Vojvoda i maršal Radomir Putnik rođen je u Kragujevcu 24. januara 1847. godine. Njegov deda Arsenije, poput njegovog imenjaka Arsenija Čarnojevića, došao je negdje sa Kosova i zaustavio se kod Bele Crkve u Banatu. Kada su ga pitali ko je i otkud je, odgovarao je da je putnik sa Kosova, te mu to ime Putnik ostade. Putnikov otac Dimitrije želio je, kao veliki Srbin, da pomogne Srbiji u kojoj je gotovo cijeli narod bio nepismen, pa je učiteljevao u Kragujevcu. Poznat je po imenu Dimitrije Arsenijević Putnik. U porodici Dimitrija i Marije, kao četvrto od petero djece, rodio se Radomir.

Odrastao je u učiteljskoj porodici, naučivši da čita i piše vrlo rano. Sa nepunih šest godina upisao je četverorazrediu osnovnu školu u Kragujevcu. Po završetku osnovne škole učio je i završio polugimnaziju u Kragujevcu. Tu je imao mnoge poznate srpske ličnosti za školske drugove, među kojima je bio najpoznatiji srpski socijalista Svetozar Marković. I pod uticajem roditelja i pod uticajem školskih drugova Radomir je od rane mdadosti prihvatio onu latinsku izreku, da ne treba učiti samo za školu nego i za život. Roditelji su Radomira poslali u Beograd da uči višu gimiaziju. Stanovao je u poznatoj beogradskoj porodici Mušicki, a bio je marljiv i odličan učenik. Po završetku petog i šestog razreda gimnazije, zbog materijalnih prilika u porodici, upisao se u Šestu klasu Artiljerijske škole. Bio je najmlađi pitomac u klasi sa nepunih šesnaest godina. Po završetku vojne akademije raspoređen je za komandira voda Četvrte poljske baterije. Tu dužnost nije ni primio, jer je kao odličan crtač zadržan da radi u Topografskom odjeljenju Ministarstva vojske.

U dva srpsko-turska rata od 1876. do 1878. godine Radomir je bio komandant Rudničke brigade prve klase. Sa tom brigadom učestvovao je u bojevima i bitkama na Adrovcu, Krevetu, Šiljegovcu i Đunisu, kao i u oslobođenju utvrđenog grada Niša. U okviru Moravskog korpusa komandovao je prethodnicom u borbama za oslobođenje Vranja.

Vrijeme od okončanja srpsko-turskih ratova 1878. do srpsko-bugarskog rata 1885. godine, Radomir Putnik je iskoristio za učešće u reformama u srpskoj vojsci i za lično usavršavanje. Kao odličan oficir imao je uticaja na starije drugove, pa čak i na vrhovnog komandanta srpske vojske.

U srpsko-bugarskom ratu 1885. godine Radomir Putnik je učestvovao kao načelnik štaba Dunavske divizije. Poslije borbi oko Pirota i zaključenja mira posvetio se ponovo jačanju borbene moći srpske armije.

Svjestan svojih kvaliteta, kao oficir u punoj snazi, gord i samouvjeren, nije odgovarao pojedinim zavidljivcima pa je 1896. godine u 50. godini života penzionisan.

Srećom Putnik je reaktiviran i pod vođstvom vrhovnog komandanta kralja Petra Prvog, doći će na najviši položaj u srpskoj vojsci. Postavljen je za načelnika štaba Vrhovne komande. Dobro poznavajući pukovnika Živojina Mišića postavio ga je za svog pomoćnika. Putnik i Mišić uradili su sve planove za balkanske ratove i sve planove pred Prvi svjetski rat. Bio je isključivo vojnik. Nije ga zanimalo kojoj političkoj struji pripada neki oficir, pa je preporučivao da se vojska ne bavi politikom. Bio je vrlo pravičan.

Za kumanovsku pobjedu Radomir Putnik postaje prvi srpski vojvoda. U ratu protiv Bugarske pokazao je da srpska vojska i Srbija nemaju imperijalističke namjere. Poslije poraza Bugara na Bregalnici, Radomiru Putniku je zamjereno što se nije koristio tom pobjedom da desetkuje bugarsku armiju. Neki su mu čak prebacivali da on to nije ni uvidio. Međutim, Putnik je, kada je srpska vojska došla do svoje granice, zaustavio operacije, jer njegov zadatak nije bio zauzimanje tuđih teritorija, već odbrana sopstvenih.

Pred početak Prvog svjetskog rata Putnik se nalazio na liječenju u jednoj banji u Austro-ugarskoj. Doživeo je mnoga ponižavanja dok mu je dozvoljeno da se preko Mađarske vrati u domovinu. Gledajući ga onako bolesnog austrougarski vojni stručnjaci su ocijenili da taj starac neće biti u stanju da parira manevrima njihove savremene armije. To potcjenjivanje protivnika skupo su platili u Cerskoj i Kolubarskoj kontraofanzivi.

Ono čime se posebno odlikovao stari vojvoda Putnik je tolerantnost u odnosima sa starješinama i spremnost da odustane od sopstvenog mišljenja ako sagovornik ima valjane razloge. On je na primjer odustao 1913. godine od namjere da srpsku vojsku na Bregalnici povuče na glavni položaj kada mu je njegov pomoćnik Mišić obrazložio da je cjelishodnije da se iz pokreta krene u napad, jer bi odstupanje negativno uticalo na moral srpske vojske. On je, takođe, odustao od izdate naredbe komandantu Prve armije generalu Mišiću da se postepeno povlači prema Gornjem Milanovcu. Međutim, kada nije ubijeđen da treba da promijeni svoju odluku bio je vrlo uporan.

