Procjene su da u Republici Srpskoj najmanje 6.500 bivših boraca boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Niko sistemski ne brine o njihovom mentalnom zdravlju, a da li će se liječiti zavisi od lične odluke.

Udruženju koje se bavi ovim problemom čak nije priznat ni status od republičkog značaja, jer ima prečih.

Nema ih Zakonu o pravima boraca, u penziju ne mogu samo po osnovu PTSP, a javnost se za njih zanima samo u ekstremnim slučajevima, kada se njihovo stanje manifestuje nasiljem.

Poput slučaja u hrvatskom Daruvaru gdje je bivši vojni policajac počinio zločin u domu penzionera.

Stručnjaci upozoravaju da kod oboljelih od PTSP postoji „visok rizik“ od nasilja, dok u boračkim udruženjima tvrde da su ovakvi ljudi najveći problem sami sebi.

- Samo je u Gradiški postoji uduženje od javnog interesa za grad. Sva ostala udruženja nemaju javni intese, čak ni naše republičko udruženje nema taj status. Pokušavamo godinama, uvek ispred nas odu neki koji su preči, bliži vlastima – kaže za Srpskainfo Miroslav Babičić, potpredsjednik Udruženja oboljelih od PTSP „Jedinstvo“.

PTSP ima 45 odsto boraca

Kada je riječ o broju oboljelih, zna da je u Gradiški, kod nadležne zdravstvene ustanovem, registrovano njih 160. A za nivo Republike Srpske, podsjeća da je Boračka organizacija (BORS) radila istraživanje koje je otkrilo da čak 45 odsto bivših boraca ima PTSP. Ali, to istraživanje je bilo prije 15 godina, pa je realno da je broj oboljelih sada daleko veći.

-Tim ljudima postoji samo pomoć od udruženja, uglavnom preko lokalne zajednice. To su mala sredstva, za rad i pomoć 14.000 KM. U Banjaluci nema ni 2.000 KM. Putem raznih projekata pokušavamo da dođemo do pomoći, najviše nam pomaže Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS u vidu socijalnih paketa i plasteničke proizvodnje. Da ljudi kroz radnu terapiju zaborave taj pritisak. Što se tiče pomoći u liječenju, niko ništa. Ja pomažem koliko mogu, evo sada sam dao jednom čovjeku 50 KM za lijekove. Čak nemaju ni besplatno liječenje. Nismo ušli ni u Zakon o pravima boraca, nemamo ništa – nastavlja Babičić.

Tablete i alkohol

Kako kaže, ljude s ovim psihičkim oboljenjem niko sistemski ne poziva da se liječe. Sve je samoinicijativno – onaj ko osjeti problem, javlja se ljekaru. Ko neće, niko ne može da ga natjera.

- Javljaju se porodičnom ljekaru. Ako postoji dijagnoza od psihijatra, to se vidi u sistemu. A, za one koji se ne javljaju, ne postoje nikakvi podaci o bolesti. Uglavnom se ljudi pozabave sami sobom. Neki ostave tablete, krenu da piju alkohol – otkriva Babičić.

Predsjednik Predsjedništva BORS Milovan Gagić kaže da je njihov projekat brige o oboljelima od PTSP od prije 15 godina ostao samo – projekat, jer nije preuzet od institucija. U međuvremenu, demobilisani borci s oboljenjem se snalaze kako znaju.

- Onaj ko se javi, dobije dijagnozu ljekara. Nesreća je što se nisu našli u Zakonu o pravima boraca tako da ne mogu da ostvare prava, ne mogu da stvare penziju po osnovu PTSP nego moraju da imaju neke prateće oboljenje. A, sve je više više ljudi koji imaju tu dijagnozu. U Gradiški ih je 160, a procjena za RS je da je onih koji imaju dijagnostifikovano to stanje više od 6.500. Vjerovatno je puno veći proj onih koji po tom pitanju nisu išli ljekaru – kaže Gagić za Srpskainfo.

Mišljenja je da je prava rijetkost da takvi ljudi prave probleme zajednici.

-To je najveći problem za njih, za njihovo vlastito stanje i život. Jer, ti ljudi preživljavaju muke, nisu prispjeli nigdje, piju šaku tableta da ostanu iole svjesni. Ne spavaju, preznojavaju se, ne mogu ostvariti radni odnos. Hodaju od ustanove do ustanove, tražeći da im pomognu. Nesreća je što ljudi nemaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu, nemaju dovoljno terapija i lijekova – poručuje Gagić.

Cvjetković: Visok rizik za agresivni ispad

Međutim, psiholog Slađana Svjetković kaže da dolazi do promjene ličnosti jer osoba trpi, postoji razdražljivost nervnog sistema, što može da eskalira u agresivni ispad, pogotovo u kombinaciji s alkoholizmom.

– Tako da postoji visok rizik za agresiva ispad, ali ne samo prema drugima, nego i prema sebi. Visoki su rizici – kaže Cjetkovićeva za Srpskanfo.

Šta je zapravo PTSP? To je posljedica traumatskih dođaja koji nisu „obrađeni“. Kako kaže, ispoljava se senzacijama, promjenama u tijelu, napetošću, problemima sa snom, emocijama.

- Tu je razdražljivost, prisutni su tzv. flešbekovi, kratke slike koje se javljaju, senzacije. Najčašće se pokušava prevladati kroz alkohol jer smo kulturološki tolerantna sredina prema alkoholizmu. Ljudi pokušavaju na taj način da se umire – dodaje Cvjetkovićeva.

Prema njenim rečima, PTSP se javlja minimalno šest mjeseci nakon traumatskih događaja, ali se može javiti i daleko kasnije.

- Karakteriše ga promjena u ponašanju. Osoba ima tjelesne simptome, napeta je, razdražena, ne može da spava, dolazi do problema u kontaktu sa porodicom, neko se povlači u sebe. Generalno mijenja se ponašanje. Kada se obraćaju za pomoć, obraćaju se najčešće zbog anksioznosti, depresivnosti, zbog problema u komukaciji. I tek kada se dublje uđe u slučaj možemo da primjetimo da je iza toga dublja problematika – otkriva ona.

Dugotrajno liječenje

Kako kaže Slađana Cvjetković, ljekari mogu da pomognu oboljelima od PTSP, ali to je dugotrajan proces. -Nije to pet susreta, nego je potrebno vrijeme da osvjetlimo šta stoji iza toga. Onda učimo kako da osoba sama prevazilati problem, kako da sama sebe reguliše i da se umiri. U savremenim tretmanima, pored farmakoterapije, koja treba da umiri tijelo, obavezno je postepena integracija u društvo – objašnjava ona.

Piše: Slobodan Popadić