Da li smo postali Albanija, za Albaniju?

Prije par mjeseci primio sam poziv od kolega sa Ekonomskog fakulteta u Skoplju, da održim predavanje studentima iz Makedonije, BiH, Hrvatske, Rusije i Azerbejdžana, u okviru ljetne škole ekonomije na Ohridskom jezeru.

Kako nikada ranije nisam bio u Ohridu, a imao sam neku neodređeno-pozitivnu sliku o toj destinaciji, odlučio sam da prihvatim taj poziv, a i termin (u avgustu) mi je odgovarao, kako bih spojio ugodno sa korisnim.

I tako su počele pripreme za moje malo putešestvije.

Obzirom da, (ab)normalno, još uvijek nije uspostavljena avio linija Sarajevo – Ohrid ili bar Sarajevo – Skoplje, bio sam primoran da razmišljam o kopnenim trasama. Prvu trasu (preko Kosova), koju su mi preporučile moje makedonske kolege sam odmah isključio, budući da tamošnje vlasti zahtijevaju vize za BiH građane, a nije mi se stajalo u redu za takav nonsens. Trasa koju su mi rodbina i prijatelji zacrtali: Pale – Užice – Niš – Skoplje – Ohrid, mi je prije ličila na kretanje „kiše oko Kragujevca“, nego na normalanu trasu, pa sam je na svoj rizik izbacio iz razmatranja i odlučio se da probam sa najkraćom i najdirektnijom trasom koju mi je zapravo  navigacija prvo i ukalkulisala: Pale – Podgorica – Tirana – Ohrid.

I pored brojih upozorenja da je put preko Albanije rizičan, da bi mogao da me zaskoči kakav drumski razbojik, te da su im putevi, vjerovatno, užasni, čvrsto sam odlučio da probam tim putem, pa šta bude da bude.

Tako sam u jedno rano jutro krenuo za Foču, a zatim preko Šćepan Polja za Plužine i dalje ka Nikšiću. Do Foče sam stigao relativno brzo. Međutim, ono što sam zatekao ka Šćepan Polju je bila moja prva prava avantura. Put, za koji stoji znak „suženje 3 metra“  zapravo često nema ni dva metra. Uglavnom je 1-1,5 metar pokriveno asfaltom, dok je ostatak makadam. Na par mjesta nema asfalta nikako, ali zato ima nekoliko drvenih mostića raspona 1,5-2 metra. Da situacija bude gora, ispred mene je ogroman Mercedesov terenac na njemačkim registarskim tablicama dizao prašinu zbog koje je vidik bio sužen na par metara. Napokon, nakon desetak kilometara patnje, Mercedes skreće ka jednom od rafting kampova neposredno pred granicu sa Crnom Gorom, a ja napuštam Republiku Srpsku i BiH preko rđavog mosta pokrivenog  dasakama (!).

Napuštajući tako Republiku Srpsku razmišljam o auto-putu od Banja Luke do Doboja. Drago mi je da se kod nas gradi auto-put, i ja bih ga gradio da sam vlast. Međutim,  bio bi valjda ljudski i božiji red da se prvo u cijeloj Republici riješimo drvenih mostova kakvi su ovi, kod Foče, a kakvih ima još podosta (npr. ka Čajniču, Šekovićima itd).

Poslije par krivina kroz ničiju zemlju dolazim na granični prelaz u Crnoj Gori. Prvo iznenađenje mi je da se policijska kancelarija nalazi na lijevoj strani, tako da dokumenta dodajem protežući se kroz suvozačko staklo. Međutim, osim ove bezrazložne gimnastike na graničnom prelazu, ništa više u Crnoj Gori mi ne predstavlja avanturu. Putevi su normalne širine, čak i kroz kanjon Tare. Ponegdje, u kanjonu Tare ima sitnog kamenja na putu, ponegdje i neka rupa. Međutim, u odnosu na ono u Republici Srpskoj, ovo je pravi auto-put. Kada se od Plužina krene ka Nikšiću put postaje sve bolji, tj. sa manje krivina. Za put od Nikšića do Podgorice bi se moglo reći da je vrlo dobar. Prolazim kroz Podgoricu bez puno zadržavanja. Put ka jugu Crne Gore, tj. ka Albaniji je takođe dobar, jedino me pomalo iznenađuje broj albanskih zastava javno istaknutih u Tuziju, predgrađu Podgorice kroz koje morate proći na putu ka Albaniji. Dolazim na granični prelaz Božaj između Crne Gore i Albanije. Vidi se da je neko imao zanimljivo arhitektonsku ideju za ovaj prelaz, međutim, nije je do kraja realizovao. Između dva granična prelaza, koji se nalaze 50-ak metara jedan od drugog je makadam. Mislim u  sebi kako tek sada počinje moja avantura! Albanija je to, brate, biće makadama.

