Bosna i Hercegovina već godinama stagnira u oblasti transplantacione medicine transplantacije su rijetke, a svijest građana o doniranju organa niska.

Ipak, nakon prve transplantacije srca u Sarajevu prošle godine, najavljeni su novi koraci i u Republici Srpskoj.

Početkom iduće godine trebalo bi da počne s radom Zavod za dijalizu i transplantaciju, što pacijentima uliva novu nadu.

Među onima koji su već dobili svoju drugu šansu je Goran Račić iz Banjaluke – čovjek, koji danas slavi dva rođendana. Prošlog mjeseca, proslavio je onaj, kada je zahvaljujući donoru, u grudima zakucalo novo srce.

Prije samo dvije godine, za Gorana Račića iz Banjaluke nije bilo mnogo nade. Srce koje staje više puta. Sumorne prognoze. Crne slutnje. Dani koji prolaze u neizvjesnosti. Ali, onda je uslijedio poziv, koji je bio nova šansa.

– Neki božiji dar ili ne znam ni ja šta je, pojavio se organ, doktor je rekao da se spremam, da naveče idem na operaciju i tako uz božiju pomoć i uz pomoć doktora, koji je uspješno transplantiran. Oporavak je trajao nekih dva mjeseca u bolnici i došao sam potom kući i počeo novi život -kaže Goran Račić.

Život u kojem je Goran vedar i nasmijan. Ponosni otac dvoje djece. Dobar suprug. A prije nekoliko dana, potpuno nevjerovatno za njega, stigao da postane i ponosni djed. Sve to za Gorana nije bilo moguće u Republici Srpskoj. Transplantacije se ne rade. Dostupnost organa je na veoma niskom nivou. Dodatni problem je što svijest o potrebi doniranja organa nije dovoljno razvijena.

– Mislim da se malo priča o tome, ja isto naprosto nisam znao ništa o tome, sve je bilo novo i za mene i donorstvo, naprosto je tabu tema. U evropskim zemljama, pa i tu oko nas u Hrvatskoj, zakon je da je svaki punoljetan stanovnik je potencijalni donor, po zakonu, osim ko se izjasni da neće da bude donor, naprosto izbjegavaju taj momenat kada porodica mora da odluči da u teškim trenucima razmišlja o takvim stvarima – dodaje Goran.

Da bi donorstvo u BiH funkcionisalo, potrebno je da više od 50 odsto stanovništva budu potencijalni donori. Trenutno je potpisano u prosjeku 80.000 donorskih kartica. Da bi BiH postala dio Eurotransplant mreže, uslovi su 10 donora na milion stanovnika. Aleksandar iz Udruženja transplantiranih pacijenata, po pitanju članstva, skeptičan.

– Ja sam ubijeđen da to neće se desiti za našeg života, nažalost ali neće. To da bi se desilo prvo mi moramo biti jedno ministarstvo zdravlja – poručuje Aleksandar iz Udruženja dijaliznih i transplantiranih pacijenata Republike Srpske.

Zavod za dijalizu i transplantaciju u Republici Srpskoj trebao da profunkcioniše početkom naredne godine. Za to vrijeme, koriste se transplantacioni resursi iz Evrope. Ono što je dobra vijest je što za oboljele iz RS kompletne troškove transplantacije u zemlji ili inostranstvu snosi Fond zdravstvenog osiguranja. U Federaciji Bosne i Hercegovine u prošloj godini urađeno je 36 transplantacija, što je najviše u posljednjih deset godina. Broj onih koji čekaju, ostaje nepoznat.

Goran je priliku za novi početak dobio u Srbiji. Njegova priča podsjetnik je da samo jedno “da” može značiti spas nekoliko života. Podsjetnik i da donorstvo nije samo medicinski zahvat, nego najveći čin ljudskosti. No, Goran je izuzetak. Jedan od rijetkih koji je dočekao poziv. Za njegovog mlađeg brata, donor nikada nije pronađen.

– Porodica koja je meni donirala srce je spasila četiri života, njihov sin je nažalost izgubio bitku za život, ali eto živi i kroz mene i ja kažem ovo srce kuca i za mene i za njega i za mog pokojnog brata – poručuje Goran, piše Euronews.