narodni savez, u koji su prešli brojni članovi SDS-a uključujući i bivšeg potpredsjedinka i u dva navrata kandidata za predsjednika Srpske Ognjena Tadića.

Ona šala da je SNSD toliko uzeo od politike i članstva SDS-a da je ostalo još samo da promijeni ime u SDS nije daleko od istine.

Ovo dobija na težini ako poslušamo riječi predsjednika SNSD-a kako za za svoju organizaciju govori da je “državotvorna stranka”.

Unutarstranačka demokratija, slabost ili snaga

Ljudi koji su vodili SDS nakon Karadžića i Buhe, udaljavali su se manje ili više od one ideje koja je dio statuta te stranke, od onog što su prigrabili politički protivnici i zahvaljujući čemu su dobijali izbore.

Vidljivo je i da postoji trend slabijih predsjednika, predsjedika bez harizme, pa i naročitog obrazovanja.

Tokom godina u opoziciji ojačali su pojedini regionalni lideri koji su zadržali vlast u svojim opštinama i nerijetko bili poprilično nezainteresovani za odluke vrha stranke. Ta prepoznatljivost lidera na lokalu istovremeno je i prednost, ali i mana. Mana je to što takve lidere slabi predsjednici sa manjim autoritetom nisu u stanju da drže na liniji politike koju zagovaraju. Neki od njih su kontrolisali pojedine kako se to govorilo “tvrđave SDS”, a sadašnje vlasti u Srpskoj su ih prevele u svoje redove tako slabeći i gotovo uništavajući SDS u tim sredinama. Tim nedemokratskim i nepoštenim načinima političke trgovine i manipulisanja izborne volje građana potonuli smo dublje u mulj i kaljugu neprincipijelnosti i nemoralnosti.

Pitanje koje traži analizu je i koliko je dobro što sadašnji predsjednik stranke kao potpredsjednike i najbliže saradnike ima dvojicu bivših predsjednika koji su najveći gubitnici u trideset godina dugoj istoriji SDS-a.

Sadašnji predsjednik SDS-a ima iza sebe veliki kapital, bio je predsjednik Republike Srpske.

Ukoliko to bude znao da koristi i da pravilno valorizuje, moguće je da se vrati na tu poziciju. Neobičan za naše prilike i hvale vrijedan politički potez je to što je nakon pobjede na unutarstranačkim izborima, konkurenta Milana Miličevića imenovao u predsjedništvo stranke. To je ta demokratska crta i svijest da se prihvati razičit pogled i unutar same organizacije. Vjerujem da će i kod nas za 10 ili 20 godina biti moguće i logično da se ostane u političkoj opciji i kada se ne dijeli mišljenje i stav rukovodstva. Da se na to gleda kao na takmičenje ideja i prorgama i unutar stranke jednako kao što se to čini na izborima sa drugim strankama.

Ne djeluje mi kao tačna nedavna ocjena bivšeg predsjednika SDS-a Vukote Govedarice da je “SDS prije 30 godina stvorio običan čovjek, nacionalno osviješten, koji je imao bojazan da će ostati politički i pravno nezaštićen”. Prosto niko od osnivača SDS-a za BiH na Petrovdan u Skenderiji nije bio “običan”. Kao što je i osnivač SDS-a u Hrvatskoj dr Jovan Rašković sve samo ne običan. Bio je čovjek čvrstog karaktera, ugledni erudita i te kako svjestan duha vremena i položaja u kojem se srpski narod našao. Nesreća Republike Srpske Krajine je njegova smrt u zao čas.

Sa druge strane, sreća Srba u BiH je što su svi oni ugledni Srbi u Sarajevu iz svih krajeva tadašnje BiH, kao profesori i ljudi od ugleda i integriteta osnovali jednu stranku koja je budila svijest o pravima i obavezama Srba, vršeći emancipaciju i resocijalizaciju širokih masa. Ko može da kaže da je Nikola Koljević bio “običan”, da je to bio Aleksa Buha, Milorad Ekmečić, Slavko Leovac, Radomir Lukić, Milutin Najdanović i mnogi drugi koji su razvijali i budili demokratsku ideju i demokratsku svijest kod prekodrinskih Srba početkom devedesetih.

Kao što nije tačna ni ona konstatacija da je narod ili vojska stvorila Srpsku ukoliko ne ubrajamo gore pomenute ljude u konstrukciju narod, ali i tada narod čine pojedinci manje ili više zaslužni. Da, vojska i narod su je, nema sumnje, odbranili i sačuvali, ali ideja stvaranja države za sebe, onda kada si preglasan i kada je tvoj politički stav zanemaren i ignorisan, pripada Srpskoj demokratskoj stranci, ma šta ko o tome mislio, pa bilo mu to krivo ili pravo.

Kuda i kako dalje

Dugogodišnji izvršni direktor "Dženeral elektrika" jedne od najvećih kompanija u svijetu, Džek Velš smatra da: “ako broj promjena van organizacije premaši broj promjena unutar nje, kraj se već nazire.”

Veliku opasnost predstavlja uništenje opozicije i likovanje nad lošim stanjem u sadašnjoj opoziciji. Sa stavom da ne postoji niko i da ne treba da postoji niko ko drugačije misli i vidi Republiku Srpsku, njen razvoj i odnose unutar nje, mi smo sve više u nekim mračnim vremenima jednoumlja i diktata. To je vidljivo i iz izjava SNSD-a “želimo i uzećemo 80%”, te odlučivanjem na nekim komitetima umjesto u institucijama Republike Srpske.

