Inicijativa akademika Suada Kurtćehajića da bude uveden jedan zajednički identitet "Bosanac", kao i prijedlog bivšeg poglavara Islamske zajednice Mustafe Cerića da bude napravljena "bosanska pravoslavna crkva" predstavljaju dio istog političkog projekta čiji je krajnji cilj unitarizacija i revizija ustavnog poretka BiH.

Tako ocjenjuju sagovornici "Glasa Srpske", koji upozoravaju na to da obje inicijative čine dio nedovršene političke strategije usmjerene na brisanje nacionalnih i entitetskih okvira. Prema riječima istoričara Gorana Latinovića rasprava o imenu pokazuje da identitet u BiH nije istorijska činjenica, već političko sredstvo, kojim se tri decenije nakon Dejtona nastoji preoblikovati država i odnosi među narodima. 

Da bi se razumjelo zašto sarajevska elita ne može da se usaglasi oko imena Latinović kaže da se treba vratiti u prošlost. Po njegovim riječima Bosna je u srednjem vijeku bila srpska oblast, prvi put pomenuta u 10. vijeku u djelu vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita. 

Navodi i da se u dokumentima srednjovjekovne Bosne koristila srpska ćirilica, počevši od Povelje bana Kulina 1189. godine, najstarijeg sačuvanog cjelovitog spisa na starosrpskom. Tek u prvoj polovini 14. vijeka, kako dodaje, pojavljuje se pojam "dobri Bošnjani", ali Latinović naglašava da on nije označavao etničku grupu, već društvenu kategoriju - plemstvo, ugledne ljude koji su bili svjedoci i jemci u poveljama.

- To nije bio naziv naroda, već društvenog sloja. Zato nijedan kralj Bosne nije se titulisao kao "kralj Bošnjana". Međutim, ovaj pojam je politički zloupotrijebljen krajem 19. vijeka - pojasnio je Latinović.

Austrougarska je tokom okupacije BiH, kako kaže, pokušala da riješi nacionalno pitanje tako što je započela široku kampanju za stvaranje tzv. "bosanske nacije". Nova vlast nastojala je da u stanovništvu ukloni sve činioce koji bi ga upućivali na jedinstvo sa Srbijom i Crnom Gorom i da ga trajno veže za Austrougarsku. Stoga je pokušala da nametne u Bosni i Hercegovini ideju o tzv. "bosanskoj naciji" pa je umjesto srpskog jezika za službeni jezik proglašen tzv. "bosanski", dok je ćirilica sistematski potiskivana iz upotrebe. Austrougarska politika stvaranja jedne nove i vještačke nacije nastojala je tada da zloupotrijebi tradicije srednjovjekovne Bosne. 

- Naprosto, austrougarska politika stvaranja tzv. "bosanske nacije" zasnivala se na nametanju predstave o prošlosti koja nije odgovarala istorijskim činjenicama, a imala je za cilj trajno odvajanje BiH od Srbije i Crne Gore. Ali ova austrougarska politika stvaranja tzv. "bosanske nacije" nije naišla na odgovarajući odziv kod muslimana, jer su uglavnom odbacivali novotarije koje su dolazile od jedne rimokatoličke imperije, ostajući vjerni činjenici da je suverenitet nad ovim pokrajinama, makar i formalno, i dalje pripadao turskom sultanu. Time je propao austrougarski pokušaj stvaranja tzv. "bosanske nacije" - navodi Latinović. 

Oživljavanje sahranjene ideje

Drugi pokušaj desio se stotinak godina kasnije i imao je više uspjeha. Naime, politička elita muslimana odlučila je 1993. da uvede pojam Bošnjaci kao novo ime za svoju naciju, koju su im 1971. darovali komunisti.

- Davno sahranjena austrougarska etnopolitička koncepcija o stvaranju "bosanske nacije" tada je ponovo oživljena, a pojam "dobrih Bošnjaka", koji je označavao društvenu kategoriju, plemstvo srpske srednjovjekovne države Bosne, ponovo je zloupotrijebljen. Dejtonskim sporazumom pojam Bošnjaci kao ime za dotadašnje muslimane dobio je svoje međunarodno priznanje, ali je kod njih tek trebalo odgojiti svijest o pripadnosti, tj. trebalo ih je ubijediti da više nisu muslimani, u nacionalnom smislu, nego da su Bošnjaci. Uporedo s tim sarajevska politička elita zagovara tezu da su svi stanovnici Bošnjaci, podijeljeni u tri vjeroispovijesti, čime se negira nacionalni identitet i postojanje Srba i Hrvata. Ako se i prihvata formalno-pravno postojanje srpskog i hrvatskog naroda, to se čini deklarativno, uz često pominjanu floskulu o tzv. "Bosancima i Hercegovcima", nekoj vrsti navodno jedinstvenog osjećaja kod cjelokupnog stanovništva, uz istovremeno isticanje da su srpski i hrvatski identiteti u BiH stvoreni tek u 19. vijeku - kaže Latinović dodajući da se radi o apsurdu u koji je teško povjerovati.