Međutim, moje nade da ima neko gori od Šćepan Polja brzo su pale u vodu. Čim sam ušao u Albaniju, ispred mene se našao dobar, šta više odličan put. Nije auto-put ali jeste brza cesta,  široka je  6-7 metara, prava, ravna sve u svemu bolje od velike većine magistralnih pravaca u BiH.  Svakako mnogo bolja nego put od Sarajeva do Banjaluke preko Kneževa, ili čak od Sarajeva do Mostara.

Ipak, ovo mi je prvi put da putujem kroz Albaniju pa pokušavam da nađem nešto čime bih opravdao svoje mišljenje o ovoj zemlji. Nakon dvadeset kilometara kraj puta nailazim na betonski bunker iz doba Envera Hodže. Skromna, kružna i ružna betonska konkstrukcija još odolijeva zubu vremena. Sad mi je srce na mjestu. Međutim, mnogo prije tog bunkera, u rejonu sela Tamara, u blizini granice sa Crnom Gorom naišao sam na ogroman krst uklesan u stijeni (vidi se desetak kilometara unaokolo), i to me iznenadilo jer sam mislio da je Albanija islamska zemlja i da je tako nešto nemoguće. Nedaleko od tog krsta (oko 5 km dalje) nailazim na visoki zvonik katoličke crkve, pa, što je za mene još veće iznenađenje, na malu pravaslovnu crkvu, očito u dobrom stanju, odmah pored ceste, do hotela i pumpe. I ranije sam čuo da na sjeveru Albanije ima hrišćana, ali nekako sam mislio da je to neka katakombna crkva, da su hrišćani ugrožena manjina. Ono što se da vidjeti ničim ne potvrđuje tu ugroženost.

Malo iza te pravoslavne crkve nailazim na kružni tok, zatim na još jedan, pa još jedan. Nevjerovatno je koliko su Albanci napravili kružnih tokova! Na svakih 5-10 kilometara, nailazim na novi. Taman se zaletim na 80 km/sat kad kružni tok. Od granice sa Crnom Gorom od Tirane ima ih najmanje deset i to na otvorenoj cesti, one u naseljima da ne računam. Prava zemlja kružnih tokova!

Zanimljivo je i što se  u sredini  većini tih kružnih tokova nalaze spomenici. Svaki od njih je drugačiji i zanimljiv na svoj način. Prvi spomenik u kružnom toku je na desetak kilometara od Crnogorske granice. Klasičan primjer socijal-realizma. Sivi vojnici i seljaci visoki 3-4 metra, sve sa komunističkim beretkama i u šinjelima, sa puškama i motikama, zagrljeni, okamenjeni. Ovo bi moglo da probudi nostalgiju kod starije generacije. Kod mene ne. Ja sam rođen par godina prije pada Berlinskog zida.

Nakon još 30-40 kilometara stižem u Skadar na Bojani. Prisjećam se lekcije iz istorije da su odavde stizale sve turske trupe koje su gasile bune slobodoljubivih Crnogoraca. Valjda neću naići na nekog janičara?

I ne nailazim. Zapravo, tek u  Skadru se susrećem sa Albanskim gradskim stanovništvom, koje sada mogu bolje da osmotrim, budući da prolazim kroz  grad i u dosta gustom saobraćaju. Bijeli, čak blijedi građani, dedice kulturno obučene, djevojke u kratkim haljinama, momci na skuterima i starim „Tomasima“. Neki čovjek me ljubazno pozdravlja, što sam mu u toj gradskoj gužvi stao da prođe. Sve u svemu, da mi je neko zavezao oči i bacio me ovdje ni po čemu ne bih mogao da pogodim da se ne nalazim u BiH, Srbiji ili Crnoj Gori. Jedino me iznenađuje broj biciklista. U jednom trenutku, prolazim kroz ulicu koja je valjda neka vrsta šoping zone. U prizemlju starih i oronulih zgrada su kafići i prodavnice. Između pločnika na kome se odvija trgovina i ceste su ogromna stabla kestena koja skoro u potpunosti štite saobraćaj od sunca, a na cesti pored automobila desetine biciklista. Morate dobro paziti da nekoga ne zgazite.

