Mlada umjetnica iz Doboja Valentina Stojanović poznata je širom Srpske. Svojim djelima, umjetničkim i humanim postala je lice koje se prepoznaje ne samo u Doboju.

Prije četiri godine, ostvarila je tada najveći san - organizovala svoju prvu samostalnu izložbu pod nazivom „Fenestra“, koja joj je donijela i zlatnu medalju na INOST-u mladih. Od tada, nanizala je mnogo uspjeha, a jedan od njih je svakako i druga samostalna izložba „Put snova“.

Za portal „Katera“ Valentina ističe da joj je „Fenestra“ bila veoma važna, jer je predstavljala jedan od prvih ozbiljnih koraka u njenom umjetničkom razvoju.

- Tada sam bila veoma mlada i mislim da u tom trenutku nisam bila u -potpunosti svjesna koliko će mi to iskustvo značiti kasnije. Zlatna medalja na INOST-u mladih bila je lijepa potvrda mog rada, ali su mi možda još važniji bili osjećaj da ono što stvaram može doprijeti do drugih ljudi i reakcije koje su moji radovi izazivali. Ti rani uspjesi dali su mi podstrek da nastavim da učim, istražujem i ozbiljnije pristupam umjetnosti – navela je ona.

Ističe da uspjesi sami po sebi nisu dovoljni, jer je potrebno mnogo rada, truda i discipline da bi čovjek napredovao. Uspjesi su joj, kako priznaje, pomogli da shvati da je umjetnost nešto čemu želi da ostane posvećena.

Foto: Ustupljena fotografija

U maju ove godine, posvećenost umjetnosti, te svoje sazrijevanje kao osobe i umjetnice, Valentina je publici predstavila kroz samostalnu izložbu „Put snova“. Ali, ne samo to, dala im je priliku da u radovima prepoznaju sebe ili nešto svoje.

- To je svakako novo poglavlje, jer je od prve izložbe do danas prošlo nekoliko godina tokom kojih sam stekla nova iskustva, promijenila pogled na određene stvari i drugačije počela da doživljavam sopstveno stvaralaštvo. Naziv izložbe za mene simbolizuje put koji nije uvijek jednostavan niti unaprijed određen, ali koji ima smisla ako čovjek ima nešto u šta iskreno vjeruje. Željela sam da publika u radovima prepozna nešto svoje, bilo da je to uspomena, emocija, vjera ili ljubav prema mjestu iz kojeg potičemo. Posebno mi je značilo što sam kroz izložbu mogla da predstavim i motive povezane sa mojim gradom i duhovnošću. Imala sam priliku da predstavim raznovrsna djela, a upravo mi je ta raznolikost bila važna, jer sam željela da pokažem različite strane svog stvaralaštva i sebe kao osobe – navela je Valentina, priznajući da je jedan od radova sa izložbe u njoj probudio posebne emocije, a, sudeći po reakcijama publike, i kod mnogih posmatrača.

Riječ je o njenom autoportretu, za koji je, kako kaže, znala da će ljudima biti zanimljiv.

- Živimo u vremenu u kojem smo svakodnevno okruženi filtriranim fotografijama, nerealnim predstavama o životu i potrebom da sve izgleda savršeno. Upravo sam kroz taj rad željela da zaustavim posmatrača na trenutak i podsjetim ga na ono što je zaista važno. Kada neko pomisli na autoportret mlade umjetnice, vjerovatno zamisli klasičan portret djevojke koja gleda pravo u posmatrača. Međutim, ja sam ovoga puta inspiraciju pronašla u sebi, u svom životu i pitanjima koja sam sebi postavljala: ko sam ja zapravo, šta to krijem u sebi i šta je ono što nas, uprkos svim razlikama, čini sličnima? Željela sam da prikažem sebe kao običnu djevojku, izvan slikarskog platna, kada se reflektori i kamere ugase, kada ostavim po strani slikarstvo, arhitektonske crteže i projekte. Naslikala sam sebe u kafani, što na prvi pogled možda djeluje neobično i nespojivo sa predstavom koju ljudi imaju o mladoj umjetnici. Ali i to sam ja, Valentina koja živi, raduje se, ima svoje navike, emocije i trenutke, i koja ne želi da se uklapa u svačije predstave o tome kakva bi trebalo da bude – objašnjava Valentina, naglašavajući da je ta slika izazvala najviše reakcija upravo jer je drugačija, te da ju je posebno dirnulo kada su posmatrači rekli da su se i sami prepoznali u njoj.

