Na Vojničkom groblju Novi Zejtinlik danas su sahranjeni posmrtni ostaci nekadašnjeg zatočenika logora "Silos" Jadranka Glavaša, koji je ubijen batinama na Igmanu u februaru 1993. godine.

Posmrtni ostaci Glavaša nedavno su identifikovani DNK-a analizom, potvrdili su iz Asocijacije srpskih žrtava građanskog rata u BiH od 1992. do 1999. iz Australije.

- Od Jadrankove porodice više niko nije živ, kuća je pusta, tako da je sa njegovom sahranom sahranjena i istina o toj porodici - rekla je Glavaševa rodica, kćerka njegovog strica Milosava Zeljaja.

Prema njenim riječima, Jadrankov otac Radmilo je preminuo ubrzo, majka Zagorka utihnula je u poslije izvjesnog vremena tugujući za sinom, a sestra Ljiljana koja je nedavno preminula, sahranjena je pored roditelja na Novom Zejtinliku, gdje su danas položeni i posmrtni ostaci njihovog Jadranka.

Kao najbliža srodnica, Milosava je rekla novinarima da je saznala da je tada dvadesetdevetogodišnji Jadranko ubijen na Igmanu gdje je kasnije pronađeno njegovo tijelo, te da je od patologa dobila informaciju da je mladić ubijen tupim predmetima.

Ona je navela da je porodica Jadranka Glavaša zbog ratnih sukoba izbjegla iz Sarajeva i došla u selo kod Pazarića, odakle potiču, očekujući da će imati zaštitu komšija i poznanika, ali se desilo nešto potpuno drugačije.

Jadranko i njegov otac Radmilo odvedeni su u logor "Silos" odakle je, prema podacima rodbine, mladić odveden 6. februara 1993. na prisilni rad na planinu Igman, gdje je i stradao.

- Jadranko je bio veseljak, član kulturno-umjetničkog društva, koji nikada nije gledao na vjeru i nacionalnost. Izuzetno lijep, visok i divan dečko - istakla je Milosava.

Predsjednik Udruženja logoraša regije "Birač" Vinko Lale koji živi u Bratuncu rekao je da je kao zatočenik u logoru "Silos" dijelio sudbinu sa oko 600 Srba sa tog područja koji su bili u tri logora na području Tarčina i Pazarića.

On je ispričao da su i hoteli na Igmanu služili za boravak logoraša dok su bili na prinudnim radovima na kopanju rovova i utvrđivanju prvih borbenih linija na tom dijelu ratišta, gdje se i Jadranko našao u grupi od dvedesetk logoraša prebačenih na tu planinu na prinudne radove.

Lale, koji je i potpredsjednik Saveza logoraša Republike Srpske, rekao je da je ta grupa "imala nesreću da budu raspoređeni kod Specijalne jedinice `Zulfikar` koju je predvodio izvjesni Zuka, odnosno jedinice za specijalne namjene pod komandom Alije Izetbegovića".

- Ti zatočenici su bili maltretirani od pripadnika Zukine jedinice i to od grupe koju je predvodio Nedžad Hodžić, a po brutalnosti su se isticali i Salčinović zvani `Struja` i još pet-šest momaka po nekim ratnim nadimcima, koji tukli, maltretirali, čak i seksualno zlostavljali logoraše na Igmanu - naveo je Lale.

On se prisjetio da je početak 1993. bio najteži za zatočenike, posebno za grupu u kojoj je bio i Glavaš, koja je prebačena u nekadašnje skladište "Šumarstva", ranije korišteno za gorivo i hranu za konje.

Prema bazi podataka Udruženja logoraša, Jadranka Glavaša su pripadnici zloglasne jedinice tukli od 2.00 časa ujutro do 6.00 časova, kada je i preminuo od batina.

Svjedoci su pričali da je grupa zatočenika vezanih očiju odvedena prema Pazariću, gdje su iskopali raku i ispod velike omorike položili tijelo ubijenog Jadranka.

- Nakon trideset godina tijelo je pronađeno na sasvim drugom kraju Igmana, ispod hotela `Mrazište`, gdje je najvjerovatnoje tijelo preneseno naknadno. Trideset godina smo čekali da se taj slučaj razriješi i da dobijemo posmrtne ostatke - istakao je Lale.

On je podsjetio da je prije dvadesetak godina ovo pitanje bilo postavljeno pred Tužilaštvom BiH, da je Salčin zvani "Struja", kako je naveo, "nagrađen sa 18 mjeseci zatvora" za zlostavljana na Igmanu, da je Zulfikar presuđen za zločin nad Hrvatima sada na izdržavanju kazne od 12 godina, i da, nažalost, za zločine počinjene na Igmanu nije odgovarao.

Lale je rekao da se Hodžić, na izdražavanju kazne za zločin u selu Trusina, brani ljekarskim nalazima, te de prema "mišljenju stuke" nije sposoban da prati suđenje, na čemu njegova odbrana insistira tražeći da bude oslobođen kazne kao neuračunljiv.

Prema njegovim riječima, Udruženje logoraša nastoji na sve načine da sačuva sjećanje na ovakve slučajeve zločina i nepravde, da sačuva istinu od ljudskim sudbinama kakva je i o porodici Jadranka Glavaša, koja više ne postoji.

On je podsjetio i na činjenicu da je logor "Silos" zatvoren skoro tri mjeseca nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Lale je rekao da su članovi Udruženja došli na Novi Zejtinlik kako bi prisustvovali pogalanju posmrtnih ostataka ubijenog mladića i da podijele tugu sa širom porodicom.

On je napomenuo da je Udruženje logoraša iz minulog rata bilo uključeno u traženje Jadranka Glavaša od 2003. godine, kada je i osnovano, zajedno sa članovima komisije za traženje nestalih lica.