Kako se približavam centru Skadra ostajem zatečen socijalnim razlikama. U sklepanoj drvenoj kućici metar-sa-metar na nekoj stoličici sjedi stari majstor, skoro na samoj cesti i popravlja ružičaste dječije sandale, dok se iza njega nalazi moderna zgrada, a ispred nje parking pun dosta skupih automobila. Nedaleko od te moderne zgrade opet šupa, a ispred nje drugi mastor koji popravlja bicikle. Sa strane konjska zaprega. Doduše, dramatiku čitavoj sceni daje prije svega kontrast, a ne nove zgrade i automobili. U Albaniji nisam vidio nijedan automobil koji već ranije nisam vidio na mojim Palama. O Sarajevu i Banjaluci da ne govorim. Međutim, kod nas više nema majstora koji rade u oronulim kućicama praktično na cesti!

Kad se već dotakoh automobila moram da kažem da u Albaniji na cesti možete sresti sve marke automobila kao i kod nas, ali ipak dominiraju Mercedesi. Ima ih raznih. Od najnovijih modela, do najstarijih. Ipak, većinu čini flota sa kraja 1980-ih. Čuveni 300 i 190. 300-ca ima više. Na jednom mjestu nailazim na mali plac za prodaju automobila, a na njemu četiri mercedesa SL kabriolet iz 1990-ih. Svaki druge boje. Ovi automobili su se prije dvadeset godina prodavali za 150.000 DM i predstvaljali ultra-luksuz. Danas vrijede, možda, 15.000 KM po komadu, ali ih rijetko gdje možete vidjeti u ovolikom broju na jednom mjestu. Očita fascinacija ovom markom i ovim modelom.

Ulazim u sam centar Skadra. Prijatno sam iznenađen. Veliki kružni tok, a u sredini njega spomenik „Albanskoj demokratiji“. Spomenik se sastoji od metalnih, hromiranih cijevi različitih dužina poredanih u krug, nešto kao orgulje,  dok je u sredini vodoskok. Okolo par modernih zgrada, hotel Red Bricks, mala srednjovjekovna sahat-kula itd, sve vrlo lijepo uklopljeno.

Na izlazu iz Skadra me čeka prvo pravo razočarenje u Albaniji. Ispod zidina velike srednjovjekovne trvrđave (valjda one iz koje su Turci polazili na Crnu Goru) ogromna kolona automobila. Narednih sat vremena prešao sam svega 2-3 kilimetra. Policija reguliše saobraćaj. I inače, u Albaniji je na svakih par kilometara, praktično na svakom kružnom toku, patrola saobraćajne policije. Jedino upada u oči da im je  neko neozbiljan (ali odgovoran ka državnom budžetu) odabrao Ševrolet Sparko za policijski auto. Autić, pardon auto od jedva četiri metra, sa policijskim oznakama djeluje pomalo komično, ali opet, šta vrijede našoj policiji Golfovi 7 kada nemaju gorivo da naspu.

Uniforme policajaca su im plavo-žute, sa nizom fluorescentnih traka na nogavicama.  Prijatno me iznenađuje što me nijedan policajac nije zaustavio, iako su me nekolicina dobro osmotrila.

I još nešto me začudilo. U Albaniji, bar ako slušate radio stanice, nema albanske muzike. Idu sve same strane pjesme – 95% na engleskom. Ponegdje se osjeti malo veće prisustvo Dua Lipe i Rite Oro (ipak su one Britanske pjevačice Albanskog porijekla), ali na albanskom jeziku ništa. Čak i poneki talijanski i španski hit idu, ali od domaće muzike ni traga ni glasa.

Nastavljam, dobrim putem ka jugu. Jedino još poneka konjska zaprega i trotočkaš svjedoče da je ova zemlja do nedavno bila primjer nerazvijenosti u Evropi.