Foto: Ustupljena fotografija

Valentina je za naš portal govorila prije dvije godine, kada je, između ostalog, sama sašila svoju matursku haljinu – jedan od svojih omiljenih projekata. U međuvremenu su nastajali i neki lični, unikatni komadi.

- Poseban je osjećaj kada ideju koju nosiš u sebi uspiješ da pretvoriš u nešto stvarno, nešto što si sama osmislila i napravila. Takođe, ne volim mnogo ono što je obično i što se svakodnevno viđa. U sve što radim volim da utkam dio svoje ljubavi, pažnje i kreativnosti. Mislim da upravo ti mali, lični detalji daju posebnu vrijednost svemu što stvaramo – iskrena je mlada umjetnica.

Kada smo razgovarali 2024. godine, maturantkinja iz Doboja je donijela odluku da upiše Arhitektonski fakultet u Banjoj Luci, a danas objašnjava kako ove dvije, naizgled različite oblasti, imaju mnogo dodirnih tačaka.

- Obje oblasti zahtijevaju posmatranje, osjećaj za proporcije, kompoziciju, svjetlost i prostor, ali i sposobnost da se ideja pretvori u nešto konkretno. Slikarstvo mi ostavlja više prostora za lični izraz i emociju, dok me arhitektura uči da prostor posmatram analitički, da razmišljam o njegovoj funkciji i načinu na koji utiče na čovjeka. Vjerujem da znanja iz jedne oblasti mogu da obogate drugu i da upravo spoj različitih interesovanja doprinosi tome da čovjek razvije sopstveni pogled na svijet. Još uvijek učim i istražujem kako se te dvije oblasti mogu preplitati u mom radu, ali mi je drago što imam priliku da se razvijam u obje. Iako ponekad nije jednostavno uskladiti fakultetske obaveze sa umjetničkim stvaralaštvom, ne bih voljela da se odreknem nijednog od tih dijelova sebe – navodi ona.

Foto: Ustupljena fotografija

Pored sopstvenog stvaralaštva i fakultetskih obaveza, Valentina organizuje i edukativne likovne radionice.

Kako kaže, talenat ima posebnu vrijednost kada čovjek pronađe način da ga razvija, ali i da kroz njega doprinese drugima.

- Rad sa mladima mi je važan jer znam koliko znači kada neko prepozna tvoje interesovanje i podstakne te da nastaviš da učiš. Iskreno, smatram da su mladi danas često nedovoljno zainteresovani za umjetnost i kulturu, iako vjerujem da u njima postoji mnogo više potencijala nego što ponekad pokazuju. Zato mi je važno da, kad god imam priliku, podstaknem kod njih ljubav prema umjetnosti, slikarstvu, kulturi i očuvanju tradicije. Želim da im pokažem da umjetnost nije nešto što pripada samo prošlosti ili malom broju ljudi, već nešto što i danas ima veliku vrijednost i mjesto u našem životu. Kada god mogu, trudim se da mladima pružim podršku, savjet i ohrabrenje, ali i da im svojim primjerom pokažem da se rad, trud i posvećenost isplate. Drago mi je što iz dana u dan dobijam pozitivne reakcije na svoj rad i zalaganje, jer mi to daje dodatnu motivaciju da nastavim dalje – ističe naša sagovornica, istučući da bi voljela da mladi u njoj ne vide samo nekoga ko se bavi umjetnošću, već i osobu kojoj mogu da se obrate, od koje mogu nešto da nauče i koja će ih podržati u razvijanju njihovih talenata.

Mladima je, navodi, izuzetno važno obezbijediti prostor u kojem mogu slobodno da istražuju svoju kreativnost, razvijaju talente i izražavaju sebe. Često imaju interesovanja i sposobnosti za koje još nisu sigurni kako da ih razvijaju, pa im je potrebno ohrabrenje i neko ko će im pokazati da vrijedi pokušati.

- Nije dovoljno samo reći nekome da je talentovan. Potrebni su mu vrijeme, podrška, prilika da uči i prostor u kojem neće imati strah od greške ili osude. Ponekad su dovoljni dobra radionica, posvećen mentor ili grupa ljudi koji su spremni da jedni druge podrže. Kreativnost nije važna samo za one koji će se jednog dana profesionalno baviti umjetnošću. Ona razvija maštu, strpljenje, kritičko razmišljanje i sposobnost da probleme posmatramo iz različitih uglova. Zato smatram da ulaganje u kreativnost mladih nije sporedna stvar, već važan dio njihovog obrazovanja i odrastanja. Ako mladima pružimo priliku da otkriju ono što vole i u čemu su dobri, možda ćemo upravo tako pomoći da jednog dana postanu sigurniji u sebe, svoje sposobnosti i svoje mjesto u društvu – smatra Valentina.