Za demokratiju i razvoj građanskog društva u Republici Srpskoj, ali ne onog što se pod građanskim danas podrazumijeva, a ni BiH građanskog, već onog koje ne isključuje ni nacionalno, a ni liberalno, važno je da imamo dvije jake i organizovane političke partije. Ukoliko u SDS-u, ali i PDP-u to ne prepoznaju, ukoliko ne shvate da su se desile promjene i da narod prezire bahatost, osionost i udvorničko ponašanje, a da je ljudima u Republici Srpskoj Srpska važnija od ma kakve priče o BiH, Savjetu ministara i čemu sve ne, te krenu putem politike kakvu od njih očekuje političko Sarajevo ili međunarodna zajednica, neće dugo potrajati, a mi u Srpskoj naći ćemo se u još mračnijim i težim vremenima jednopartijskog mraka i diktata.

Profesor Aleksandar Savanović je u pravu kada kaže da je uspjeh opozicije protiv sadašnje vlasti moguć jedino ukoliko se izgradi jak SDS u glavnom gradu Srpske. “Za pobjedu protiv masovne stranke tipa SNSD-a potrebna je vrlo jaka i organizovana struktura. To može ponuditi samo SDS, odnosno nekada je mogao, a danas više nisam siguran, jer nisam upoznat sa stanjem u SDS-u. Ali sudeći prema dosadašnjem iskustvu, sumnjam. Banjaluka je oduvijek problem SDS-a. I sam sam tome svjedočio „iznutra“ – kad je stranka imala kapacitet da se podigne u Banjaluci, unutar samog SDS-a taj projekat je urušavan."

Ove Savanovićeve riječi imaju težinu i ispravno shvaćene mogu samo da pomognu da se SDS u Banjoj Luci u godini u kojoj slavi trideseti rođendan reorganizuje, te da se sa novim i afirmisanim ljudima na drugačijim osnovama postavi nacionalna i svaka druga politika u glavnom i najvećem gradu Srpske.

Možda su informacije da se pregovara da Milan Radović postane dio SDS-a korak ka tome, ali čini mi se da je daleko značajnije da to postanu ljudi koji nisu krenuli putevima papaka i preletača, ljudi koje Banja Luka i te kako cijeni zbog toga, a to su, Saša Lazić, Mirna Savić Banjac i Dražen Milosavljević, koji su nedavno osnovali pokret “Banjaluka zove”.

Za Banjaluku, novu i drugačiju, je važno da oni shvate svoju snagu i da je pravilno procjene. Ta snaga nije mala, naprotiv, ali bi bilo dobro da razmisle o riječima profesora Savanovića. Uz moralnost i čestitost koju nesumnjivo posjeduju i koju su pokazali ostajući dosljedni sebi i građanima koji su ih birali, neophodna im je i snažna organizacija. Potrebno im je mnogo onog rada koji u velikim strankama obavljaju poletarci i aktivisti, da bi oni mogli da se bave političkim pitanjima i borbom sa snažnim protivnikom, protivnikom koji ne preza ni od čega, a koji ima brojno članstvo i mašineriju.

Trideseti rođendan je odlična prilika i za obnavljanje odbora u Doboju i Bijeljini, ali i jačanju kapacijeta u Palama, mjestu veoma važnom i za SDS i za Republiku Srpsku. Nedavno je svoju kandidaturu za načelnika ove opštine objavio profesor na ekonomskom fakultetu Marko Đogo. To je učinjeno traljavo, izostala je prava podrška SDS-a. Kako i sa kojom logikom nezavisni kandidat za načelnika opštine bez podrške neke političke partije misli da dobije izbore? Pa čak i da ih dobije, šta očekuje bez većine u lokalnom parlamentu. Dakle, i Đogo bi trebao da razmisli o svojoj kandidaturi, kao i paljanski SDS. Nebojša Vukanović sa većom ulogom u stranci i energijom koju posjeduje može da ojača odbor u Trebinju i drugim opštinama u Hercegovini. Pitanje je zašto on nije dio stranke i zašto mu nije ponuđeno mjesto u rukovodstvu?

U naredom periodu nakon lokalnih izbora, kad god oni bili, doći će vrijeme da se mijenja i na republičkom nivou. Bez da ulazim u prognoze hoće li se ta promjena desiti za dvije ili za šest ili za deset godina, ona će se desiti. Ovdje želim da postavim pitanje od kojeg će zavisiti da li će to biti personalne ili suštinske promjene?

Dakle pitanje je šta i kako onog trenutka kada padne SNSD i njegovi sateliti? Hoće li se “oprostiti satelitima” ili će se težiti vladama bez njih? Hoće li se prihvatati papci povratnici? Hoće li se raditi sve isto kako radi SNSD, od papaka, do preletača i cjepkanja opozicije?

U zavisnosti od odgovora na ova pitanja, teba da dođu i prijedlozi o izmjenama izbornog zakona, o lustraciji, ili o zabrani prenosa mandata, ili o zabrani bavljenja politikom nakon promjene stranke bar za jedan izborni ciklus.

 Autor: Marko Šuka