Ulazim u Tiranu sa sjevera. Šok! Bar na osnovu onoga što sam mogao vidjeti iz automobila Tirana je zapadna Evropa, sa tek diskretnim dahom orijenta. Industrijska zona preko koje se stiže do centra je odlično saobraćajno riješena, a sa obje strane saobraćajnih traka nalaze se moderne zgrade, od salona automobila do različitih fabrika i hotela. Zapravo jedan od novijih hotela dominira tim dijelom grada. Sa svojim mermerni stubovima, kupastim krovom i skulpturama na fasadama podsjeća na našu Palatu Republike samo što je desetak puta veći. Zbog veličine i arhietekture pomislio sam da je predsjednička palata, ali sam uskoro, na svoje razočarenje, utvrdio da se radi samo o hotelu. Sam centar grada je beskrajno šarmantan. Konbinacija lijepih starijih zgradica od 4-5 spratova sa besprijekorno sređenim fasadama (što često nedostaje i Sarajevu i Banja Luci) sa modernim neboderima. Ipak, u Tirani se ne grade samo staklene kocke kakve su preplavile Sarajevo i Banja Luku, i koje sve od reda više liče na tržne centre, nego poslovne zgrade dostojne užeg centra grada. U centru Tirane se nalaze neboderi relativno malih osnovica, sa dvadesetak spratova, ali (opet) sa zanimljivim fasadama, često raznobojim (ima i stakla, ali ne dominira), gdje svaka takva zgrada prosto mami da je pogledate iz različitih uglova. „Gradski oci“ i planeri izgradnje Sarajeva i Banja Luke bi trebali da se obrate svojim Albanskim kolegama za savjete. U centru Tirane gradi se ili obnavlja ogromna džamija, koja mene neodoljivo podjeća na Plavu džamiju u Istambulu. Ipak, ma koliko da sam se trudio, u Tirani ne naiđoh na gospođe i gospođice koje svojim oblačenjem jasno iskazuju svoja vjerska osjećanja (za razliku od mog rodnog grada Sarajeva gdje je teško preći par stotina metara, a ne susresti ih). Ono što me je posebno iznenadilo u centru Tirane je osjećaj za detalje. Neko je, očito, brinuo o svakom pločniku, o svakom drvetu, klupici koji se tu nalazi. Tako, na trotoaru naiđoh na skulpture roda od slame, koje stoje tu samo da bi obogatile ambijent. Sve je vrlo lijepo, nenametljivo izvedeno, pa ne znam jesu li stanovnici Tirane svjesni u kako oplemenjenom okruženju žive, ili je i njima sve ovo novo i strano? Da im je kupovna moć značajno porasla svjedoče nekoliko molova kojih se ne bi postidjeli Beograd i Zagreb, a koji su daleko veći od BBI-a i SSC-a.

Na kraju, jedino, što mi se u Tirani nije svidjelo je ogroman kružni tok, sa nekih pet traka i 7-8 izlaza, a u sredini ogroman Albanski grb (crni orao) visok 5-6 metara. Iz daleka izgleda kao da je izveden od kartona, međutim, kada se približite vidite da je zapravo sastavljen od sitnijih metalnih pločica i da bi trebao da se okreće. Pri tome, nemam ništa protiv ovog orla niti protiv takvog iskazivanja patriotizma (koji dodoše jeste megalomansko) ali imam protiv kružnih tokova sa toliko traka. Ako, kao ja, ne uspijete nađi izlaz iz prve, naći ćete se na muci kako da u čitavoj toj gužvi napraviti još jedan krug i dobijete drugu šansu da odete svojim putem. Posebno što Albanci brzo voze, a i kultura vožnje im još ne doseže kvalitet putne infrastrukture.

Put od Tirane do Elbasana je primjer zemlje u igradnji sa svim pozitivnim i negativnim stvarima koje to donosi. Zbog zatvorenog dijela puta na južnom izlazu iz Tirane (gradi se auto-put) morao sam sići sa glavne ceste, ali moja navigacija me je stalno vraćala na taj glavni put zbog čega sam je na kraju ugasio i krenuo ka jugu „po osjećaju“.  Tako sam vozeći se sporednim putevima, koji su upet, gle čuda, u sasvim solidnom stanju, došao i do „Roling hilsa“. To je naselje na obodu Tirane gdje žive, valjda, diplomate. Kako nisam znao kuda dalje stao sam na kapiji tog naselja da pitam stražare kuda dalje. Inače, takvo naselje sam ranije vidio samo u Holivudskim filmovma. Desetine, možda i stotine luksuznih kuća, okružene jednim zajedničkim zidom visokim 2-3 metra sa naoružanim stražarima i rampom koju morate da prođete ako želite da uđete. Spoljni stražar (ima i unutrašnji u kućici) mi je više neverbalnom komunikacijom, nego na lošem engleskim jeziku, objasnio kako dalje za Elbasan.

Put od Tirane ka Elbasanu je konbinacija auto puta i magistralnog puta. Kao što rekoh, auto-put je u izgradnji (i priključuje se na već izgrađeni auto-put Tirana – Priština), ali je jedan njegov dio (15-ak kiliometara negdje na sredini) već završen, pa se malo uključujete na auto-put, pa se opet malo isključujete. Inače, ni taj dio koji se uključujete se ne plaća.

