Firme u Republici Srpskoj ostvaruju mnogo veću dobit nego firme u Srbiji, a na tu dobit plaćaju manji porez, jer u Republici Srpskoj porez na dobit iznosi tek 10% i nema poreza na dividendu dok u Srbiji porez na dobit iznosi 15%, a porez na dividendu je još 15%.

Naime u prošloj godini u Srbiji na 89 milijardi dolara BDP, firme su ostvarile dobit od 7,4 milijarde dolara, što znači da ostvarena dobit firmi čini oko 8,5 posto BDP.  U Republici Srpskoj je 2024. godine je BDP iznosio oko 17 milijardi KM, a ostvarena dobit je iznosila 4,5 milijarde KM. Dakle dobit firmi u Srpskoj iznosila je oko 26% BDP.

To znači da, iako su apsolutne cifre manje, firme u Republici Srpskoj ostvaruju tri puta veću dobit u odnosu na veličinu ekonomije nego firme u Srbiji – 26% naspram 8,5% BDP-a.

Ekonomista Svetlana Cenić izjavila je da Republika Srpska ima najpovoljniju stopu poreza na dobit.

– Moguće je da je upravo zato što je nizak porez na da dobit, obuhvat veći i da više ljudi plaća, jer ne djeluje je destimulativno – rekla je ona i dodala da stopa poreza na dobit u Srbiji iako je veća nije katastrofalna.

Ekonomista Predrag Mlinarević kaže da činjenica da je veća dobit u Republici Srpskoj u odnosu na Srbiju može ukazivati na dvije stvari. Jedna od njih je struktura djelatnosti koje dominiraju.

Ključna struktura djelatnosti i isplate “na ruke”

– Srbija ima veći dio stranih investicija koje su usmjerene na razne intenzivne proizvodnje gdje su strane kompanije najvećim dijelom želeći da snize svoje troškove radne snage dislocirale svoje proizvodnje u Srbiju i na taj način došli u situaciju da imaju niske troškove rada, a više prihode po osnovu činjenice da se ti proizvodi izvoze na treća tržišta. Ostvaruju veći profit, što je njima bio i osnovni cilj, ali jedan dio tog profita i to ne mali oni vraćaju u sjedišta svoje kompanije odnosno manji dio toga se reinvestira – rekao je Mlinarević.

Objasnio je da je to inače problem modela rasta koji se zasniva na oslanjanju na strane investicije u proizvodne sektore nižeg nivoa dodane vrijednosti koji su zasnovani na nižim zaradama.

– Te kompanije onda maksimiziraju profit na način da snize svoje troškove, a tako ostvaren profit ne reinvestiraju u toj zemlji nego ih vraćaju u svoju zemlju pa se onda javlja problem sa visokim vrijednostima proizvodnje koji su uključeni u bruto domaći proizvod, a bez da se to osjeti u nekom normalnom životu u tom obimu zato što je najveći dio te proizvodnje koji je ostvaren u vidu profita iznijet iz zemlje i vraćen u matičnu zemlju odakle su te kompanije – istakao je on.

U Republici Srpskoj je manji broj tih stranih investicija tako da jednim dijelom moguće to tim objasniti.

– Drugi dio se odnosi na tretman poreza na rad. Usljed činjenice da se povećava poresko opterećenje zarada sa doprinosima i ostalim porezima koji se plaćaju na rad jedan dio poslodavaca je plaćao svoje radnike na način da su zbog nižih stopa poreza na dobit, imali interes da iskazuju veću dobit i da onda iz dobiti isplaćuju “na ruke” dio zarada – rekao je Mlinarević.

Prema pokazateljima za prošlu godinu godinu u građevinskom sektoru među 10 firmi koje su ostvarile najveću dobit nema firmi koje su imale profitnu stopu manju od 10 posto, dvije su imale 11 i 17%, a 3 su imale profitnu stopu veću od 30 posto pri čemu je apsolutni rekorder Ban gradnja sa stopom od čak 89 posto.

“Krajnjeg kupca deru živog”

Svetlana Cenić je rekla je je nemoguće da bilo koja firma ima po 30 ili 40 % dobiti, jer toga nema ni na zapadu i to znači da nešto nije u redu sa poslovanjem.

– Onda nešto duboko nije u redu u prikazivanju svega toga, onda znači da krajnjeg korisnika i kupca deru živog. Toliku dobit kad imate na zapadu, to može biti droga možda, ili lijekovi jer farmacija uvijek ima ogromnu dobit u odnosu na prihode – rekla je ona i naglasila da je to nenormalno visoko.

Na pitanje da li je to moguće u građevinskom sektoru odgovorila je da to znači da cijena gradnje nije tako visoka kao što se vještački drži na tržištu.

– Ostvaruje dobit koja je ogromna u odnosu na uloženo, jer se peru pare preko građevine, strahovito mnogo para se opralo i pere se preko građevine i hotelijerstva – dodala je ona.

“Dogovorna ekonomija”

Svetlana Cenić postavlja pitanje zašto se prihvata visoka cijena na tenderu, a zna se koliku će dobit ostvariti.

– Kao što vidite, onda je to neka “dogovorna ekonomija” – rekla je ona.

Podsjetila je da se u većini djelatnosti smatra jako dobrim i solidnim kada kompanija ima 7 do 10% dobiti.

Predrag Mlinarević kaže da bi u takvim slučajevima u građevinskom sektoru trebalo vidjeti koji obim poslova je realizovan na primjer po osnovu javnih investicija, da li je bio je predmet neposredne pogodbe ili je bio predmet konkurencijskog postupka. Da li se pojavilo više izvođača, odnosno da li dolazimo u situaciju da nema više konkurenata, da postoji jedno ili dva preduzeća koja dobijaju sve poslove, pa da faktički nalaze u monopolističkom položaju.

–  Da li su precijenjene vrijednosti tih radova u odnosu na stvarne troškove, na neke referentne cijene? Da bismo to mogli da tvrdimo morali bismo imati konkretan primjer pa da vidimo referentnu cijenu koliko to košta u drugim zemljama, koliko se plaća kod nas, da li je to javna investicija koju finansira država, ako jeste i ako je cijena značajnije iznad te referentne cijene to bi značilo da onda oni ostvaruju ekstra profit, koji može biti plod dogovora sa finansijerom, ili činjenice da su monopolisti – dodao je Mlinarević.