Sve srpske pobjede od 1912. do 1916. godine mogu se ubrojati u posebne zasluge vojvodi Radomiru Putniku. On je stajao na čelu stručnog štaba; on je vojne operacije, planove i drugo iznosio i branio pred srpskom Vladom; on je za stručno vođenje poslova u srpskoj armiji bio neposredno odgovoran vrhovnom komandantu, on je bio taj koji je svojom ličnošću, svojim činom i svojim položajem bio moralno odgovoran pred svim potčinjenim starješinama za svaki svoj stav i svaku naredbu Vrhovne komande.

Vojvodu Radomira Putnika voljela je cjelokupna srpska vojska. Ostarjelog i iznemoglog u specijalno izrađenoj nosiljci srpski vojnici su ga prenijeli preko Albanije, a 1916. godine poslat je na oporavak u Francusku. Na njegovo mjesto za načelnika Vrhovne komande postavljen je general Petar Bojović.

Putnika su Francuzi njegovali i liječili u Nici, ali i pored sve njege i pažnje vojvoda nije dočekao da se vrati u oslobođenu zemlju. Umro je 17. maja 1917. godine u 70. godini. Privremeno je njegov kovčeg s njegovim posmrtnim ostacima stavljen u podrum Ruske crkve u Nici, u jednu od niša. Kada se završio rat, na velikog vojskovođu Srbi su zaboravili. Ostao je nesahranjen više od devet godina. „Politika“ je maja 1925. objavila sljedeće:

,,Juče sam, vraćajući se u otadžbinu, stigao u Nicu. Kako ostajemo ovde nekoliko dana, pošao sam danas da obiđem Nicu i da vidim ima li još tragova iz onih ratnih dana kada je Nica dala utočište mnogima od naših. Tako sam posetio i crkvu u kojoj je bio privremeno smešten kovčeg sa mrtvim telom našeg generalisimusa Putnika, do prenosa u otadžbinu.

Zaprepastio sam se kad sam, ulazeći u crkvu, opazio u prozoru onaj isti kovčeg koji sam pre sedam i po godina ovde s poštovanjem gledao. Veliki vođa naše vojske još uvek leži u crkvenom prozoru i otadžbina ne može još uvek da se seti svog velikog sina kome toliko mnogo duguje.

Danas je ravno, osam godina od Putnikove smrti a on još uvek jednako leži nesahranjen u tuđini. Šta li bi danas u ovoj osmogodišnjici rekla ona dva francuska đenerala koji su pre nekoliko godina u našem Poslanstvu u Parizu rekdi – Ili ga prenesite u svoju zemlju i sahranite ili dajte da ga mi Francuzi sahranimo!”

Ovaj tekst potpisan je inicijalima P. M.

Redakcijski komentar ,,Politike” uz citirani članak glasio je:

“Na žalost i sramotu našu, telo vojvode Putnika se još i danas nalazi nesahranjeno u Ruskoj crkvi u Nici. Nadležnima je dužnost da se u znak priznanja velikih zasluga što ih je za vojsku i zemlju imao vojvoda Putnik, njegovo mrtvo telo prenese o državnom trošku u Otadžbinu i sahrani na dostojan način kako to dolikuje velikim ljudima, koji su ceo svoj život posvetili službi svojoj otadžbini i narodu…”

Trgovački glasnik je svoj komentar zaključio riječima: “Sramota je ovo i žalost naša“.

Rezervni oficiri i đaci zahtijevali su da se tijelo maršala Putnika prenese u domovinu i sahrani o njihovom trošku. Od pokretanja inicijative do njene realizacije proteklo je više od godinu dana, tako da je tijelo vojvode Putnika bilo nesahranjeno duže od devet godina. Tek 6. novembra 1926. godine kovčeg sa posmrtnim ostacima vojvode Putnika i još nekoliko istaknutih Srba stigao je na Željezničku stanicu Beograd. Tada je počelo teći sve po protokolu. Uz najviše počasti i uz ogromno prisustvo vojske, građana, učenika, studenata, diplomata, raznih društava, uz plotune puščane i artiljerijske, sahranjen je vojvoda Putnik na Novom groblju u Beogradu u skromnoj kapelici. Njegov kovčeg sa lafeta su skinuli delegati 19. pješadijskog puka “Vojvoda Putnik”, zajedno sa rezervnim starješinama dobrovoljcima, četnicima. Govorili su ministar vojske i mnogi drugi. General Trifunović je pored ostalog rekao: “Bio si vojvodo veliki i kao čovek i kao vojnik, i kao vojskovođa. Bio si vojvodo primer vojničke spreme, radinosti, istrajnosti, energije i odlučnosti… Istorija će, veliki vojvodo, najbolje reći zasluge koje si stekao za vojsku, i zasluge za oslobođenje i ujedinjenje. Ona će ti dati jedno od najistaknutijih mesta i postaviće te u red najvećih vojskovođa”.

Načelnik vrhovne komande, đeneral vojvoda i maršal Radomir Putnik pored mnogobrojnih odličja, odlikovan je Karađorđevom zvijezdom sa mačevima drugog, trećeg i četvrtog reda i Karađorđevom zvijezdom prvog i drugog reda.

Tekst preuzet iz knjige "Vitezovi Karađorđeve zvezde sa mačevima", autora Vlahović S. Tomislava