Profesor srpskog jezika i književnosti u Srednjoj školi "28. juni" u Istočnom Novom Sarajevu Dragana Mandrapa, njegujući kulturu sjećanja na srpske žrtve strašnih zločina, napisala je monodramu "Velenka Brstinova".

Stradanje sela Glušca

Mandrapa za Srnu ističe da je decenijama kultura sjećanja na srpske žrtve bila svedena na sjećanje pojedinaca, što je bio jedan od motiva da ličnu priču svoje majke pretoči u monodramu o stradanju hercegovačkih Srba u Drugom svjetskom ratu.

Ona napominje da je to priča o jednoj porodici, dva rata i odluci jedne žene da njeguje uspomenu na svoje najvoljenije.

Mandrapa navodi da je sudbina njene porodice jedna od onih koja je utkana u kolektivnu srpsku sudbinu, a umalo u kolektivni zaborav.

Ona smatra da priča o stradanju Srba u Drugom svjetskom ratu ne može ostati samo nečije individualno sjećanje.

- Lično sam imala potrebu da upravo u ime moje porodice govorim koliko je hercegovačko selo Glušca stradalo i kakva se strašna tragedija tamo dešavala - naglašava Mandrapa, čiju je priču objavio kanadski časopis za srpsku dijasporu "Slovo".

Ustaški zločin

Ona ističe da je njena majka Velenka, rođena 1936. godine, jedno od šestoro djece Lazara i Đurđe Brstina, te da je selo Glušca stradalo dva puta, i to na Vidovdan 1941. godine i jesen 1944. godine kada je u Jasenovac odvedeno 90 mještana, od toga četrdeset četvoro djece mlađe od pet godina.

- Mještani sela Glušca doživjeli su sudbinu drugih hercegovačkih sela u kojima su živjeli Srbi. Ustaše su neke Srbe ubili maljem, neke su žive u jame pobacali, a neke su odveli u zloglasni Jasenovac.

Rijetki su spas pronašli u zbjegu. Iz kuće mojih Brstina ubijeno je sedmoro članova, troje djece mlađe od pet godina. Devedesetoro mještana odvedeno je u Jasenovac, uglavnom žena i djece, dok su muškarci ubijeni između Krupe i rijeke Neretve - navodi Mandrapa.

Priču svoje majke pretočila je u monodramu "Velenka Brstinova", koju je premijerno izvela učenica Ana Puhalo u Trebinju na Smotri učeničkog stvaralaštva o temi "Kultura sjećanja i pamćenja".

Smotra je održana krajem aprila u Trebinju u organizaciji Republičkog pedagoškog zavoda, uz podršku resornog ministarstva i kabineta predsjednika Republike Srpske Željke Cvijanović, a u saradnji sedam srednjih škola iz Hercegovačke i Sarajevsko-romanijske regije.

Ne treba ćutati

Mandrapa ističe da svaki čovjek nosi svoj krst, a srpski narod jedan zajednički, jer je sudbina pojedinca duboko utkana u mučeničku sudbinu cijelog naroda.

- Naša tragedija nije u stradanju nekog pojedinca, mog ili nečijeg pretka, u vrtlogu istorije. Naša je golgota u strašnom kolektivnom stradanju koje nam se ponavlja. Kolika je naša tragedija u stradanju, tolika je i u našem dugom ćutanju.

Decenijama je kultura sjećanja na žrtve strašnih zločina bila svedena na sjećanje pojedinaca koji zbog lične ili porodične tragedije pamte i otimaju zaboravu, ali i tada rijetko i šapatom. Kolektivno sjećanje je zamrlo - upozorava Mandrapa.

Mandrapa dodaje da je poslijeratno doba "nove Jugoslavije" učinilo da tadašnje mlade generacije u ime bratstva i jedinstva odrastaju nedovoljno upoznati o strahovitim stradanjima Srba.

Dosta toga se znalo, ali i prećutkivalo, ističe Mandrapa, a posebno srpsko najveće stratište Jasenovac i sistemi drugih hrvatskih koncentracionih logora.

- To nas je koštalo i velikih žrtava i patnji u posljednjem građanskom ratu devedesetih godina prošlog vijeka. Nakon lične i porodične tragedije, shvatam da je moja dužnost da govorim i da prenosim sjećanja na buduća pokoljenja - navodi Mandrapa, kojoj je u proteklom ratu ubijen suprug Mladen.

Sjećanje na supruga

On je stradao 1992. godine, sahranjen je u Hadžićima, a nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Bratunac na vojničko groblje.

Iza Mladena je ostala tromjesečna kćerka Onja, koja je izrasla, prema riječima njene majke, a i onih koji je poznaju, u snažnu, ali i krhku ličnost.

- Dovoljno je snažna da napiše svoja `sjećanja` na oca kojeg se ne sjeća, a krhka kako može biti dijete koje je raslo uz majku i sa njom dijelilo ljubav prema mrtvom roditelju - kaže Dragana Mandrapa.