Sada, navodi on, jedan dio muslimanske elite smatra da bi pridobijanje Srba i Hrvata za takvu politiku bilo lakše ukoliko bi umjesto pojma Bošnjaci bio upotrebljavan pojam Bosanci. To, prema njegovim riječima ne mijenja suštinu takve politike, već se samo radi o primjeni drugačijeg metoda, odnosno uvođenju drugačijeg pojma.

U tom smislu smatra da treba posmatrati i ideju o stvaranju tzv. "bosanske pravoslavne crkve". Nešto slično pokušao je da uradi i režim NDH tokom Drugog svjetskog rata, osnivanjem tzv. "Hrvatske pravoslavne crkve". Kao što je Zagreb tada nastojao da osnivanjem takve nekanonske "crkve" pohrvati Srbe i uništi srpski identitet, tako i pojedinci u Sarajevu danas naivno vjeruju da bi osnivanje slične organizacije sa "bosanskim" predznakom dovelo do odbacivanja postojećeg i prihvatanja novog identiteta.

- Takva država tzv. "Bosanaca i Hercegovaca", odnosno Bošnjaka ili Bosanaca sve tri vjeroispovijesti, kako to zamišljaju sarajevski ideolozi, bila bi idealan okvir za stvaranje onoga što oni nazivaju "normalnom državom". Dakle, u osnovi svih političkih problema u postdejtonskoj BiH, uključujući i pokušaje stvaranja tzv. "bosanske pravoslavne crkve", kao sredstva denacionalizacije Srba, nalazi se frustracija bošnjačke političke elite usljed nemogućnosti da uništi Republiku Srpsku. Bošnjačka politička elita, naprosto, ne može ili ne želi da se oslobodi te frustracije i ne odustaje od svog ratnog cilja, naivno vjerujući da će Srbi i Srpska pravoslavna crkva podleći idejama koje dolaze od onih sa kojima imaju gorko istorijsko iskustvo - poručio je Latinović.

Glupost

Ideju o "Bosancima" oštro kritikuje i istoričar Čedomir Antić. On smatra da je "akademska inicijativa za afirmaciju imena Bosanac" još jedna "glupost bez granica" ideologa jedne nedovršene nacije, koja nastoji da "poništi" Srbe, Hrvate i Bošnjake i pretvori BiH u unitarnu državu.

Antić podsjeća da prije 150 godina nije bilo ni Bošnjaka ni Bosanaca kao nacionalnih imena, već su muslimani mogli biti Turci ili Srbi, a mali broj i Hrvati. Jezik se nije nazivao "bosanskim", jer je to bio srpski jezik, a pojam "bosanski" bi bio samo geografski opis, kao "sremski" ili "krajinski". 

Prema Antiću goteskan je pokušaj da se danas Srbi i Hrvati natjeraju da prihvate ono što njihovi preci nisu prije 150 godina te da se identitet ne može "preslovljavati" po želji političkih elita.

Smatra i da je riječ o pokušaju da se preko imena i identiteta preoblikuje država, jer se u pozadini ovakvih inicijativa nalazi politički cilj koji nema nikakve veze sa istorijom ili kulturom. 

Prema njegovim riječima, u ovom slučaju se radi o političkoj manipulaciji koja se služi retorikom "pomirenja", ali u suštini ima za cilj uništavanje nacionalnih i vjerskih različitosti i ukidanje entitetskog sistema.

Upozorava da je ovaj projekat opasan jer se ne radi o demokratskoj debati, već o pokušaju da se politički problem jedne nedovršene nacije prekrsti na račun drugih naroda. Upozorava na to da se identitet ne može silom stvoriti, jer sila uvijek izaziva otpor, a u ovom slučaju - i rizik da se istorijska trauma i međunacionalni odnosi dodatno zaoštre.

U tom smislu Antić ocjenjuje da je inicijativa za "Bosance" samo nova varijanta strategije koja je već više puta pokušavana, ali bez rezultata, jer se u osnovi nalazi pokušaj da se Srbima i Hrvatima nametne identitet koji nije njihov te da se na taj način realizuje cilj unitarizacije BiH. 

Opasne namjere

Akademik Suad Kurtćehajić predložio je da u BiH bude formalno uspostavljen jedan zajednički nacionalni identitet - "Bosanac", koji bi, kako tvrdi, trebalo da bude prirodni, integrativni i ujedinjujući identitet za sve stanovnike BiH. Bivši poglavar Islamske vjerske zajednice Mustafa Cerić predložio je osnivanje "bosanske pravoslavne crkve", kao nove crkvene institucije, koja bi, po njegovom viđenju, služila kao model pomirenja i duhovnog ujedinjenja u BiH.

Piše: Veljko Zeljković