Bio je to april 1995. godine. U Zlatnu Dolinu došlo je osunčano proljeće. Skoro neprimjetno, kao najdraži nenametljivi gost. Na Ilidži olistali kesteni i platani, propupale tinejdžerke, po njivama ka Osjeku poljoprivrednici, kao svici, sadili su krompir i mrkvu, a klinci iz Osnovne škole "Branko Radičević" tugovali što ne mogu na ekskurziju na Pale. Da uživo vide Ivanku Čvoro.

Taj april je bio tek još jedno ratno proljeće..

Na Ilidži, mjesecima nemamo vode i struje; muslimanska artiljerija sa Sokolja, Mojmila i iz Kovača, te francuska i engleska sa Igmana neprekidno tuku po nama, a Unproforci špijuniraju. Pripremaju avionske Nato udare i konačni obračun Prvog i Četvrtog i dijelova Trećeg, Šestog i Sedmog korpusa Armije BiH protiv pet brigada VRS iz Srpskog Sarajeva. Mi pripremamo odbranu, mobilišemo lakše ranjenike, starce i žene mlađe od četrdeser pet godina koje nemaju sitnu djecu i čekamo da nas napadnu. Kao i svaki put u proteklih trideset muslimanskih ofanziva. Rijetki se još brinu. Na Ilidži imamo dva atomska skloništa i u njima čuvamo rezerve municije, a civili se kriju po podrumima višespratnica.

Moja supruga nije bila mobilisana. Tih dana trebalo je da uđe u deveti mjesec trudnoće. E oko toga smo brinuli, ali smo oboje ćutali. Da ne nasekiramo ono drugo. Ona je sašila benkicu, čarapice i kapicu za bebu, od svoje haljine za plažu sebi napravila spavaćicu a ja sam nabavio hirurške rukavice, konac, pet litara benzina i akumulator, ako porod bude noću. Tražio sam hoće li neko od raje naredni mjesec ići na Pale ili u Srbiju da nam kupi pelene i AD-e kapi za bebu.

U rovu u Kasindolskoj, na portabl televizoru, preko zadnjeg točka bicikla priključenom na akumulator i fićin alternator gledali smo kako su muslimani izvukli haubicu na Majevicu i iz nje gađali Srbiju. U Banji Koviljači su oštetili dva krova i tri fasade. TV Srbija je napravila prilog kao da je Hirošima.

Nismo se zajebavali na tu temu. Nama je Srbija bila ikona. Čast, porodica, Republika Srpska i Srbija.

Sutradan nas je stigla naredba da s Ilidže pošaljemo odred od najmanje dvjesta ljudi i da prema Teočaku otjeramo haubicu. Da Srbija nije u domenu njene vatre.

Zbor odreda je zakazan u dva sata poponoći na parkingu kod hotela "Srbija". Pokupio sam opremu i oružje, majka mi je ispekla uštipke, ženi sam objasnio gdje su rukavice, konac i akumulator, sedamdesetogodišnjeg čika Manojla Krstovića zamolio da im se nađe pri ruci i žena i majka su me ispratile.

Topla, mirna i zvjezdana proljećna noć nad Ilidžom osamnaestog na devetnaesti april 1995. god. Na parkingu kod hotela "Srbija" svi smo došli. Prebrojavanje, postrojavanje i raspored po vozilima. Mene je zapalo da idem s izviđačkodiverzantskim vodom. Kad smo u "džipa" potrpali opremu i oružje skontali smo da će nam u šest sati vožnje biti malo tijesno.

- Slaviša, brate, da ja ostanem! Žena mi je pred porod.

Pitao sam Rogana. Komandir izviđačkodiverzantskog voda mi je odobrio ostanak.

- Važi, brate!

Dao sam mu one uštipke, a Stiki gornji dio trenerke i pedeset maraka od majčine invalidnine. Kad budu odmarali u Zvorniku da pređe preko mosta kralja Aleksandra i kupi nam pelene i AD-e kapi za bebu.

Na prilazu kući vidim u prozoru gori petrolejka.

Nije dobro!

Šta će petrolejka u pola tri noću!?

Razlog je bio puknuti vodenjak. Počeo je porod.

Frka, trka, ženu boli, ja smotaniji puno više nego što sam svakodnevno, ali, da me sad ubiješ još uvijek ne znam kako, nekako stignemo do Plandišta. Do garaže i prodavnice boja i lakova pretvorenoj u porodilište. Smio bih se opkladiti da sam u garaži čekao najmanje šest mjeseci dok doktor Vlado Mehmedbašić nije izašao iz prodavnice da mi čestita srećno rođenje kćerke. Meni je bilo malo čudno, otkud kćerka kad srpski vojnici prave sinove, ali mudro sam ćutao, jer u porodilištu nije bilo druge djece i porodilja, da bi bila zamjena i prihvatio sam čestitke. Medicinska sestra na jastučiću donosi mi kćer.

Bože!

Dvije kile i četristo grama. Ko tromblon.

Moj Bože!

Pet minuta poslije poroda svi skupa pobjegli smo iz "porodilišta" jer se očekivalo da su francuski i engleski artiljerci završili svoj doručak. Doktorica Branka Pekić nam je poklonila pelenu za bebu, a moj prijarelj Boško Tešanović od svog sina Zorana odvojio dvije lanene. Dok se Stika vrati s Majevice.

Dva dana kasnije odred se vratio s Majevice. Bez žrtava, tek nekoliko lakše ranjenih. Haubicu su protjerali prema Teočaku. Da ne gađa Srbiju. Goran Stikić mi nije donio pelene i AD- kapi. Granični policajac i njemački vojnik s desne obale Drine nisu mu dali da uđe u Srbiju.

- Halt! Curik!

- Zbog vas iz Bosne, nama su, bre, uvedene sankcije!

Od Filipa, sina Mladena Krstića ostala je otvorena ali skoro puna bočica kapi. Rok trajanja joj je bio istekao samo mjesec dana.

Piše: Željko Pržulj