Foto: Ustupljena fotografija

Odavno prepoznata kao veliki humanitarac, Valentina ističe da joj je izuzetno važno da kroz svoj rad podstiče ljude na humanost i podsjeti ih da svako od nas, u skladu sa svojim mogućnostima, može da pomogne nekome kome je pomoć potrebna.

Prema sopstvenom priznanju, Valentinu, kao veoma emotivnu i osjetljivu osobu, teško pogađaju saznanja da se neko nalazi u teškoj situaciji.

- Na takve stvari ne mogu da ostanem ravnodušna. Zato se trudim da kroz svoj rad, učešće u humanitarnim akcijama i prodaju svojih slika od srca pomognem onima kojima je pomoć najpotrebnija. Za mene to nije samo čin davanja, već i način da ono što volim i u šta ulažem mnogo truda dobije još jedan smisao. Uvijek volim da kažem da bi bilo najljepše kada niko ne bi morao da traži pomoć na takav način i kada bi svako imao uslove za dostojanstven život. Nažalost, stvarnost je drugačija i mnogo je ljudi kojima je pomoć neophodna. Upravo zato smatram da ne treba da čekamo da neko drugi napravi prvi korak. Ponekad i mala pomoć nekome znači mnogo. Ako svojom umjetnošću mogu da pokrenem ljude, probudim u njima empatiju i doprinesem tome da nekome bar malo olakšam život, onda vjerujem da sam uradila nešto zaista vrijedno – priča ona za naš portal.

Foto: Ustupljena fotografija

Kada razmišlja o budućnosti, Valentina ističe da bi voljela da, kao najvažniji trag njenog rada, ostane više od samih radova, iako su oni važan dio nje i načina na koji doživljava svijet.

- Bilo bi mi drago da neko jednog dana pogleda neku moju sliku i u njoj pronađe osjećanje, uspomenu ili značenje koje mu je važno, nešto što će ga podsjetiti na dio njegovog života ili ga na trenutak navesti da drugačije pogleda svijet oko sebe. Isto tako, mnogo bi mi značilo da sam bar jednoj mladoj osobi pomogla da povjeruje u sebe, razvije svoj talenat ili se usudi da napravi korak za koji ranije nije imala dovoljno hrabrosti. Ako neko zahvaljujući mom radu pronađe inspiraciju, ako se neko osjeti ohrabreno ili ako moj trud doprinese tome da nekome kome je pomoć potrebna život postane bar malo lakši, smatraću da sve to ima poseban smisao.Uspjesi, nagrade i izložbe jesu lijepi i važni, ali vjerujem da njihova vrijednost nije samo u priznanjima koja dobijemo, već i u onome što kroz svoj rad možemo da pokrenemo kod drugih ljudi. Ne znam tačno kako će izgledati moj put u budućnosti, ali bih voljela da ostanem vjerna sebi, svojim vrijednostima i onome u šta vjerujem. Najviše bih voljela da iza mene ostanu djela koja imaju dušu, ljudi kojima sam bila podrška i saznanje da sve što sam radila nije bilo važno samo meni, već da je ostavilo makar mali, ali iskren trag i u životima drugih ljudi – navela je ona.

Foto: Ustupljena fotografija

Za kraj našeg razgovora, Valentina se obratila svih dječacima i djevojčicama koji imaji san, ali još nemaju dovoljno hrabrosti da ga ostvare i naglasila da ne moraju biti potpuno sigurni u sebe da bi napravila prvi korak.

Ona se prisjeća početka svog puta, kada je kao stidljiva, uprlašena dvanaestogodišea djevojčima imala svoju prvu grupnu izložbu.

- Vremenom sam prevazišla mnoge strahove i ono što mi je nekada djelovalo nedostižno danas je dio moje svakodnevice. Rad sa ljudima, javno predstavljanje svojih djela, gostovanja u emisijama i razgovori o svom radu nekada su za mene bili veliki izazovi. Danas sam zahvalna što sam imala priliku da kroz sve to rastem i shvatim da nas strah ne mora zaustaviti. Zato vjerujem da su važni jasan cilj, upornost i bar malo podrške ljudi koji vjeruju u nas, naročito onda kada sami još nismo sigurni u svoje sposobnosti. Ne moramo odmah znati sve odgovore niti biti savršeni u onome što radimo. Važno je da ne odustanemo prije nego što sebi damo priliku. Snovi jesu ostvarivi, ali je potrebno da im posvetimo vrijeme, trud i vjeru, čak i onda kada put do njih nije jednostavan – zaključila je Valentina.