Elbasan je, bar za mene, manje živopisan od Tirane i Skadra. U centru grada se nalazi ogromna, stepenasta staklena zgrada, koja najviše liči na našu zgradu Vlade. Ispred te zgrade se nalazi, a šta drugo, nego kružni tok. Ovaj put u centru tog kružnog toka je velika skulptura zemaljske kule uhvaćene u sredinu od strane tri savijene šipke.

Od Elbasana ka Ohridu put je opet nov i dosta dobar, ali vijugaviji nego do tada.

Granični prelaz između Albanije i Makedonije je savremen sa po 5-6 traka, od kojih su tri u funkciji.

Prva stvar koju uočite kada se približite Makedoniji je makedonska zastava. U životu nisam vidio veću zastavu nego na toj granici. Postavljena na visok trostepeni metalni stub, onako žuto-crvena ostavlja bez daha. U Albaniji takođe ima puno zastava, kako ispred institucija, tako i ispred ugostiteljskih objekata, pa i privatnih kuća. Najviše je, naravno, albanskih zastava, ali ima i zastava Amerike, EU, Njemačke  itd. Međutim, sve zastave koje sam sreo u Albaniji mogu da stanu u ovu jednu Makedonsku. A to nije jedina takva zastava u Makedoniji. Zapravo, na kratkom potezu od Albanaske granice do centra Ohrida (30-ak kilometara) ima ih tri. I sve su ogromne.

Kada uđete u Makedonoju prvo naiđete na Strumicu. Na dvojezičnoj tabli (Albanski na latinici, Makedonski na ćirilici) ćirilični natpis je prešvrljan nekim sprejom. Mislio sam da je ovo (švrljanje dvojezičkih tabli) specifičnost BiH, ali se, eto, uvjerih da nije. Imaju i Makedonci svojih problema.

Međutim, za goste koji govore srpski (a i druge jezike) imaju i dosta ljubavi.  Zaista, u zadnjih par godina nigdje se nisam osjećao tako toplo primljenim kao na Ohridu u Makedoniji. Ne samo da su moje kolege sa Ekonomskog fakulteta u Skoplju trudile da uvijek budu ljubazni i predusretljivi ka meni, nego su i obični ljudi – prodavačica krofni na plaži, konobar u restoranu, recepcionerka, stigli i čak insistirali da mi ispričaju kako vole Srbe. Čak se i turistički vodič, koji obilizak Ohridske tvrđave započinje pričom o Bugarskoj i Srpskoj okupaciji koja je sa ovog lokaliteta odnijela vrijedne istorisjke eksponate koji se danas nalaze u muzejima u Beogradu i Sofiji, kasnije, kada je čuo koji jezik govorim, trudio svim silama da bude što ljubazniji ka meni i da mi učini neke male usluge.  I svi su pokušavali da pričaju na srpskom jeziku iako im, naravno, nije svima podjednako dobro išlo. Doduše, odmah da naglasim da ljubav ka Srbima kod Makedonaca ne treba miješati sa bratstvom i jedinstvom. Današnji Makedonci itekako imaju izgrađen identitet, vole svoju državu i rade na afirmaciji svoje istorije i kulture.

Za Makedoniju je zanimljivo još nešto – niske cijene. Sedam dana u Ohridu košta koliko dva dana u Splitu. Šta više, restorani, kafići i marketi su im jeftiniji nego u Sarajevu ili Banjaluci. Doduše, za razliku od Splita, Sarajeva i Banjaluke u Ohridu i okolici nema ni mal-ova, nema MekDonaldsa i sličnih sadržaja. Ni većina plaža nije sređena kao u Splitu ili Budvi. Ali je i dalje odnos uloženog i dobijenog vrlo visok.

Ako bih na kraju trebao da ocijenim putnu infrastrukturu zemalja kroz koje sam prošao,  morao bih da kažem sljedeće – što sjevenije to tužnije, bar ako Vam je najsjevernija tačka BiH. Tako je putna infrasruktura u Albaniji bolja nego u Crnoj Gori, a putna infrastaruktura u Crnoj Gori je bolja nego u BiH. Doduše, u BiH ovo poređenje i prestaje, budući da je putna infrastuktura u Hrvatskoj daleko bolja, ne samo od iste u BiH, već i u Albaniji i Crnoj Gori.

Ukratko, postali smo Albanija za Albaniju i džaba nam naše visoko mišljenje o nama samima kada svakog dana gubimo uporište u realnosti. Kada putujete kroz Albaniju na svakom koraku osjetite progres. Doduše, taj progres još nije zahvatio cijelo Albansko društvo, ali je na dobrom putu.

Šta osjetite kada krenete iz Sarajeva za Podgoricu preko Šćepan Polja? Progres sigurno ne.