Prije dva dana sam bio na Sokocu. Jasno mi je zašto tamo radno mjesto vrijedi 6000 KM, nije mi jasno gdje na Sokocu zaraditi 6000 KM da ga kupiš. Pošteno zaraditi, što bi rekao naš narod, kao da se može nepošteno zaraditi. To se zove ukrasti. U socijalizmu su naši očevi naučili da kraduckati državu i nije neki grijeh, sve dok je na sitno i dok te ne uhvate. U ratu je to metastaziralo u opšte hapanje koje je u nekim periodima i u izvijesnim konotacijama smatrano i patriotskim činom. Poslije rata, ako se on ikada i završio, više se nije moglo hapati na sitno, došla nova uprava, novi režim. Smjeli su nastaviti samo oni koji su postali država. Kažu mi iz Novog Sada da tamo zgrade grade isključivo Bosanci, a da stanove većinom kupuju drugi Bosanci. „Jel` vi pravite te marke tamo sami, kol`ko vam zatreba?“ 

Ne bih znao reći, ja zarađujem pošteno. Valjda zato i nemam stan u Novom Sadu, a ni zgradu, čak ni u izgradnji, možda je sramota, ali nemam ni temelje za vikendicu na Fruškoj Gori. A lijepa je Fruška Gora. Lijepa je i Jahorina. Nedavno sam računao koliko bi mi godina trebalo da kupim jedan apartman na Jahorini, pošteno zarađenim novcem. Brzo sam odustao, od računanja, biće apartmana. Uvijek me zanimalo postoji li neka računica koliko Pale po sezoni profitiraju od Jahorine. Ne Opština, to mora ostati u domenu tajne, nego privredni subjekti, prodavnice, mesare, frizeri, rentadžije stanova i ski-opreme, kafići, poslastičari, dakle, ovi što pošteno zarađuju. Zanima me, ali ne očekujem izvještaj o tome, koliko profitiraju svi oni koji „zarađuju“ od Jahorine, npr. šibicari i ostale kurve, to mogu pitati one koji znaju.     

Ne treba vam kalkulator da izračunate da se vrti ogroman novac, ali mi s druge strane nije jasno kako niko ne uradi nešto da se bar dio tog novca zadrži u Palama. Šokantno je da nijedan privredni subjekt sa Jahorine nije sponzor nijednog sportskog kluba na Palama. A logično bi bilo. Logično bi bilo da se ovaj park sa slike gradi donacijama tih firmi, koje posluju na teritoriji opštine Pale, a ne kreditom. Pored magistralne je ceste, nek na tu buduću ogradu, kojom će se magistralna cesta neminovno odvojiti od parka, postave svoje bilborde, svjetleće, terpereće, šušteće, mirišljave, kakve god. Društveno odgovorne kompanije svuda u svijetu svoju saradnju sa lokalnom zajednicom iskazuju prvenstveno kroz izgradnju parkova i igrališta za djecu, sportskih terena i vjerskih objekata. Zato nam je i danas crkva nezavršena.

I zatvorena. Na sred trga imamo prelijepi Hram koji je zatvoren, kao da smo u Kaknju, a ne u Palama. Jedne nedjelje izjutra probudiše me crkvena zvona i kad krenuh da pripalim svijeću zatekoše me zatvorena vrata, i nisam bio jedini. Zvone na daljinski. Kažu ljetos je neko pljačkao Hram. I banku bi zasigurno opljačkali i poštu i kladionicu kada u njoj ne bi bilo nikoga. Ako ste se pouzdali u činjenicu da je to veliki grijeh, zaboravili ste da ne zarađuju svi pošteno svoj dinar, čak ni u Palama. S druge strane, zapitam se zar u malim Palama nema nekoliko sveštenika i zar i taj Hram nije njihovo radno mjesto, ako već nemaju para da uposle nekog crkvenjaka ili ratnog vojnog invalida da prodaje svijeće i čuva pazar? 

Zar sve mora funkcionisati na floskuli da je narod stoka i da je navikao da trpi i da nam je dobro kako je bilo u ratu. Bez struje, ginulo se više nego od korone, a prijestonica bili. I šta danas imamo od toga? Koji su benefiti slavne prošlosti? Famos, gdje je stolovala Vlada – zapaljen, Koran,  gdje bješe bolnica – zapaljen, Panorama, gdje bješe koješta – zapaljen, hotel Jahorina – zapaljen... Sve što je u Palama izgrađeno u posljednjih četvrt vijeka napravljeno je novcem sarajevskih Srba, sve su to dunumi sarajevske đedovine i očevih stanova dobijenih u Titinoj Jugi + nas nekoliko propalih ljudi i polusvijeta koji smo do penzije kreditno zaduženi kod njemačkih banaka, Dedinje ne računam, to je za neku drugu pjesmu. Od rata su na Palama ostali samo fakulteti. Koliko Opština i Grad ulažu u nauku? Imaju li uopšte tu stavku u Budžetu? 

Grad se ne gradi odokativno. Grad se gradi za ljude. Mali grad je za male ljude. To je suština. Oni koji žele više odu u Sarajevo, kupe stan u Beogradu, odu bilo gdje. Drugi trpe, jer se više ničemu i ne nadaju. I nije poenta u činjenici da trećeimenovana firma u svom nazivu ima jednu njemačku, Weiss, a drugu englesku, light, riječ u svom nazivu, nego je poenta u tome što je neko na tabli taj naziv ćirilizovao, što ga barem nije preveo, možda zato što je na Palama sve ofrlje i napola i „nije to važno“ i „i ti svašta zagledaš“ i „sve je to kupilo diplome“. Dok god je tako Pale će biti male i bivaće sve manje, jer se ni propadati ne može dovijeka.

Autor: Saša Knežević